Kao i sve drugo i poljoprivreda se kontinuirano mijenja i unaprijeđuje. Ako pogledamo kroz povijest, najčešće se kroz tehnološki napredak potpomagala i poljoprivredna proizvodnja. Od izuma i usavršavanja razne mehanizacije, koja je danas postala neizbježna na bilo kojem iole ozbiljnijem imanju, pa sve do razvoja sjemenarstva, zaštitnih sredstava, mineralnih gnojiva i ostalog. Zapravo mijenjala se tehnologija i agrotehnika. Mijenjao se i proizvođač, od običnog seljaka do visokoobrazovanog poslovnog čovjeka. U konačnici to je proces koji će stalno evoluirati.
I danas je tako. Dronovi, umjetna inteligencija i ostala moderna postignuća traže svoju konkretnu primjenu u svim sferama naših života i proizvodnje, pa tako i u onoj poljoprivrednoj. Nešto na čemu najrazvijenije zemlje svijeta već rade, više ili manje uspiješno. A mi? Može li Hrvatska implementirati moderne tehnologije 21. stoljeća i pokrenuti poljoprivrednu revoluciju? Možemo li i mi u Hrvatskoj imati uspješnu suvremenu poljoprivredu? Teoretski da, naravno da možemo. Realno? Proći će još podosta vremena dok se to ne ostvari u široj primjeni.
Ako ćemo biti iskreni prema sebi, nismo još implementirali ni ono što je već odavno standard u drugim razvijenim poljoprivrednim zemljama. Zapravo, početak svega je da nismo postavili ispravno početne premise. Hrvatska nije poljoprivredna velesila niti ima potencijala da to bude. Naprosto smo premala zemlja i nismo geografski pozicionirani za tako nešto. No, to ne znači da ne trebamo pametno i mudro iskoristiti svoje postojeće potencijale i zemlju koja nam je na raspolaganju. Problem je što nam to u ovom trenutku nije prioritet. Strategija naše zemlje ne bazira se na poljoprivredi. Čim je tako i nije fokus premijera i vrha države, stvari se puno teže postavljaju na pravi put. Odnosno kreće se nešto, ali ne brzinom i dinamikom kojom bi to željeli.
Koliko gubimo novaca bez korištenja (prirodnih) potencijala?
Što proizvoditi i koju proizvodnju poticati i gdje? Ovo su zapravo ključna pitanja od kojih sve dalje kreće. Ili možemo spomenuti navodnjavanje i potencijale koje bi postojanje takve infrastrukture otvorilo za proizvodnje i stvaranje vrijednosti. Koliko je samo tekstova na temu navodnjavanja potrošeno sve ove godine, a konkretno učinjenog po tom pitanju je na kraju vrlo malo. Jedna smo od rijetkih zemalja koja u razmaku od samo nekoliko mjeseci ima i poplave i sušu. Kako to da do sada sve ove godine Hrvatske vode nisu napravile značajniji iskorak u sustavu upravljanja vodom. To bi i trebala biti njihova primarna uloga.
Kako u mjesecima u kojem imamo višak vode, tu istu vodu zadržati za ono doba godine kad imamo manjak vode, umjesto da se trudimo da istu u što kraćem roku pošaljemo nizvodno rijekama u susjedstvo. Odvodni kanali i retencijska jezera su stvari koje su uspješne zemlje odavno riješile i stavile u primjenu. Pitanje je jesu li u Hrvatskim vodama čuli za iste? Dovoljno je otići u Italiju tijekom ljetnih mjeseci i vidjet ćete da se gotovo sva polja zaljevaju vodom iz održavanih i vodom popunjenih kanala. Prizor na koji ćete teško naići na našim poljima. Koliko to čini razliku? Matematike radi, ako uzmemo da se u Hrvatskoj kukuruz sije na 275 tisća hektara, ako bi uz navodnjavanje prinos u prosjeku bio veći za barem 1 t/ha, to znači otprilike 40 milijuna eura veću vrijednost proizvodnje u samo jednoj godini, na samo jednoj kulturi.
Globalno selo
Danas svijet funkcionira tako da bez interneta kao da i ne postojite. Kvalitetna infrastruktura podrazumijeva odličnu pokrivenost širokopojasnim internetom, jer to je preduvjet za primjenu bilo kakve buduće nove tehnologije. Nažalost, kod nas je posljednih tjedana glavna vijest kad je optički internet bio fijasko, odnosno raskid ugovora između Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije (SAFU) i privatne tvrtke koja je bila odabrana za izvođenje radova u sklopu Okvirnog nacionalnog programa razvoja infrastrukture širokopojasnog optičkog interneta na područjima bez komercijalnog interesa.
Danas kompanije traže rješenja kako da iskoriste umjetnu inteligenciju i dronove za obavljanje osnovnih poljoprivrednih aktivnosti. Sve u cilju suočavanja s najvećim izazovom s kojim procjenjuju da će se u ubudućnosti susretati, a to je nedostatak radne snage. Već godinama traktori i kombajni uveliko koriste GPS kako bi pomogli traktoristima da svedu pogreške u radu na minimum, odnosno da budu optimalni u obavljanju svog posla. Sutra će umjetna inteligencija, analizirajući sve dostupne informacije, određivati kad je optimalan rok za sjetvu svake pojedine kulture ili kada je optimalan rok za žetvu ili berbu. Kad i s čime obaviti prihranu, kad i koju zaštitu primijeniti i sve ostale takve i slične varijacije na temu. Sve na temelju kvalitetne baze podataka i analize istih. Pa tako i sa svim ostalim granama poljoprivrede, od voćarstva i povrćarstva, preko stočarstva do vinogradarstva.
Možete li zamisliti domaćeg poljoprivrednika, koji uvijek misli da zna sve najbolje, da prepusti donošenje odluke računalu!?
Nažalost, još uvijek postoje proizvođači koji sade, siju, žanju, beru, na isti način i u isto vrijeme kao i njihovi djedovi i spremnost na promjenu i prilagodbu je minimalna. Oni će nažalost prije propasti nego što će uvesti suvremenu poljoprivredu u svoj život. Uz svu potrebu za infrastrukturom, upravo će promjena u glavama poljoprivrednika biti najvažniji faktor za jednog dana uspješnu implementaciju suvremene poljoprivrede. Sve do tada će to biti na razini start-up-a, niše ili nekoliko velikih privatnih poslovnih subjekata koji su uvijek išli u korak s razvojem tehnologija i iste primjenjivali kako bi zadržali konkurentnost.
Foto: Shutterstock
