U srcu Mosora, ondje gdje je nekada stoljećima živjela Poljička Republika, udruga Val kulture i Mjesni odbor Tugare ponovno oživljavaju priče, običaje i baštinu ovoga jedinstvenog kraja kroz festival LegendFest Poljica 2025.
Povijesni okvir i nastanak
Između moćnog Mosora, rijeke Cetine na istoku, Žrnovnice na zapadu i Jadranskog mora stoljećima je postojala mala, ali u europskim i svjetskim okvirima osebujna društveno-politička zajednica – Poljička Republika ili Poljička Knežija. Ovo područje bilo je naseljeno još u prapovijesti, a tragove su ostavili Iliri i Rimljani. Prema predaji, tri brata – Tješimir, Krešimir i Elem, potomci hrvatskog kralja Miroslava – osnovali su poljičke župe i plemena (didiće), iz kojih su se razvila tri velika roda: Tješimirovići, Krešimirovići (Kremeničani) i Limići (Flemovići).
Uređenje i Poljički statut
Područje Poljica bilo je podijeljeno na Donja, Srednja i Gornja Poljica, u 12 katuna, velikih sela s pripadajućim manjim naseljima koja su imala svoga predstavnika – katunara. Za razliku od aristokratske Dubrovačke Republike, Poljica su bila “narodna republika”. Velikog kneza su birali katunari svake godine na blagdan svetog Jurja 23. travnja, nakon vjerskog obreda na brdu Gradac. U Poljičkom statutu u članku 1. stoji: “Prvi je zakon poljički od gospodina uzimati kneza koji je Gospodinu vjeran, a Poljicima po volji.”
Poljički statut jedan je od ključnih simbola te autonomije. Statut je pisana zbirka pravnih propisa o ustroju općine, sudstvu, upravi, te o civilnom i kaznenom pravu. Pisan je poljičicom – hrvatskom ćirilicom ili bosančicom (nazivanom “arvackim” pismom), na čakavštini i štokavštini. Započinje riječima: “U ime Gospodina Boga Amen. Statut Poljički i sući Statut iz starog novi činimo na lita Gospodina Isukrsta 1440.” Najstariji sačuvani rukopis datira iz 1440. godine, ali se pretpostavlja da je Statut nastao već krajem 14. stoljeća. Danas se čuva u arhivi HAZU, preveden na više jezika, a poneki povjesničari tvrde da je čak mogao nadahnuti i Thomasa Morea pri pisanju Utopije. Uz Vinodolski zakonik, najvrjedniji je pravni spomenik srednjovjekovne hrvatske države.
Odnosi s okolinom, prijetnje i kraj
Poljička Republika je u svojim dugim stoljećima održavala autonomiju, unatoč pritiscima od mletačkih, osmanskih, ali i drugih sila. U vrijeme turske vlasti Poljičani su plaćali harač, ali su sačuvali značajan stupanj unutarnje slobode. Pod Venecijom su također imali potvrđene privilegije. Kada je bilo potrebno, Poljičani su svoju slobodu znali obraniti i silom. Snaga Poljica bila je u činjenici da su – kad zatreba – svi stanovnici bili ratnici.
Osmanski osvajači u 16. stoljeću zamalo su ih pokorili, ali upravo tada u legendu ulazi hrabra djevojka Mila Gojsalić, hrvatska Judita iz sela Kostanja u Dalmatinskoj zagori. Prema predaji, žrtvovala se zapalivši skladište baruta u osmanskom logoru i tako uništila vojsku Ahmed-paše, a Poljicima darovala pobjedu i slobodu. Njezina žrtva stoljećima je nadahnjivala umjetnike – Ivan Meštrović oblikovao je njezin impozantni kip na vidikovcu u blizini sela Gata, August Šenoa joj je posvetio pjesmu u svojim Povjesticama, a Jakov Gotovac je 1951. godine skladao operu “Mila Gojsalića”.
Kraj Poljičke Republike dolazi 1807. kad francuske snage pod maršalom Marmontom ukidaju njen status i integriraju teritorij u nove administrativne jedinice pod francuskom vlašću, no čak je i maršal Marmont u svojim bilješkama zapisao da nigdje nije vidio ništa slično: “Nikakva se poreza ne plaća u Poljicima, koja sama sebi imenuju zapovjednike i činovnike. Nemaju kopnenu vojsku ni mornare jer su u potrebi svi Poljičani zajedno pod oružjem. Sve u ovoj državi na njenu korist govori, i pogled na nju i način njihove uprave. Ništa pravilnijeg i marljivijeg od njihova poljotežanja, ništa pristojnije od njihovih sela i ništa pravičnije od njihovih uredaba.”
Bogata sakralna i kulturna baština
Poljica su oduvijek bila duboko povezana s Katoličkom Crkvom. Svako selo i zaselak imalo je barem jednu crkvu ili kapelicu, a u Sitnom ih je čak devet – mnogi vjeruju najviše po glavi stanovnika u cijeloj Hrvatskoj. To nije slučajno, zbog raštrkanosti zaselaka svatko je htio svoju kapelicu, a glagoljaški svećenici poticali su njihovu gradnju i kulturni život. Najvažnija među njima, crkva svetog Klementa, stoljećima je bila kulturno žarište Poljica i mjesto gdje su pisani zakoni, čuvana povijest i sahranjivani knezovi i uglednici. Među značajnijim crkvama ističu se i crkva u Vršini koja je posvećena sv. Juri kao zaštitniku Poljica, crkva sv. Kate u Tugarama te crkva Porođenja Blažene Djevice Marije u zaseoku Čažin Dolac.
Poljica nisu ostavila samo zakone i narodne priče, već i jela. Najpoznatije je soparnik, tanko tijesto punjeno blitvom, lukom i maslinovim uljem, pečeno pod žeravicom od suhih grana loze i masline. Nastalo iz sirotinjske kuhinje, ovo jednostavno, a izvanredno jelo danas je pod zaštitom UNESCO-a kao nematerijalna kulturna baština.
Poljička su polja i mosorske litice kroz povijest nadahnule mnoge ljude, pa i Antuna Mihanovića, autora hrvatske himne čiji pradjedovi potječu iz Poljica. Poljica su bila i kulisa svjetskog filma – u njihovim kamenim kanjonima snimani su ulomci kultnog Winnetoua, gdje su mnogi seljani glumili statiste, a u Gornjem Sitnom 1958. snimljen je film Cesta duga godinu dana, prvi hrvatski film nominiran za Oscara.
Legendfest Poljica 2025.
Kako bi se ova bogata povijesna i kulturna baština Poljica oživjela i približila građanima, udruga Val kulture i Mjesni odbor Tugare drugu godinu zaredom organiziraju jedinstveni festival Legendfest Poljica 2025.
Festival se održava 4. i 5. listopada u eko-etno selu Čažin Dolac, u srcu Tugara. Festival donosi bogat program predavanja, radionica, koncerata, uprizorenja viteških dvoboja, streličarstva, koncerata etno glazbe te sajam proizvoda hrvatskih OPG-ova. Posjetitelji će moći upoznati stare zanate i običaje, poslušati priče o vitezovima, svećenicima glagoljašima i narodnim junacima koji su oblikovali kolektivno pamćenje te kušati autentične poljičke delicije. Poseban naglasak stavljen je na hrvatska tradicijska glazbala, a kumovi festivala su glazbenik Mojmir Novaković i kantautorica Lidija Bajuk.
Festival se odvija u netaknutoj prirodi, bez pozornica, daleko od betona i gradske vreve, među suhozidima i kamenim kućama, uz potpuni doživljaj dalmatinskog zaleđa. Publika je pozvana da hoda, sluša, gleda, miriše, sudjeluje i svim čulima uroni u priču.
Pokretač projekta
Organizator festivala je udruga Val kulture iz Zagreba, a idejni pokretač i voditelj programa je Ivor Zidarić, kulturni menadžer i producent s više od dvadeset godina iskustva u području umjetnosti, baštine i interdisciplinarnih festivala. Kao osnivač LegendFesta, Zidarić je razvio prepoznatljiv kulturni brand koji objedinjuje lokalne mitove i suvremeni umjetnički izričaj, s ciljem očuvanja identiteta i kulturnog pamćenja kroz inovativne formate. Njegov rad obuhvaća niz kulturnih manifestacija diljem Hrvatske, izdavačku djelatnost, međunarodne suradnje te aktivno povezivanje lokalnih zajednica s kulturnim sektorom.
Poljica su idealno mjesto za LegendFest. Tu je sve – mitski krajolik, crkvice na visinama, predaje o vilama, kudlacima i strašilima, skrivena simbolika u kamenim oblicima… Želja nam je da ovaj festival preraste u trajnu kulturnu točku Dalmacije, ali i da se lokalna zajednica ponosno uključi u očuvanje vlastitih priča, ističe Zidarić.
Više informacija o festivalu i programu dostupno je na službenoj web-stranici www.legendfest.hr. Za sudjelovanje u sajmu, zainteresirani OPG-ovi i izlagači mogu se javiti putem e-pošte valkulture@hi.t-com.hr ili na broj +385 98 202 486.
Autor: Zoran Rajn
