Međunarodni čelnici i čelnice okupili su se u krajem prošle godine u Dubaiju (Ujedinjeni Arapski Emirati) na svjetskom sastanku na vrhu o djelovanju u području klime na 28. konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP 28).
Konferencija COP 28 održava se svake godine kako bi se utvrdile ambicije i odgovornosti za djelovanje u području klime te utvrdile i procijenile klimatske mjere. Ovogodišnju konferenciju organizirali su Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su i predsjedali konferencijom COP 28.
Glavne točke dnevnog reda COP 28 su bile:
- globalni pregled stanja
- program rada za ublažavanje klimatskih promjena
- globalni cilj prilagodbe
- financiranje borbe protiv klimatskih promjena, uključujući financijske aranžmane za gubitke i štete.
Što priroda kaže?
Ove je godine na 28. po redu COP (Conference of Parties), klimatskoj konferenciji zainteresiranih strana bio prvi globalni pregled stanja kojim se mjeri napredak u ostvarivanju klimatskih ciljeva utvrđenima Pariškim sporazumom iz 2015.g. (COP 21). Izvješća govore o trendu porasta globalne temperature i neizvjesnosti da se taj porast zadrži do 1,5 °C. Najstroži zakonski propisi o smanjenju emisija stakleničkih plinova na svijetu su u Europskoj uniji, gdje su te emisije smanjene za 32,5 % u usporedbi s 1990., unatoč povećanju BDP-a od više od 60 %. Međutim, to je samo jedan dio veće slagalice s obzirom na to da je EU odgovoran za samo oko 7 % globalnih emisija stakleničkih plinova u ovom trenutku.
Pogledajmo nakratko što priroda kaže o rezultatima svih dosadašnjih konferencija.
Grafikon 1. Srednja mjesečna globalna koncentracija CO2 u atmosferi, dolje – godine, lijevo – koncentracija (USGCRP, 2022)
Iz grafikona 1. je vidljivo da koncentracija ugljikovog dioksida raste proteklih desetljeća, bez obzira na zaključke konferencija i poduzete mjere za njegovo smanjivanje. Osnovni razlog tome je mali udio (pet posto) emisija CO2 zbog potrošnje fosilnih goriva prema njegovoj ukupnoj količini u zraku. Kad bi svijet smanjio emisije CO2 za 20% to bi predstavljalo smanjenje od jedan posto, a u slučaju Hrvatske bi potpuno zaustavljanje prometa, industrije, grijanja, poljoprivrednih i svih ostalih aktivnosti smanjilo ljudske emisije za 0.05%.
Postoji i drugi, manje vjerojatan razlog, ovakvom rastu koncentracije, a to je neostvarivanje namjeravanih doprinosa smanjenja emisija. Bez obzira na želje za smanjenjem emisija, posebno razvijenih zemalja, pokazuje se da je stvarnost drugačija. Naime, potrošnja fosilnih goriva u svijetu vremenom raste, kao što se vidi iz sljedećeg grafikona.
Grafikon 2. Potrošnja fosilnih goriva (nafte, ugljena i plina) u svijetu. Lijevo – energija, dolje godine (Energy Institute, 2023.)
Samo u vremenima kriza, kao što je bila financijska 2008. i COVID 2020., dolazi do smanjenja potrošnje, pri čemu se to nimalo ne odražava na koncentraciju CO2 u zraku.
Prva klimatska konferencija održana je 1995. godine u Berlinu. Prisustvovalo je oko dvije tisuće sudionika, a prije svega je poslužila za izradu platforme budućih konferencija. Zanimljivo je da su predstavnici nevladinih organizacija činili polovinu od ukupnog broja sudionika. Vremenom je broj sudionika rastao tako da je prošle godine u Dubaiu prisustvovalo njih više od 97 tisuća.
Uloga politike
Iako se konferencije nazivno bave utjecajem čovjeka na klimu i nastojanjem smanjenja njegovog utjecaja, većina pregovora se postupno sve više odnosila na energetski sektor. Jednako kao što je čovjeku hrana izvor energije potreban za preživljavanje i rad, tako je i energija potrebna za obavljanje različitih aktivnosti. Pristupačna i pouzdana energija osnova je rada, napretka, poboljšanja životnog standarda i duljine života. Kad su energetski izvori tema onda je neizbježna i uloga politike i različitih utjecaja. Sam format konferencija je zanimljiv po tome što na njima, osim predstavnika država, sudjeluju predstavnici različitih interesnih grupa poput klimatskih aktivista, nuklearne industrije i zaklada bogatih pojedinaca. Puno toga ovisi o zemlji domaćinu, pa je tako pristup predstavnicima naftne industrije bio zabranjen u Glasgowu na COP-u 2021. godine, dok je na posljednjem u Dubaiu bilo prisutno njih više od dvije tisuće.
Protekom vremena pokazalo se postojanje barem dva različita stajališta kad je u pitanju energetska budućnost. Razvijene zemlje i aktivističke grupe su zahtjevale obvezujuće sporazume o znatnom smanjenju ili potpunom ukidanju upotrebe fosilnih goriva, dok one nerazvijene nisu prihvaćale žrtvovanje svog, ionako niskog, standarda življenja u ime borbe protiv klimatskih promjena.
Ta razlika je posebno došla do izražaja na sastanku u Copenhagenu 2009. godine koji je završio bez ikakvog zaključka. Godinu dana kasnije je stvoren Globalni klimatski fond čija zadaća je bila prikupljanje sredstava namijenjenih državama u razvoju kako bi lakše prihvatile zahtjev za primjenom obnovljivih izvora energije. Bez obzira na obećanu financijsku pomoć, kao i različite pritiske na zemlje u razvoju, razlike u stajalištima su ostale do danas. Iz istog razloga su deklaracije usvajane konsensusom u stvarnosti neobvezujuće fraze o potrebi smanjivanja upotrebe fosilnih goriva. Tekst najnovije deklaracije u tome ne odstupa od uobičajene forme.
Od zaključaka možemo izdvojiti onaj o utrostručenju obnovljivih izvora energije do 2030. godine koji je potpisalo oko dvije trećine država, pri čemu je zanimljivo da nekih značajnih država poput Kine i Indije nema na popisu. Tu je, također i dio koji govori o upotrebi „tranzicijskih“ goriva i potrebi da se neto nula stanje emisija postigne do 2050. godine.
Pitanje koja su to „tranzicijska“ goriva ostalo je otvoreno, slijedom čega je moguće da svaka država odabere gorivo koje joj je najdostupnije. Njemačka smatra da se radi o prirodnom plinu, pa već postoje planovi izgradnje četrdeset elektrana na plin. S druge strane sporazum ne priječi Indoneziji i drugim državama bogatim ugljenom upotrebu ovog energenta kao „tranzicijskog“. Riječima jednog od sudionika: „Deklaracija je kao jelovnik pri čemu svaka zemlja može odabrati svoj put imajući u vidu održivi razvoj sukladno svojim karakteristikama i cilju ograničenja porasta globalnog zagrijavanja od 1.5 oC.“
BRICS – borba za utjecaj
Mogućnost kombinacije pritiska i financijske pomoći razvijenih postupno slabi budući da se prije petnaestak godina formirala međuvladina organizacija zemalja u razvoju BRICS koju su sačinjavale Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika. Organizacija je, u međuvremenu, porasla za četiri nove članice, a još njih četrdeset je izrazilo interes za priključenje. Borba utjecaja najbolje se vidi iz primjera Argentine koja je trebala postati nova članica, ali je promjenom vlasti odustala od priključenja BRICS-u.
Osim velikog ljudskog potencijala, ove države su pristupanjem novih članica dobile potrebnu financijsku podršku pri čemu ne treba zanemariti ogromna rudna bogatstva strateških sirovina koja se u njima nalaze. Ostaje pitanje zašto se zemlje u razvoju tako uporno brane od široke primjene obnovljivih izvora energije, ako su oni ekonomski najpovoljniji? Možda se jedan od odgovora krije u izjavi predsjedavajućeg COP28 konferencije sultana Al Jabera koji je nekoliko dana prije konferencije izjavio da prestanak korištenja fosilnih goriva ne može omogućiti održivi razvoj, ako ne želite svijet vratiti u pećine.
Čini se da je prestanak upotrebe fosilnih goriva danas teže dohvatljiv cilj nego što je to bio prije dvadeset godina. Pokazalo se da početni zamah upotrebe obnovljivih izvora nije preživio test vremena jer danas, kao i tridesetak godina ranije, svijet za svoje energetske potrebe troši oko četiri petine fosilnih goriva.
