U Val di Nonu, jednom od najvažnijih talijanskih područja za proizvodnju jabuka, dio plodova nakon berbe ne završava u klasičnim hladnjačama. Iz pogona u Predaii jabuke putuju posebnom žičarom prema planini, a zatim se čuvaju u komorama nekadašnjeg rudnika Rio Maggiore, oko 300 metara ispod površine. Skladištenje jabuka u rudniku troši manje energije od klasičnih skladišta, a Gospodarski list obišao je ovaj sustav kao jedini hrvatski medij.
Kad se iz Trenta krene prema sjeveru, cesta se postupno uspinje u planinsko područje. Nakon nekoliko dolina otvara se Val di Non. Voćnjaci su gotovo posvuda na padinama, a redovi jabuka protežu se između naselja, prometnica i šumovitih obronaka.
Val di Non nalazi se u autonomnoj pokrajini Trentino. Zajedno sa susjednom Val di Sole čini glavno područje proizvodnje jabuka Melinde. Taj konzorcij zapošljava oko 1300 djelatnika i okuplja više od 4000 obiteljskih proizvođača organiziranih u 16 voćarskih zadruga. Oni zajedno godišnje proizvedu više od 400.000 tona jabuka, a Italija je pritom peta u svijetu po izvozu jabuka.
Najzastupljenije sorte su zlatni delišes, crveni delišes i gala. Uz njih se proizvode evelina, renetta, dolcevita, morgana i nova sorta SweeTango. Tu je i fuji, koji kasnije dozrijeva i bere se do sredine listopada.
Jedno od važnih proizvodnih i logističkih središta nalazi se u mjestu Segno di Predaia. Ondje su MondoMelinda i pogon zadruge COCEA. Odatle kreće jedan od najzanimljivijih puteva Melindinih jabuka – prema podzemnim skladištima u rudniku Rio Maggiore.
Zadružni model kao temelj sustava
Melindin proizvodni model počiva na povezivanju obiteljskih gospodarstava. Proizvođači ostaju nositelji primarne proizvodnje. S druge strane, zadruge i konzorcij organiziraju poslove koji traže veću infrastrukturu i veća ulaganja: prihvat i sortiranje voća, skladištenje, pakiranje, logistiku, marketing i plasman.
Takva je organizacija posebno važna u intenzivnom voćarstvu, gdje kvaliteta proizvoda nije jedini čimbenik uspjeha. Nakon berbe treba osigurati brzo preuzimanje plodova i dobre uvjete čuvanja. Osim toga, potrebni su precizno sortiranje, pakiranje i logistika koja omogućuje stalnu opskrbu tržišta. Prema podacima Melinde, njezini proizvođači obrađuju približno 6700 hektara voćnjaka.
Kamere prepoznaju svaku jabuku
Na linijama za sortiranje plodovi se razvrstavaju prema kvaliteti i veličini. Jabuke se najprije dobro operu u vodi, a zatim prolaze trakama s mnoštvom kamera. Kamere prepoznaju sortu, boju i oblik svakog ploda te ga usmjeravaju na odgovarajuću liniju za pakiranje.
Dio proizvodnje odmah ide na tržište, dok se drugi dio skladišti i prodaje tijekom duljeg razdoblja. Upravo je skladištenje jedan od ključnih elemenata suvremenog voćarstva. Jabuku, naime, nije dovoljno proizvesti, nego joj treba sačuvati kvalitetu od berbe do prodaje.
Melinda je za dio svojih potreba pronašla neobično rješenje. Umjesto gradnje novih velikih skladišta na površini, iskoristila je prostor koji je već postojao – nekadašnji rudnik Rio Maggiore.
Skladištenje jabuka u rudniku dolomita
Rio Maggiore je nekadašnji rudnik dolomita. Rudarski radovi oblikovali su podzemne prostore koji se danas koriste za skladištenje jabuka, a koristi ih i nekoliko drugih tvrtki.
Kad zamišljamo rudnik, očekujemo uske, tamne i vlažne hodnike. Međutim, u dubini planine sve je prilično drukčije. Nakon ulaska otvaraju se široke galerije i velike pravilne komore. Za obilazak su ipak potrebne dobra obuća i jakna.
Melindin sustav obuhvaća 34 podzemne komore. Svaka je duga približno 25 metara, široka 12 metara i visoka 11 metara. Komore se nalaze otprilike 275 do 300 metara ispod okolne površine, duboko u planinskom masivu.
Zašto je podzemlje dobro za jabuke?
Stabilna temperatura jedan je od glavnih razloga zašto je podzemni prostor pogodan za skladištenje. Masa dolomitne stijene djeluje kao prirodni toplinski regulator. Kvalitetu čuvanja dodatno osiguravaju kontrolirana atmosfera i sustavi za regulaciju uvjeta. Prema podacima Melinde, skladištenje jabuka u rudniku troši oko 30 posto manje energije nego u tradicionalnim nadzemnim skladištima.
Žičara koja prevozi jabuke
Podzemno skladište riješilo je jedan problem, ali otvorilo drugi. Kako prevoziti velike količine jabuka između pogona u Predaii i rudnika, a da se pritom ne opterete lokalne ceste? Rješenje je žičara za jabuke – Funivia delle Mele.
Sustav radi od 2025. godine i povezuje pogon u Predaii s rudnikom Rio Maggiore. Žičara je duga 1340 metara te ima 11 stupova i 28 kabina. Svaka kabina prevozi do tri velika spremnika, odnosno približno tonu jabuka. Kapacitet sustava doseže oko 150 tona na sat.
Tako se tijekom berbe iznad krajolika umjesto kamiona kreću kabine pune jabuka. Žičara godišnje zamjenjuje više od 5000 kamionskih vožnji. Time se smanjuju promet na lokalnim cestama i s njim povezane emisije.
Projekt vrijedan oko 10 milijuna eura sufinanciran je i iz talijanskog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (PNRR). Pritom je Ministarstvo poljoprivrede sudjelovalo s 40 posto ulaganja.
Što je u ovoj priči važno za hrvatsko voćarstvo?
Melindin sustav zanimljiv je hrvatskim proizvođačima prije svega zbog načina organizacije. Proizvođači se povezuju kako bi zajednički ulagali u infrastrukturu koju pojedinačno teško mogu financirati i učinkovito koristiti.
To je u voćarstvu osobito važno jer proizvodnja ne završava berbom. Nakon nje slijede skladištenje, sortiranje, pakiranje, prijevoz i plasman. Svaki od tih koraka utječe na konačnu vrijednost proizvoda. Melinda je kroz zadruge i konzorcij izgradila sustav u kojem se velik dio tih poslova organizira zajednički.
Upravo je spoj obiteljske proizvodnje i zajedničke infrastrukture možda najvažnija poruka iz Val di Nona. Suvremeno voćarstvo, dakle, nije samo pitanje prinosa po hektaru. Jednako su važni organizacija proizvođača, infrastruktura nakon berbe, logistika i učinkovito korištenje prirodnih i postojećih resursa.
Za hrvatsko voćarstvo ne mora biti presudan sam oblik rješenja. Ipak, ideja koja stoji iza njega itekako je primjenjiva: proizvođač ne mora sam rješavati svaki dio proizvodnog lanca. Zato je ovo dobar primjer suradnje, organizacije te korištenja prostora i tehnologije u korist proizvođača. Istodobno pokazuje kako se može smanjiti opterećenje okoliša.
