Hrvatska je dio mreže europskih zemalja u kojima se provodi FarmBioNet projekt koji ima za cilj potaknuti i pomoći poljoprivrednim proizvođačima da primjenjuju prakse koje potiču očuvanje bioraznolikosti.
Poljoprivrednici upravljaju najvažnijim prirodnim resursima – tlom, vodom, zrakom, biljkama, i u svakodnevnoj su interakciji s prirodom kako bi proizveli hranu. Osim što su nezamjenjivi u proizvodnji hrane, poljoprivrednici „proizvode“ niz drugih usluga koje su ključne za društvo, poput regulacije klime i vode, očuvanja bioraznolikosti i oblikovanja estetskih krajolika.
Mnogi poljoprivrednici svojim praksama već i sad doprinose bioraznolikosti, dok na većini poljoprivrednih gospodarstava postoje uvjeti da se uz manje promjene u proizvodnji bioraznolikost značajno unaprijedi.
O čemu govorimo kad govorimo o bioraznolikosti?
Hrvatska se smatra jednom od najbogatijih zemalja Europe po bioraznolikosti. Uzrok tome je specifičan geografski položaj Hrvatske na razmeđi tri biogeografske regije od kojih svaku odlikuju osobiti ekološki, klimatski i geomorfološki uvjeti. Što sve obuhvaća bioraznolikost?
1. Bioraznolikost vrsta
U prirodi nalazimo različite vrste biljaka, odnosno životinja. Pšenica se razlikuje od ječma, kruške, purana ili ovce. Sve su to zasebne biljne, odnosno životinjske vrste. Stoga za poljoprivredno gospodarstvo koje uzgaja pšenicu, ječam, kruške, purane i ovce kažemo da ima veću bioraznolikost vrsta nego li, primjerice, ono koje uzgaja samo pšenicu i/ili purane.
2. Bioraznolikost gena
Nije svaka pšenica ista. Neka dozrijeva ranije, a neka kasnije. Jedna je rodnija, a druga manje rodna. Ona duže stabljike daje više slame od pšenice kraće stabljike. Ova, ali i mnoga druga svojstva pšenice uvjetovana su genima. Oni određuju nasljedna svojstva. Sva pšenica koja ima istovjetna nasljedna svojstva pripada istoj sorti pšenice. Isto vrijedi i za stoku. No, kod stoke, istovjetnost nasljednih svojstava ne nazivamo sortom, već pasminom. Polje na kojem su zasijane dvije ili više sorti pšenice ima veću bioraznolikost gena od polja na kojoj je zasijana samo jedna sorta pšenice. Staja u kojoj su privezana goveda samo jedne pasmine ima manju bioraznolikost gena od staje s više pasmina goveda.
3. Bioraznolikost staništa
Različite biljne i životinjske vrste imaju svoj “dom” u različitim staništima. “Dom” skakavcu, kamilici i djetelini je livada. No, livada ne može biti, i nije “dom”, mjesto na kojem živi vepra, jela i bukva – već je to šuma. Prostor, dakle, na kojem žive sasvim određene vrste biljaka, životinja i drugih organizama nazivamo staništem. Za poljoprivredno gospodarstvo koje ima npr. livadu, oranicu i šumu kažemo da ima veću bioraznolikost staništa, nego li gospodarstvo koje ima samo livadu i/ ili oranicu. Stanište i organizmi koji na njemu žive, zajedno čine tzv. ekosustav – čvrsto povezanu zajednicu “nežive” prirode, prostora i živih organizama koji na njemu obitavaju.
4. Bioraznolikost krajobraza
Krajobraz (pejzaž) je prostor specifičnih karakteristika, koji u većini slučajeva obuhvaća više staništa, odnosno ekosustava, a u koji je nerijetko zahvatila i ljudska ruka. Krajobraz ima svoju prepoznatljivost nastalu interakcijom klime, tla, reljefa te kulturno-povijesnih i socioloških obilježja. Primjerice, brežuljkasti krajobraz Hrvatskog zagorja, s malim, uskim poljoprivrednim parcelama, šumarcima, živicama i naseljima – znatno je drugačiji od krškog krajobraza dalmatinskih otoka, proraslog makijom i borovom šumom, s kamenim kućama i maslinicima ograđenim suhozidima.
Dakle, kada je riječ o bioraznolikosti, razlikujemo raznolikost između vrsta i unutar (genetska) vrsta, kao i raznolikost između njihovih “domova” (staništa) i krajobraza.
Što su poljoprivredne prakse koje štite bioraznolikost?
Poljoprivredne prakse koje podržavaju biološku raznolikost osmišljene su kako bi se očuvala prirodna ravnoteža, poboljšala otpornost poljoprivrednih sustava i potaknula prisutnost raznolikih biljnih i životinjskih vrsta na poljoprivrednom zemljištu.
Takve prakse štite i povećavaju biološku raznolikost, čine krajolik raznolikijim i bolje povezanim za vrste koje u njemu obitavaju, doprinose ublažavanju i prilagodbi klimatskim promjenama, te podržavaju zdrave ekosustave koji omogućuju dugoročnu proizvodnju hrane, vlakana i goriva.
Primjeri takvih praksi uključuju široku rotaciju usjeva i uzgoj mješovitih kultura, održavanje travnjaka i vlažnih livada kasnom košnjom, održavanje suhozida i živica bogatih vrstama koje pružaju zaklon i hranu divljim vrstama, ostavljanje neobrađenih rubova polja i uspostavu cvjetnih traka za oprašivače, uzgoj autohtonih i otpornih sorti I pasmina te mnoge druge.
Koja je korist za poljoprivrednike od primjene praksi koje štite bioraznolikost?
Primjena praksi koje štite i unapređuju bioraznolikost donosi višestruke koristi poljoprivrednicima. Prije svega, takve prakse poboljšavaju zdravlje tla i povećavaju njegovu plodnost, što rezultira većim i kvalitetnijim prinosima. Raznoliki i povezani poljoprivredni krajolici pomažu u suzbijanju štetnika prirodnim putem, smanjujući potrebu za kemijskim sredstvima i time smanjuju troškove proizvodnje.
Osim toga, očuvanje prirodnih resursa poput tla, vode i oprašivača osigurava dugoročnu održivost gospodarstva i otpornost na klimatske promjene. Poljoprivrednici koji primjenjuju ove prakse imaju i pristup različitim potporama i poticajima unutar nacionalnih i EU programa.
Sve ove koristi zajedno doprinose stabilnijem poslovanju, većoj sigurnosti proizvodnje i boljoj povezanosti s potrošačima koji sve više cijene održivu i ekološki prihvatljivu hranu.
Uključite se u Nacionalnu mrežu za bioraznolikost i poljoprivredu
Pozivamo sve zainteresirane poljoprivrednike, savjetodavce, organizacije i pojedince da se uključe u hrvatsku Nacionalnu mrežu FarmBioNet.
Članstvo je besplatno, a obrazac za učlanjenje dostupan je na poveznici: https://ec.europa.eu/eusurvey/runner/FarmBioNetHR (šifra: FarmBioNetHR).
Više informacija možete pronaći na web stranici farmbionet.eu ili se možete javiti na email sonja@ecologica.hr
