Akvakultura je gospodarska grana unutar koje iz godine u godinu rastu prihodi, zbog povećane potražnje tržišta za morskim proizvodima te smanjenja prirodnih resursa, što je sad već nadaleko poznata činjenica. Međutim, ono što je manje poznato je da s povećanom proizvodnjom rastu i operativni troškovi. Stoga stručnjaci istražuju sve izazovne aspekte uzgoja kako bi u startu smanjili te dodatne troškove.
Uzgoj lubina (Dicentrarchus labrax) i komarče (Sparus aurata) predstavlja 15% ukupne EU proizvodnje morske ribe.
Proizvođači se bore da održe cjenovni rang dostupan potrošačima
Prema dostupnoj statistici na Europskoj razini iz 2021., proizvedena je značajna količina akvakulturalnih organizama čak 1,1 milijuna tona. Cijena komarče te godine je imala najvišu cijenu u odnosu na prethodne godine.
Proizvodnja u 2022. je nezamjetno pala na 1.08 milijuna tona. Vrijednost ukupne proizvodnje povećala za čak 7 milijuna eura sa iznosom od 49 milijuna eura. Te iste godine udio proizvodnje komarče u ukupnom uzgoju je bio 9,8 %, a lubina 8,5 %. S obzirom da je zadnjih godina stopa inflacije u cijeloj EU narasla za više od 10 %, to je utjecalo na cijeli lanac vrijednosti u akvakulturi. Proizvođači bore da održe cjenovni rang dostupan potrošačima. Grčka je najveći proizvođač lubina i komarče na EU tržištu s čak 40-50 % tržišnog udjela. Dosta izvozi u zemlje koji su veliki potrošači ovih vrsta riba, kao što je Italija. Akvakultura općenito, a s time i sami uzgoj lubina i komarče ide k ekološkoj održivosti i većoj kontroli proizvodnih procesa.
Održivi hranidbeni lanac
Nove smjernice propisuje i Europska komisija u strategiji za održivu akvakulturu koju je izdala u svibnju 2021. godine. Ovim smjernicama se EU želi približiti inicijativi “Od polja do stola” (From Farm to Fork Strategy). Ona ima potencijal sagraditi održivi hranidbeni lanac i Europskom zelenom planu (European green deal). Održiva akvakultura može riješiti većinu problema koji se u današnje vrijeme nameću kroz ovu industriju. To su biosigurnost hrane, preveliki pritisci akvakulture na divlje riblje resurse i smanjenje okolišnog otiska.
Smjernice za održivost, koje u ovoj gospodarskoj grani idu ka smanjenju ugljičnog otiska, očituju se kroz asimilaciju novih proizvodnih sustava. Također se teži poboljšanju prakse upravljanja hranidbom riba te općenito cjelovitom pristupu usklađivanja potreba industrije sa sastavom hranjivih tvari i komplementarnosti sastojaka koji su potrebni za buduće napredovanje u akvakulturi. Na Mediteranu se ove vrste uzgajaju kroz razne uzgojne prakse, ovisno o kvaliteti vode, okolišnim uvjetima i mjestu gdje je postavljeno mrijestilište. Osiguranje kvalitetnog početka je ključno za uspjeh u ovoj industriji stoga se puno pažnje posvećuje ranim stadijima uzgoja.
Nove metode
Trend u zapadnim mediteranskim zemljama je povećavanje mase mlađi ribe tako da ih se dulje zadržava u predrastnim jedinicama. Zadržava ih se do težine od 16-20 g za razliku od Turske i Grčke, ali i Hrvatske gdje se riblja mlađ pušta u kavezni uzgoj sa 2-4 g.
Iako nova metoda povećava troškove proizvodnje, osobito uslijed dodatnog hranjenja, radne snage, kisika i drugih logističkih potreba s druge strane malom i nedoraslom ribljem organizmu osigurava bolji imunitet pogotovo zbog veće zaštite iz dodatne vakcinacije.
Nove tehnologije unutar mrijestilišta kao baznog razvojnog stadija odnose se uglavnom na hranjenje i poboljšanje dnevnih operacija i/ili proizvodnje. Izazovni element hranidbe unutar stadija mrijesta je jako bitan aspekt uzgoja jer jaki start uvjetuje ostatak proizvodnje. Hranjenje riblje mlađi unutar mrijestilišta se obično oslanja na živu prehranu. Ona zauzima 25 % troškova uzgoja pa se pozornost posvećuje poboljšanju kvalitete zooplanktona koji poboljšavaju kvalitetu ribljih linčinki, ali i razvoju suhe hrane koja bi zamjenila živu, a time značajno smanjila troškove proizvodnje.
Druge brige koje muče uzgajivače u ranim razvojnim stadijima se odnose na biosigurnost i sprječavanje oboljenja i deformacija ribljih jedinki. Zasad je najbolji oblik zaštite prevencija vakcinacijom, ali se rade mnoga genetska istraživanja uzgajanih vrsta kako bi se moglo odrediti koji specifični geni uzrokuju otpornost bolestima, osjetljivost te sklonost deformacijama.
Stalno povećavamo proizvodnju
Hrvatska stalno povećava proizvodnju lubina i komarče. Tako se njezin uzgoj ovih vrsta izjednačio s uzgojem susjedne Italije što predstavlja odličan ostvaren rezultat i napredak u ovom gospodarskom sektoru.
Prema podacima iz Uprave ribarstva proizvodnja lubina je narasla čak 4.000 t u odnosu na proizvodnju od prije 4 godine. U 2022. je iznosila 10.034 t. Proizvodnja komarče se kreće oko 7000 t posljednje 3 godine, a u 2022. je iznosila 7506 t. Uzgajališta ovih vrsta riba se nalaze u svakoj primorskoj regiji Hrvatske. Najviše ih se uzgaja u Zadarskoj županiji gdje je sjedište i našeg najvećeg proizvođača komarči i lubina tvrtke Cromaris.
Cromaris je prepoznao potencijal akavakulture te kontinuirano provodi istraživanja kako bi unaprijedio svoje proizvode koji se odnose na ambalažu, riblju mlađ i vlastitu riblju hranu. Unutar tvrtke su osposobili kemijski laboratorij gdje analiziraju ukupnu količinu masti u ribljem sastavu te masnih kiselina (omega-3, omega-6, EPA i DHA). U mikrobiološkom laboratoriju redovito prate biosigurnost – kontrolom rasta i vrste mikroorganizama u pogonu i/ili opremi, kontrolom zdravstvene ispravnosti proizvoda te općenito higijene pogona. Iz tvrtke tvrde da su ovakvu uspješnost postigli prvenstveno kroz stalna ulaganja u stručnost i znanje svojih djelatnika, kontrolu kvalitete što uključuje stalan monitoring zdravstvenog stanja ribe, kontinuirani razvoj proizvoda kao što je mlađ ribe, riblja hrana i ambalaža.
Izvor: Cromaris.com
 i komarče (Sparus aurata) predstavlja 15% ukupne EU proizvodnje morske ribe.){kind=link}