U prirodi je čovjeka od pamtivijeka do danas da se nadmeće i pokazuje svoje uspjehe u bilo čemu. Jednom riječju oduvijek je želio biti uspješniji i najuspješniji. Tako je svoje lovačko umijeće u prapovijesti pokazivao vješanjem na sebe pojedinih dijelova tijela životinja (zube, kandže, dijelove krzna…) koje je ubijao ili za prehranu, ili da obrani svoj život.
Vjerovao je da su dijelovi tijela koje je nosio i javno pokazivao bili njegova zaštita koja mu daje čarobnu moć i pomaže u lovu, čuva ga od nesreće, nešto kao sretni znak u lovu. Kroz povijest trofeji su postajali simboli i heraldički znakovi na zastavama i grbovima, statusno obilježje lovca i vlasnika lovišta kojima su se ukrašavale lovačke sobe i feudalni dvorci. To su ostali do današnjih dana kad ukrašavaju lovačke sobe i lovačke kuće, okupljališta lovaca ili se pak pokazuju širokoj javnosti na lovačkim izložbama u javnim prostorima. Osim uspomene na uspješan lov i stvaranja zbirki, trofeje služe i za natjecanja i uspoređivanje njihove jačine i ljepote, ali su također i pokazatelj općeg stanja divljači u lovištu, kvaliteti staništa i provedenih lovno-gospodarskih mjera.
Jedinstvene formule za ocjenjivanje trofeja
Hrvatski lovci svoja su postignuća prvi put pokazali javnosti na Gospodarsko-šumarskoj izložbi u Zagrebu 1891. godine, što govori o dugoj tradiciji predstavljanja vrijednosti lovstva jer ljepota i jačina trofeja najbolje govore o dobrom gospodarenju u lovištu. A vrhunske trofeje hrvatskih lovaca bile su u samom vrhu svjetske rang liste najvrjednijih trofeja. Do 1937. godine ocjenjivali su trofeje, rogovlja jelena, srnjaka, kljova veprova, koža medvjeda i vukova prema vlastitim kriterijima, a od te godine, nakon ustanovljavanja međunarodno priznatih formula Međunarodnog savjeta za lovstvo (CIC) zbog potrebe za uspoređivanjem i rangiranjem trofeja po istim kriterijima i formulama, za cijeli svijet jednakim.
U lovačkoj literaturi tiskano je nekoliko knjiga koje su objašnjavale kako se ispravno primjenjuju međunarodne formule. Najpoznatiji autor unazad pola stoljeća svakako je Alojzije Frković, dipl. ing. šumarstva, priznati lovni stručnjak s područja lovne trofejistike i dugogodišnji član Povjerenstva CIC-a za izložbe i trofeje, čija knjiga je i danas osnovna i obavezna literatura hrvatskih ocjenjivača trofeja.
Poseban pribor i pomagala ocjenjivača
U jelena, srnjaka, divokoze i muflona to su rogovi, u zvjeradi (medvjed, vuk, lisica, čagalj, divlja mačka, jazavac) lubanje i krzna, u divlje svinje veprove kljove… Nije jednostavno ocijeniti bilo koji trofej i za taj je posao potrebno proći posebnu izobrazbu u Hrvatskom lovačkom savezu, a potrebno je i iskustvo. Da bi se ispravno ocijenila neka trofeja potreban je, odnosno obvezan je i propisan posebni pribor i pomagala. To je lako savitljiva mjerna vrpca (metar) duga 2 metra, široka 5 do 6 milimetara s milimetarskom podjelom s obiju strana, zatim pomična mjerka (šubler), precizna vaga za težinu, specijalna hidrostatska vaga (menzura) za volumen, ravnala s milimetarskom podjelom i šablona za ocjenjivanje zakrivljenosti zuba sjekača i brusača, a naravno i obrazac ocjenskog ili trofejnog lista u koji se upisuju rezultati mjerenja.
Svi mjerljivi elementi trofeje mjere se u centimetrima s milimetarskom točnošću, iznimno se širina sjekača u kljova vepra mjeri u milimetrima s točnošću na desetinku milimetra kao i raspon te promjer zakrivljenosti rogova muflona kao i duljina te širina lubanje medvjeda, vuka, risa, čaglja, divlje mačke, jazavca i lisice preciznom pomičnom metalnom mjerkom.
Jeste li znali?
Težina rogova jelena utvrđuje se preciznom vagom u kilogramima s točnošću na jedan dekagram, a kod srnjaka čak u gramima. Pored toga glave trofeja prije mjerenja moraju biti pravilo otpiljene i prosušene, a mjerenje se može obaviti tek nakon tri mjeseca od odstrjela. Mjeri se i volumen rogova kod srnjaka i to u kubičnim centimetrima uranjanjem rogova u vodu za što se koristi posebna hidrostatska vaga. Na kraju se dodaju točke na ljepotu…
Ocjenjivati smiju samo ocjenjivači s položenim ispitom. Vrhunske trofeje iz hrvatskih lovišta zabranjeno je trajno iznositi iz Hrvatske. Isto tako lubanje i krzna ugroženih i zaštićenih vrsta divljači ocjenjuju se samo ako su stečene posebnim rješenjima nadležnih državnih tijela. Inače, Zakonom o dobrobiti životinja zabranjeno je divljač u gospodarskom uzgoju poticati u rastu, (a time i povećavati vrijednost trofeje) dodavanjem hormona rasta u hrani. Nažalost, javna je tajna da su to neki lovoovlaštenici u svojoj natjecateljskoj euforiji činili kako bi imali što jače trofeje. I na kraju, da bi lovačka trofeja bila trajan ukras lovačke sobe ili se pokazivala na izložbama mora se pravilno obraditi i pripremiti.
Kod rogova i kljova prije svega je potrebno pravilno odvojiti glavu od trupa i što prije skinuti kožu i zatim iskuhavati ali da rogovi ne budu u vodi. Na kraju treba pravilno odrezati lubanju po šabloni za svaku vrstu divljači. Posljednjih se godina lubanje ne režu nego se cijele izlažu bez donje čeljusti na drvenim podloškama ili kao dermopreparat cijele glave s vratom. Kad je riječ o kožama kao trofejima, medvjed i divlja mačka, skida se guljenjem koje se onda preparira. Podložne daščice su posebna priča i pripremaju se prema vrsti divljači i mogu biti od breze, lipe, hrasta jasena, trešnje, crnog oraha, ariša i drugih vrsta drva i u različitim oblicima primjerenim trofeju, ali svakako da ne privlači veću pozornost od samog trofeja. Na poleđini se upisuje ime lovca vlasnika trofeja, mjesto odstrela (lovište), datum stjecanja i ocjena.
Nema više mjesta trci za rekordima
Od 1937. godine do danas bilo je većih i manjih izmjena formula za ocjenjivanje, osobito onih točaka koje se odnose na ljepotu, posebno kod muflona i jelena. Zanimljivo je da je u utvrđivanju formula CIC-a sudjelovao i jedan Hrvat, dr. Milovan Zoričić u ime tadašnjeg Saveza lovačkih društava za Hrvatsku i Slavoniju, koji je prvi opisao i predstavio lovačkoj javnosti način ocjenjivanja, da bi tek 1951. godine bila tiskana prva brošura za ocjenjivače. Bilo je to „Ocjenjivanje lovačkih trofeja“ autora dr. Andrije Gostiša i deset godina kasnije Lazara Raića u izdanju Lovačkog saveza Hrvatske pod nazivom „Formule i upute za ocjenjivanje trofeja“, a od kraja sedamdesetih i početka osamdesetih sve do današnjih dana kao najvažniji autor se pojavljuje Alojzije Frković čiji je priručnik sastavni dio obavezne lovačke literature u pripremi za polaganje ispita za ocjenjivače.
Na početku trećeg milenija u lovstvu nema više mjesta pukom natjecanju i trci za rekordima. Lovci i lovačke organizacije sve više preuzimaju ulogu zaštitara slobodno živućih životinja i njihovih staništa. Lovačke trofeje, osobito rijetkih i zaštićenih vrsta divljači ne smiju se više izlagati samo radi natjecanja ili stjecanja priznanja i medalja. Ubuduće će lovačke izložbe biti mjesta susreta lovaca i šire javnosti koja se zanima za odnose u prirodi, a lovačke će se trofeje više prikazivati radi njihova ekološkog i kulturnog značenja, napisao je u svojoj knjizi „Priručnik za ocjenjivanje lovačkih trofeja“ još prije dvadesetak godina njezin autor Alojzije Frković.
Da bi se dobilo pokroviteljstvo Međunarodnog savjeta za lovstvo i zaštitu divljači svaka lovačka izložba mora prikazati sve djelatnosti lovstva, od kulturne i edukativne do povijesne i gospodarske na kojoj su lovački trofeji pokazatelj prirodnog bogatstva i okruženja u kojem je ulovljena divljač. Tako se može reći da ocjenjivanje trofeja i nagrađivanja ne mogu više biti sinonimi nadmetanja i natjecanja te nisu prihvatljivi u današnje vrijeme narušene bioravnoteže koju lovci nastoje održavati koliko najviše mogu, brinući o prehrani i kvaliteti staništa divljači.
Nažalost uz sav svoj trud i brigu o životinjama u prirodi ne mogu se nositi s klimatskim promjenama i devastacijama prirode od strane čovjeka, koji usput rečeno zamjera lovcima odstrjeljivanje zaboravljajući sve ostalo što lovci čine za divljač. Tako je sudbina lovačkih trofeja zapravo zapečaćena i pred odustajanjem od dodjeljivanja medalja za kapitalne trofeje divljači kao odraz natjecateljskog duha, ali suvremeno lovstvo ne može prihvatiti potpuno odustajanje od odstrjeljivanja jer je ono u funkciji održavanja bioravnoteže, brojnosti i zdravlja pojedinih vrsta, a u krajnjoj liniji ugrožavanja zdravlja čovjeka i materijalnih dobara.
Foto: Tugomir Pemper
Izvor: Gospodarski kalendar 2026
