Manjak oborina u ključnim fenofazama rasta i razvoja dovodi do nepovratnih gubitaka na količini i na kvaliteti uroda. Klimatske promjene su uvrstile sušu kao obaveznu kalkulaciju u suvremenu poljoprivrednu proizvodnju.

Osobita ugroženost prijeti priobalnom području gdje su suše ekstremne i sve dugotrajnije. Manjak vegetacije nastao od požara ili totalnom sječom šume dovodi do skraćivanja tj. nepotpunog kružnog toka vode u prirodi. Toplo tlo ne upija kišu do dubljih slojeva već je ubrzano pretvara u vodenu paru i odvodi natrag u atmosferu. Sjetveni i oranični sloj se ne prevlažuju, što dovodi do kroničnog nedostatka vode tijekom vegetacijskog ciklusa.

Faza pripreme i planiranja

Prije izgradnje akumulacije ili bunara treba isplanirati kolika nam je količina vode potrebna prema vrsti kulture i veličini površine za navodnjavanje. Prije još nekoliko godina u našim uvjetima se pojačano navodnjavalo u drugoj polovici srpnja i prvoj polovici kolovoza. Intenzivno pražnjenje akumulacije je sada produženo od 6 -tog do 8-mog mjeseca. Potrebe ratarskih usjeva za vodom se kreću od 100-120 l/m², kroz 4-5 obroka, što će ovisiti i o prirodnoj količini oborina u ljetnom razdoblju. Distribucija vode do biljke je najbolja sustavom kap na kap, a učinkovitost se povećava ukapanjem cijevi u zemlju.

Načini osiguravanja vode

  • Kopanje bunara

    Treba voditi računa da ne presušuju tijekom ljeta i da imaju dovoljnu snagu za kontinuirano navodnjavanje u kritičnim razdobljima vegetacije. Za to se kopa više bušotina, što poskupljuje cijeli proces. Radi boljeg iskorištenja u zimskom razdoblju možemo puniti akumulacije dok je dotok vode veći.

    Kopanje bunara za vlastite potrebe navodnjavanja
    • Stvaranje akumulacijskih jezera

    Prednost je u stalnom nadopunjavanju vode, ali je izgradnja akumulacijskih jezera vrlo skupa. Potrebno je „otkinuti” i dio proizvodnih površina za izgradnju. Najpogodnije su prirodne depresije na zemljištu jer je osiguran prirodni pad oborinske vode. Ako se akumulacija nalazi na povišenom mjestu možemo koristiti i gravitacijsko otjecanje cijevima do biljaka. Voda se prirodno taloži pa nisu potrebni dodatni filteri.

    Na iskopanu jamu se postavlja materijal za sprječavanje otjecanja – cerade i deblje folije. U slučaju  da ih natkrijemo imamo manje isparavanja vode od sunca. Manjak snijega u gorju uvjetuje i manji dotok vode s planina, osobito u dalmatinskom zaobalju. Zato oborinsku vodu valja maksimalno iskoristiti za navodnjavanje.

    Akumulacijsko jezero koje može poslužiti i za navodnjavanje u poljoprivredi
    • Iz sustava melioracionih kanala

    Sustav otvorenih kanala koji se napajaju iz rijeka ili potoka. Kanali trebaju imati pad. Trebaju se redovito kositi da ne dođe do zabarivanja. Voda ne smije biti zaslanjena jer negativno djeluje na biljke i dugoročno na tlo. Umanjuje se upojna snaga korijena čiji maksimum iznosi 0,6 megapaskala.

    Otvoreni kanali koji mogu poslužiti za odvodnju i za navodnjavanje – cjelovito rješenje za klimatske ekstreme

    Načini navodnjavanja za različite vrste povrća

    Lisnato povrće, zelena salata, krastavci – sustavima kišenja

    Rajčica, paprika – sustav kap po kap – ne vole zalijevanje po zelenim djelovima biljke

    Korjenasto povrće – kontinuirano cijele godineNajlošije je zalijevanje ili navodnjavanje povrća hladnom vodom, najbolje je navodnjavati ujutro i navečer zbog najmanjih razlika u temperaturi.

    Foto: Zoran Maričević dipl. ing. agr.

    Prethodni članakEska i zaraza u vegetaciji
    Sljedeći članakMinistar Dabro potvrdio novi slučaj afričke svinjske kuge
    Zoran Maričević, dipl.ing.agr.
    Rođen je 1967. godine u Karlovcu gdje završava osnovnu i srednju školu. Diplomirao 1994.g. na Agronomskom fakultetu u Zagrebu na smjeru Ratarstvo. Od 1995.g. radi kao profesor stručnih predmeta u Prirodoslovnoj školi u Karlovcu, a od 2000.g. i kao Naslovni znanstveni asistent na Veleučilištu u Karlovcu. Rođen je 1967. godine u Karlovcu gdje završava osnovnu i srednju školu. Diplomirao 1994. godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu na smjeru Ratarstvo. Od 1995.g. radi kao profesor stručnih predmeta u Prirodoslovnoj školi u Karlovcu. Bio je aktivni sudionik Domovinskog rata, uključen kao branitelj na prvim crtama obrane grada Karlovca. Kao pripravnik radio je na Farmi Šumbar poduzeća PPK Karlovačka mesna industrija na poslovima Tehnologa biljne proizvodnje. Tamo je iz prve ruke kroz praksu stekao znanje i iskustvo. Od kraja 1995. do danas, zaposlen je u srednjoj Prirodoslovnoj školi u Karlovcu kao profesor stručnih predmeta u poljoprivredi, u više smjerova koje škola ima. Od 2000. godine radi i na Veleučilištu u Karlovcu kao Naslovni znanstveni asistent. Predaje na smjeru Lovstvo i zaštita prirode na Katedri „Proizvodnja hrane i hranidba divljači“. Piše stručne članke u više stručnih časopisa, a napisao je i knjigu „U gorske oaze“ kao stručno edukativnu literaturu za studente. Zbog popularizacije i edukacije najmlađih članova našeg društva napisao je i slikovnicu „Marko uči o životinjama“.