Na području Virovitičko-podravske županije 1.055 OPG‐ova vode nositelji koji su mlađi od 41 godine, što čini 20,7 posto ukupnog broja, što znači da otprilike svaki peti OPG vodi mladi poljoprivrednik. Ovaj broj se često spominje kao jedan od najvećih udjela mladih nositelja među županijama pa je virovitičko-podravski župan Igor Andrović na nedavnom Europskom kongresu mladih poljoprivrednika u Bruxellesu naglasio kako je dostignut cilj zacrtan u strategiji Hrvatske do 2030. godine.
Posjetili smo jednog od njih, 29-godišnjeg Ivana Počepana iz Rogovca u općini Špišić Bukovica, desetak kilometara od Virovitice.
Kad god govori o svom OPG-u, on zapravo priču počinje od – oca. Njegov otac Branko nije bio klasični seljak koji je nastavio od djeda. Radio je godinama u duhanskoj branši, od završetka studija agronomije. Prvo u Pitomači, zatim u Virovitici. Radio je na terenu s ljudima, a kasnije postao direktor kooperacije.
Nakon Domovinskog rata i privatizacije, duhanska industrija počela se urušavati. On je među prvima vidio da to ne ide u dobrom smjeru.
Posebna i komplicirana kultura
Otac Branko imao je redovan posao, kao i moja majka Marije koja je također, uz redovan posao u bolnici kao medicinska sestra primalja, doma brinula o kućanstvu, radila u polju i odgajala nas djecu. U retrospektivi, često ne razumijem kako bi smogla snage nakon noćne smjene još cijeli dan raditi i doma. Počeli su polako graditi paralelnu priču – na komadiću zemlje naslijeđene nakon smrti bake isprobavali različite kulture: dinje, lubenice, povrće. U toj kombinaciji kultura izdvojila se paprika, uvodi nas Ivan u priču.
Pokazala se najzahvalnijom, iako je, paradoksalno, najzahtjevnija.
Paprika je posebna i komplicirana kultura, s razlogom je zovu kraljicom povrtnjaka. Upravo zato što je komplicirana, tu je tata našao svoju nišu – kao agronom bolje je razumio procese, gnojidbu, zaštićene prostore potrebne za uzgoj, kaže naš sugovornik.
Istodobno, iz duhanske se branše prebacio na zadružnu otkupnu stanicu u Lozanu, prvi ozbiljniji pokušaj povrtlarske zadruge na tom kraju.
Zadruga se kasnije raspala, ali je ostavila temelje za buduću proizvodnju povrća u virovitičkom kraju, ponajviše u obliku otkupnih centara bez kojih bi proizvođači bili primorani svoje proizvode sami transportirati do Zagreba ili mora.
Nakon nekoliko godina i taj je posao napustio te se u potpunosti posvetio vlastitoj proizvodnji. OPG je tada već mogao financijski držati i plaću i školovanje troje djece.
Od molekularne biologije do plastenika
Da ga i pohvalim – svi smo završili fakultete, radimo, gradimo svoje obitelji. Sestra je inženjerka matematike, završila je PMF, brat je završio FER, radi u Končaru. Mislim da smo mi najveći ponos i uspjeh naših roditelja, ističe sin, danas nositelj OPG-a.
Na državnoj maturi imao je dovoljno bodova za molekularnu biologiju. Čak se i prijavio i prošao, ali je na kraju odabrao agronomiju – i to ne slučajno. Dom, tatin OPG i činjenica da je praktičnu poljoprivredu poznavao od djetinjstva ipak su presudili.
Na Agronomskom fakultetu, međutim, dogodio se zaokret – ne prema povrću, nego prema fermentacijama, vinima i pivima. Završio je usmjerenje vinogradarstvo i vinarstvo, diplomirao na temi žitnog destilata, radio pola godine u craft pivovari Nova runda, obilazio vinske sajmove, družio se s vinarima i izlagačima.
Fakultetu sam zahvalan, stvarno sam imao odlične profesore i predavače, ukazali su mi na puno toga, ali iz perspektive čovjeka koji dolazi s uhodanog povrćarskog OPG-a, ono što smo radili bilo je na razini hobi proizvodnje. Shvatio sam da, ako se na faksu fokusiram na povrće, neću naučiti ništa novo, nego ću stagnirati, objašnjava.
Tada još nije mislio da će se vratiti kući. Planovi su bili povezani s fermentacijama, možda pivovarom, možda vinarijom. A onda je došla pandemija.
Korona je zaustavila pivo, ali ne i papriku
Kad je pandemija zatvorila birtije i festivale, pivovare su stale.
Radio sam u pivovari. Svi su bili doma, nitko ne pije pivo, nema festivala, pogon praktički stoji. Istovremeno, tata doma montira plastenike i priprema sadnju. Na Skypeu gledam kako njemu glava pada od umora, a ja u Zagrebu doslovno nemam što raditi, prisjeća se.
Taj kontrast – mrtva pivovara i živa zemlja – ubrzao je odluku. Odlučio je vratiti se kući. Tadašnja djevojka Karla, danas supruga, ostala je još neko vrijeme u Zagrebu zbog studija, no kasnije je i ona preselila u Viroviticu.
Otac i majka danas su u mirovini, a on je preuzeo njihovo gospodarstvo, uz malu, ali znakovitu promjenu imena. OPG danas nosi ime Dravski vrti.
Upravo to vrti redovito zbunjuje razne službe i kupce. Svugdje me upišu kao OPG Dravski vrt, jer im je to logično. Ali vrti je lokalna riječ za vrt, za bašću. Parcele s kojima smo krenuli, u katastru su po starim nazivima unesene kao vrti. Nije Rogovac vrt, nego‘Rogovac Vrti. Meni je to bilo simpatično i autentično, pa sam prenio i u naziv OPG-a. Ljudi se bune, ja im kažem – naviknut ćete se, smije se.
Danas na OPG-u Dravski vrti obrađuju oko 10 hektara privatnog zemljišta, od čega je u zaštićenim prostorima – plastenicima – oko četiri hektara.
Kad se s fakulteta vratio kući 2021. godine, plastenika je bilo za dva hektara. U tri godine površina se udvostručila.
Tu sam otprilike došao do svojih granica, što se tiče jednog OPG-a s normalnim brojem zaposlenih, dodaje.
U plastenicima se godišnje proizvede više od 300 tona povrća. Manji dio odnosi se na hidroponski uzgoj krastavaca kornišona za svježu potrošnju, ali glavnina je – paprika.
Uzgajaju dvije osnovne vrste: žutu baburu, za salate i punjenje, te rogu, idealnu za pečenje, kuhanje, ajvar i zimnicu. Riječ je o intenzivnoj, tehnološki zahtjevnoj proizvodnji u zaštićenom prostoru, koja traži stalni nadzor, stručnu gnojidbu, navodnjavanje i zaštitu.
Dio paprike završava u preradi, no glavni fokus je svježa potrošnja. To su količine prevelike za klasičnu gradsku tržnicu, pa većina robe ide preko otkupnih centara u velike trgovačke lance
Tržište: kad standardi vrijede samo za neke
Ako o proizvodnji govori s ponosom, o tržištu govori s primjetnom zabrinutošću.
Mi smo svoj posao ove godine odradili najbolje što smo mogli. U špici sezone, od veljače do sredine listopada, radimo doslovno od jutra do mraka. Uspjeli smo pokriti troškove, isplatiti plaće sebi i radnicima. Ali trendovi na tržištu, cijene, vrijednost novca, poljoprivredni poticaji – to je sve jako zabrinjavajuće.
Glavni problem vidi u nelojalnoj konkurenciji robe iz trećih zemalja.
Na tržištu imate robu koja je zbog politike zemlje gdje je proizvedena jednostavno konkurentnija od naše. Mi moramo zadovoljiti europske standarde, a ta roba ne mora, i sve završava na istoj polici.
Riječ je o zemljama izvan Europske unije, često u statusu predpristupnih, s kojima Hrvatska mora trgovati. Proizvodnja u tim državama nije nužno podvrgnuta jednako strogim pravilima kao u članicama EU, no njihova roba bez posebnih ograničenja stiže na hrvatske police.
U otkupnim centrima, kad pregovarate o prodaji, rijetko tko pita za kvalitetu ili standarde kojima je proizvod nastao. Sve se svodi na cijenu. Tu ne možemo konkurirati. Imate, recimo, trgovački lanac koji inzistira na GlobalGAP-u. A taj se certifikat u pojedinim državama dobije lakše nego kod nas. Onda, kad nastane manjak robe, meni odjednom ponude šleper njihove ambalaže i kažu: Napuni. Ja nemam GlobalGAP, ali njima to u tom trenutku više nije bitno. Gdje je onda taj standard? Ne prozivam ja sada taj lanac, već mi je namjera dati primjer kako u slučaju najmanjih tržišnih kolebanja, sva pravila padaju u vodu i svatko je prepušten sebi i svojim odlukama.
Radna snaga: bez stranaca bi poljoprivreda stala
OPG Dravski vrti uz njega danas zapošljava sedam radnika, Trojica dolaze iz Nepala.
Maksimalno smo dugo pokušavali raditi s domaćim ljudima, ali poljoprivreda je sezonski posao. Povrće se radi rukama, papriku još uvijek ne bere robot. Vezanje, branje, sitni radovi – sve mora odraditi čovjek. Ljetne smjene često traju i deset sati, a vlasnik OPG-a u sezoni radi i po 16 sati dnevno. Danas malo tko u Hrvatskoj želi raditi deset sati, a kamoli više. Sezona je teška, vruće je, uvjeti su zahtjevni. Radnik iz Nepala ovdje je došao s jasnom namjerom – raditi. Psihički je spreman na težak posao, dođe svaki dan i odradi svoj dio. Hrvat to, nažalost, sve rjeđe želi, kaže.
Bez uvoznih radnika, smatra, velik dio hrvatske poljoprivredne proizvodnje jednostavno bi se urušio.
Cijela Europa u poljoprivredi dobrim dijelom počiva na stranoj radnoj snazi. Inače bi proizvodi morali biti barem dvostruko skuplji da se ljudima mogu platiti plaće koje očekuju.
Još jedan sloj priče tiče se financiranja. Kao agronom i mladi poljoprivrednik, uspio je povući sredstva iz fondova Europske unije. No način na koji to ostvaruje prilično je otrežnjujući.
Kad pogledam posljednjih pet godina, ono što mi je ostalo kao stvarni kapital, više-manje je ono što sam povukao iz fondova. Proizvodnjom sam zaradio za život, plaće, neku osnovnu amortizaciju, ali da nema tih mjera, bio bih na pozitivnoj nuli.
I to govori čovjek koji ima znanje, iskustvo i volju baviti se papirologijom – danju u plastenicima, navečer za računalom.
Pisao sam prijave, slao mailove do ponoći, pripremao dokumentaciju. To je posao koji se ne vidi, a netko ga mora raditi. Pitanje je koliko OPG-ova u Hrvatskoj uopće povlači sredstva iz fondova. U našem selu možda nas je jedan ili dvoje koji smo prošli. Ako je tako i na razini države, to je 5 do 10 posto.
Na natječajima često sudjeluju tisuće prijavitelja, a iznad bodovnog praga ostaje tek manji dio – u pravilu veće, uhodane tvrtke s profesionalnim ljudima za projekte.
Budućnost između rasta i preživljavanja
Dugoročni planovi u takvim okolnostima zvuče kao luksuz.
Tržište je strašno nesigurno. Ja sam u ovo već zagazio i time se moram baviti, takvu sam odluku donio. Pitanje je samo na koji način, kaže.
Jedna mogućnost je daljnje širenje, ulaganje u opremu i kapacitete, model u kojem bi OPG još snažnije hranio domaće tržište. Druga je, kaže, možda jednom stati, smanjiti razmjere, baviti se manjom, održivom proizvodnjom dovoljno velikom da prehrani obitelj i pokrije osnovne troškove, ali bez stalnog rasta i rizika.
Živimo u kapitalizmu, toga sam svjestan. Ali poljoprivreda je socijalno-ekonomska grana, radi se o proizvodnji hrane i prehrani stanovništva. Ne možemo mi inzistirati na cijenama koje kupac ne može platiti. I mi smo na kraju krajeva kupci. Najviše me žalosti kad znam koliko sam dobio za kilogram paprike i koliko ona košta u proizvodnji, a onda je vidim u dućanu. Tek kad su viškovi ili damping uvoza, trgovac spusti maržu na desetak posto. U svim drugim slučajevima, marže su često sto posto i više.
Između četiri hektara plastenika, sedam radnika i 300 tona paprike godišnje, između EU fondova, Nepalaca i nelojalne konkurencije, budućnost OPG-a Dravski vrti, kao i mnogih drugih, stoji negdje između želje za rastom i golog preživljavanja. Za sada ipak prevladava ono prvo: upornost. Paprika još uvijek raste, plastenici su puni, a vrti uz Dravu i dalje dokazuju da ovaj kraj ima i znanja i potencijala – ako ga tržište i politika jednom odluče ozbiljno shvatiti.
Foto: Obiteljski album
Pročitajte još uspješnih priča mladih poljoprivrednika:
Mladi i poljoprivreda: prilika ili prisila
Marija Kruljac je srcem i dušom u mljekarstvu
Mauro Legović svakom proizvodu pridaje posebnu pažnju
