Gašenje proizvodnje šećera iz šećerne repe i zatvaranje šećerana u Virovitici i Osijeku bio je povod za intervju s vrsnim poznavateljem industrije šećera u svijetu, savjetnikom uprave Hrvatske industrije šećera, mr. sc. Miroslavom Božićem.

U ekskluzivnom razgovoru za Gospodarski list bilo je riječi o razlozima zatvaranja više od 100 šećerana u Europskoj uniji, hiperprodukciji proizvodnje šećera, padu cijena na svjetskom tržištu, utjecaju koronakrize na prodaju šećera, slabom interesu hrvatskih poljoprivrednika za šećerne repe, budućnosti proizvodnje i uzgoju bio repe.

Mr. sc. Miroslav Božić

Hiperprodukcija proizvodnje šećera u svijetu

  • Zašto je došlo do trenutnog stanja u proizvodnji šećera i kako su okolnosti u svijetu utjecale na proizvodnju šećera u EU i Hrvatskoj?

Ako se gleda iz kuta europskih proizvođača, ishodište problema hiperprodukcije je ukidanje sustava proizvodnih kvota u listopadu.2017. nakon što su bile na snazi 50 godina. Došlo je do nezabilježenog porasta proizvodnje, posebno u nekoliko najvećih kompanija u EU kojima je jedan od, doduše nikada javno iskazanih ciljeva, bio uništiti male proizvođače. Dodatna nepovoljna okolnost je rekordna proizvodnja u Indiji, Tajlandu i Australiji što je dovelo do globalnog viška. Cijena šećera na tržištu Europske unije strmoglavo je pala: već u prosincu te godine u prosjeku je bila 400 eura/t što je u tom trenutku bila najniža mjesečna cijena u povijesti praćenja od sredine 2006. Pad se nastavio do siječnja 2019. nakon čega dolazi do blagog i vrlo postupnog oporavka. Međutim, i zadnja registrirana prosječna cijena na tržištu EU još uvijek je ispod praga održivosti većine europskih šećerana. Tijekom prvog tromjesečja prošle godine, cijena šećera je bila tek neznatno iznad 300 eura/t. To je za čak 35% niže od prosječne cijene u EU u zadnjoj godini primjene sustava proizvodnih kvota (2016/17.), odnosno za oko 100 eura/t ispod propisane ciljne minimalne cijene u EU koja iznosi 404 eura/t. Krajnji ishod stanja u kojem su mnogi ugovori sklopljeni po tim cijenama je taj da su svi proizvođači šećera u EU, bez iznimke, tijekom zadnje dvije tržišne godine trpjeli velike gubitke. Posebna ironija je da je šteta koja je prouzročena ovom prekomjernom proizvodnjom u EU, najveće financijske gubitke donijela upravo najvećim proizvođačima u Uniji koji su i doveli do prekomjerne proizvodnje. Od ukupnog povećanja proizvodnje šećera u 2017/18. godini koje je iznosilo više od 4,5 milijuna tona (godišnji porast 27%), skoro dvije trećine se odnosi na šećerane u Francuskoj i Njemačkoj (ukupan porast za 3 milijuna tona). Za Hrvatsku je poseban problem bila damping ponuda viškova EU šećera na domaćem tržištu tijekom 2019. po cijenama koje ni u jednoj europskoj šećerani ne mogu pokriti niti troškove osnovne sirovine – šećerne repe.

            Izostanak pomoći sektoru

  • Kako se u takvim okolnostima snalaze europski proizvođači? Kakve mjere poduzima Europska komisija?

Krizu nastalu prekomjernom proizvodnjom u određenoj su mjeri izazvali sami proizvođači. Stoga je u početku moglo biti razumljivo stajalište europske administracije da industrija mora tragati za svojevrsnim balansom i ograničenjima sjetve i proizvodnje ako je to nužno da se taj balans postigne. Međutim, Europska je komisija napravila niz pogrešnih procjena o očekivanom razvoju stanja na tržištu šećera i sladila. Potpuno su podcijenili snagu lančane reakcije u brzini i intenzitetu smanjenja cijena na EU tržištu. Istu pogrešnu procjenu su imali i u pogledu kretanja svjetskih cijena za koje nisu očekivali ovakav pad. S druge strane, prognozirali su utrostručenje proizvodnje izoglukoze u EU, a u praksi je došlo do smanjenja. Pri tako niskoj razini cijena šećera od repe, izoglukoza kao manje kvalitetan proizvod, s limitiranim mogućnostima uporabe u industriji u odnosu na šećer, postala je manje atraktivan supstitut u odnosu na razdoblje prije krize. Ali najveća se primjedba institucijama EU može uputiti zbog izostanka bilo kakve reakcije pomoći sektoru. Unatoč brojnim apelima, uključujući i mnoge zemlje članice. Među kojima i Hrvatska, nije aktivirana nijedna od nekoliko mogućih mjera intervencije. Od reforme sektora 2004. zna se da je ciljna minimalna cijena 404 eura/t, svojevrsni kritični prag ispod kojeg je potrebna intervencija zajedničke politike za uređenje tržišta. Međutim, do te intervencije još uvijek nije došlo, iako je već 36 mjeseci u nizu, cijena na tržištu EU ispod propisane minimalne ciljne cijene.

  • Reformom industrije šećera u Europskoj uniji zatvoren je velik broj šećerana i prepolovljen njihov broj. Kako se to odražava na konkurentnost, a kako na zaposlenost?

– Današnja EU nije ona od prije petnaestak godina kad se dogodilo najveće proširenje s ulaskom 10 novih članica. Ako na EU gledamo kao na cjelinu od sve donedavno 28 zemalja, onda se može reći da je broj šećerana skoro prepolovljen od predzadnje velike reforme do danas. U 2004. bilo je 192 šećerane koje su prerađivale repu, a prošlu su kampanju završile 103. To znači da je u prosjeku skoro svake godine bilo 5% manje šećerana. Proces restrukturiranja europske industrije se međutim odvija puno duže. Posebno intenzivno u starim zemljama članicama u kojima je od 1991. do 2006., znači u razdoblju od samo 15 godina, broj šećerana također više nego prepolovljen – sa 240 na 117, od čega je oko polovice EU šećerana ostalo u Francuskoj i Njemačkoj.
Ovo restrukturiranje industrije, uz stalno rastuće prinose šećerne repe i količinu šećera po jedinici poljoprivredne površine, dovelo je do toga da je EU industrija, mjerena prinosom šećera po površini, pretekla najvećeg svjetskog proizvođača i izvoznika Brazil, s prinosom od oko 11,5 tona šećera po hektaru (u najkonkurentnijim zemljama više od 13 tona/ha). Posljedica restrukturiranja je manji broj izravno zaposlenih u europskim šećeranama. Danas je nešto manje od 29 tisuća stalno zaposlenih u šećeranama EU, a prije petnaestak godina je to bilo oko 53.500. Smanjenje broja šećerana i smanjenje izravno zaposlenih imali su vrlo slične stope godišnjeg pada. Međutim, broj radnika po šećerani tek je neznatno pao, što znači da je produktivnost po jednom zaposlenom enormno porasla. Produktivnost po jednom zaposlenom u šećernoj industriji EU danas iznosi oko 150 tisuća eura, što je skoro trostruko više nego prosjek industrije hrane i pića koji iznosi oko 57 tisuća eura. To su ta dva velika vala smanjenja broja šećerana u zadnjih 30 godina, vjerojatno predstoji i treći u razdoblju koje je ispred nas.

Hrvatska je industrija šećera hendikepirana u odnosu na konkurenciju u EU, stoga što nije mogla sudjelovati u financijski najizdašnijem razdoblju restrukturiranja industrije u sklopu Zajedničke poljoprivredne politike. EU je uložio čak 5,5 milijardi eura tijekom razdoblja od početka najveće reforme iz 2004. do 2013. što je godina našeg ulaska u EU. Tu nepovoljnu startnu poziciju industrije teško je nadoknaditi, pogotovo od kako smo postali članica i kada su iste mjere svima na raspolaganju a sredstva Fonda za restrukturiranje su davno potrošena.

  • Kakva je onda budućnost proizvodnje kod nas i u EU?

– Europsku industriju šećera u cjelini čekaju novi izazovi. Njen izravni doprinos GDP-u Europske unije iznosi 3,6 milijardi eura što je 1,3 posto dodane vrijednosti industrije hrane i pića. Međutim, uključujući sve indirektne i dodatno kreirane učinke industrije šećera, iskazano preko bruto dodane vrijednosti, njezin doprinos je skoro peterostruko veći i iznosi 15,6 milijardi eura.

            Koliko vrijedi radno mjesto u šećernoj industriji?

Prema rezultatima istraživanja njemačkog nezavisnog instituta WiFOR iz 2018. jedno radno mjesto u šećernoj industriji u lancu vrijednosti do krajnje potrošnje kreira nova 14,3 radna mjesta, što je apsolutno najveći multiplikator u cijeloj prehrambenoj industriji, ali i šire. Primjerice, ukupna industrija hrane i pića na jednog izravno zaposlenog stvara u prosjeku 4,3 dodatna radna mjesta, u automobilskoj industriji je to 4,4, u trgovini na veliko 1,5 a u poljoprivredi samo 0,7 novih radnih mjesta.
Uzimajući u obzir ove podatke, još je teže razumjeti razloge nedjelovanja Europske komisije u vrijeme najveće krize kojoj je sektor bio izložen. Jednostavnom računicom je lako dokazati kako je samo tijekom razdoblja prve tržišne godine bez kvotnog sustava, u lancu vrijednosti transferirano više od dvije milijarde eura iz sektora šećera potrošačima šećera u približnom omjeru 80:20 posto na industrijske potrošače i maloprodaju. Posebno je problematičnu ulogu u krizi imao segment maloprodaje. Cijena kilogramskog pakiranja šećera u velikim je trgovačkim lancima nerijetko bila na razini tek nešto višoj od cijena ugrađene sirovine i transporta što evidentno ukazuje na elemente nelojalne tržišne konkurencije.

Razborito je zaključiti kako je vrijeme visokih cijena šećera od prije desetak godina nepovratno prošlo. Tržište šećera u EU je jedno od najliberalnijih na svijetu. Velike su mogućnosti uvoza po preferencijalnim uvjetima praktički iz svih zemalja gdje se šećer proizvodi, bez obzira je li riječ o trščanom ili repnom šećeru.

Za hrvatsku industriju je njezina geografska pozicija važna prednost i jedan je od važnih razloga kojim se može objasniti dosadašnji razmjerno visok broj aktivnih šećerana u Hrvatskoj, te razmjerno niskoj proizvodnji po šećerani. Zvuči nevjerojatno, ali dočekati 2020. s čak tri aktivne šećerane u našoj zemlji, svrstalo je Hrvatsku na prvo mjesto u usporedbi s veličinom domaćeg tržišta. Dok u starim zemljama članicama EU na jednu šećeranu ide u prosjeku 6 milijuna stanovnika, u novim članicama je to upola manje, a u Hrvatskoj jedna šećerana dolazi na svega 1,4 milijuna stanovnika. Međutim, u kontekstu najnovijeg smanjenja površina kod nas, postalo je neodrživo organizirati preradu repe u tri proizvodna pogona. Stoga je planirano da se ove godine ta prerada odvija u jednoj tvornici.

  • Kako je covid-19 kriza utjecala na tržište šećera?

– Ova kriza je pogodila i sektor šećera iako negativni učinci nisu tako veliki kao u nekim drugim sektorima i gospodarskim djelatnostima. Neki veliki potrošači imali su manje narudžbe (primjerice, sokovi, sladoled, HORECA), dok su neki čak blago povećali potrošnju  one vrste hrane koja se može lakše pohraniti u kućanstvima kao što su džemovi, keksi, konditorski proizvodi. Hrvatska je industrija šećera, kao visoko izvozno orijentirana (više od 60% proizvodnje), više izložena krizi zbog pandemije, posebno zato što je tradicionalno Italija bila glavno izvozno tržište. Izvoz je bio jako otežan i teško je nadoknaditi štetu koja je nastala. Cjenovni potresi na tržištu nafte zbog krize COVID-19 snažno su se odrazili na burzovne cijene šećera koje su prošle godine bile najniže u zadnjih 13 godina.

  • Zašto hrvatski proizvođači šećerne repe gube interes za tu kulturu?

– Mnogima je poznato da je šećer vrlo brzo nakon što je EU omogućila bescarinski uvoz iz Hrvatske zasjeo na prvo mjesto u našem izvozu poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i zadržao tu lidersku poziciju sve do 2013. i našeg ulaska u EU. Međutim, manje je poznato da je šećer i dalje naš prvi izvozni proizvod tijekom razdoblja 2014.-2019. Godišnje se izvozilo nešto više od 198 tisuća tona, prosječne vrijednosti nešto veće od 91 milijun eura. To je za oko 12% više od prosječnog vrijednosti izvoza kukuruza, odnosno za oko 40% više od prosječne vrijednosti izvoza cigareta, proizvoda koji su bili na 2. i 3. mjestu u našem izvozu u tom razdoblju.

Činjenica je da nakon ukidanja proizvodnih kvota, te drastičnog pada cijena, proizvodnja kao i izvoz hrvatskog šećera posustaju. Manji prihodi od prodaje šećera doveli su i do smanjenja cijena osnovne sirovine – šećerne repe, premda je u usporedbi sa zemljama EU, cijena repe koju su plaćale domaće šećerane bila bitno viša od europskog prosjeka. Manje cijene repe su dovele do manje zasijanih površina.

Politikom EU proizvodno vezanih plaćanja i dodatno uvedene državne pomoći, Ministarstvo poljoprivrede je proizvođačima repe u Hrvatskoj osiguralo razinu zaštite dohotka kakvu imaju još samo proizvođači u Rumunjskoj, te donekle u Slovačkoj, Španjolskoj i Mađarskoj. Unatoč tome, u 2020. godini zabilježeno je najmanje zasijanih površina kod nas u zadnjem desetljeću, tek nešto više od 10,4 tisuće ha.

U agroekološkom i agroekonomskom pogledu šećerna repa je u rangu najvrjednijih poljoprivrednih kultura, posebice u pogledu okolišne održivosti, kako to pokazuju međunarodne znanstvene studije. S jedne strane, najveća učinkovitost u pogledu korištenja zemljišta a s druge strane izrazito veliko značenje za plodored, smanjenje emisija CO2 i važna uloga u većem vezivanju ugljika u tlo, preko povrata organske mase. Sektor šećerne industrije je jedan od ključnih doprinositelja europskom biogospodarstvu. U preradi šećerne repe, svaki dio biljke pronalazi korištenje – ništa nije izgubljeno kao otpad. Rezanci su važna sastavnica stočne hrane, voda se nakon pročišćavanja ponovno koristi u procesu proizvodnje šećera a melasa se može koristiti i kao stočna hrana ili za proizvodnju bioetanola. Sve navedeno opisuje sektor šećera i repe kao jedan od rijetkih sektora kojeg obilježava „nulti gubitak hrane“ , takozvani „zero food waste“.

Izgleda paradoksalno, ali izrazito visoka razina osnovnih plaćanja u Hrvatskoj, po čemu prednjačimo u cijeloj EU, zapravo destimulirajuće djeluje na interes zadržavanja ili ulaska u proizvodnju zahtjevnih kultura kao što je šećerna repa.
Čini se da se mnogi proizvođači u odabiru između kultura s manje ulaganja (primjerice, kukuruz, soja) i manjim prihodom po površini i kultura s puno većim prihodima ali i ulaganjima kao što je šećerna repa, radije odlučuju na manje zahtjevne kulture. Nažalost, time se ne doprinosi većem stvaranju dodane vrijednosti u našoj poljoprivredi.

Ako se opći okvir politike potpore bude mijenjao u smjeru u kojem se najavljuje, a to je upravo smjer veće dodane vrijednosti, onda se može reći da sektor šećera u Hrvatskoj ima šansu opstati i nakon ove zadnje velike krize. Međutim, još je važnije da sektor ustraje na daljnjem smanjivanju razlike u pogledu prosječnih prinosa i sadržaja šećera u repi u odnosu na najbolje europske proizvođače. Imamo sjajne pojedinačne primjere ali je nužno da današnji iznadprosječni rezultati sutra postaju standard sve veće skupine. Jedino takva proizvodnja može biti jamac očuvanja naše industrije šećera.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2015. do 2019. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje