Gnojidba mineralnim ili organskim gnojivima jedna je od najvaćnijih agrotehničkih mjera koja znatno povećava produktivnost i ekonomičnost rada u poljoprivrednoj proizvodnji. Zato gnojidbu usjeva treba planirati prema stvarnim potrebama usjeva tijekom vegetacije, kako bi se postignuli maksimalan randman i kakvoća biološkog priroda, odnosno prinosa u određenim agroekološkim i tehnološkim uvjetima proizvodnje.
Da bi se osigurala racionalna, gospodarski opravdana, ekološki prihvatljiva, a nadasve svrsishodna gnojidba određenim hranjivom treba:
– Poznavati ukupne potrebe usjeva tijekom vegetacije.
– Znati odrediti ukupnu količinu i dinamiku hranjiva koje tlo može osigurati za korištenje usjevu tijekom vegetacije.
– Ukloniti eventualno prisutnu (potencijalnu) karencu u usjevu dodajući potrebno hranjivo putem gnojidbe.
Ishrana i gnojidba poljoprivrednih kultura prvenstveno znatno ovisi o dinamici hranidbenog elemenata u tlu i biljci.
Primjerice, gnojidba fosforom ili kalijem može težiti tome da obogaćuje tlo na dulji rok (gnojidba na zalihu). To znači da jednom unesena količina gnojiva može trajati cijelu jednu vegetacijsku sezonu pa i dulje.
Nasuprot tome, gnojidba dušikom, zbog specifične dinamike tog hranjiva u tlu, još je uvijek namijenjena da zadovolji potrebe usjeva unutar kraćeg razdoblja tijekom vegetacijske sezone.
Stoga se dušična gnojiva uglavnom primjenjuju u više obroka tijekom jedne vegetacijske sezone.
Primjerice, u uzgoju strnih žitarica dušična gnojiva u manjoj količini primjenjujemo prije sjetve, a veliku većinu putem dviju prihrana tijekom vegetacije.
Poznavanje raspoložive količine hranjiva u tlu i ukupne potrebe usjeva za određenim hranjivima omogućuje dobru procjenu potrebne doze gnojidbe.
Za utvrđivanje količine raspoloživih hranjiva u tlu koristi se niz metoda.
Za procjenu ukupne doze gnojidbe najčešće se koriste kemijske analize tla. Također, mogu se koristiti i analize biljnog materijala ali prvenstveno za određivanje potreba u prihrani dušikom.
Kod mlađih biljaka to podrazumijeva kemijske analize cijelih biljaka (primjerice pšenica u busanju), a poslije tijekom vegetacije analize se ograničavaju uglavnom na pojedine biljne dijelove poput plojki ili peteljki određenih listova (list do klipa kod kukuruza, vršni list kod pšenice itd.). Rezultati analize biljnog materijala pokazuju nam trenutnu koncentraciju određenog elementa u biljci, ali ne i potrebne doze gnojiva koje treba primijeniti.
