Koliko god dugo pratim sve što je vezano uz poljoprivredu i prehrambenu industriju u hrvatskom medijskom i političkom prostoru, ne mogu pronaći razdoblje da se toj temi posvećivala tolika pažnja.
Novinski stupci su preplavljeni analizama stanja i pričama iz poljoprivrede. Gotovo nema dana da se u tiskovinama, na televiziji i radiju, ili nekom od portala, ne nađe neki članak na temu poljoprivrede i proizvodnje hrane. Bilo da se radi o pričama s pojedinih poljoprivrednih gospodarstava ili se pojedini autori usude propitivati opće stanje hrvatske poljoprivrede. Ili napisi i upozorenja, koji su posljednjih nekoliko godina gotovo svakodnevni, o povlačenju poljoprivredno-prehrambenih proizvoda s tržišta zbog opasnosti po zdravlje potrošača.
Bez kompasa
Ako bi trebalo imenovati razdoblje i prilike u hrvatskoj poljoprivredi od osamostaljenja do danas, za mene bi se to razdoblje trebalo zvati PUT U NEPOZNATO – BESPUĆE. Kada se krene u nepoznato, bez kompasa i orijentira, naravno da postoji velika šansa da se zaluta ili potpuno izgubi. Ne zna se ni put natrag, ali ne vidi ni poželjno odredište. Prođe nepovratno vrijeme, ako se preživi, da se pronađe neki izlaz koji može negdje dovesti. Tada krene čuđenje – što je ovo, gdje smo. U jednom članku za Gospodarski list koji je objavljen 2020., nazvao sam to lutanja hrvatskih politika. Tema je bila gospodarenje poljoprivrednim zemljištem. Međutim, može to biti koje god drugo područje, vrijedi potpuno ista konstatacija.
Poljoprivredna gospodarstva su pokusni kunići naših poljoprivrednih politika
Moramo znati kako je sve počelo i kako je završilo, tj. gdje smo danas. Mi se u gotovo 35 godina hrvatske državnosti nismo uspjeli odrediti kakvu poljoprivrednu politiku želimo. Od perjanice, gdje se dolazilo učiti o poljoprivredi iz svih krajeva svijeta, hrvatska poljoprivreda je postala ogledalo svega negativnog što se događa u našem društvu. U još jednom članku u Gospodarskom listu iz 2022. napisao sam da su naša obiteljska poljoprivredna gospodarstva pokusni kunići hrvatskih poljoprivrednih politika. Pokusni kunići obično imaju kratki životni vijek jer su predmet eksperimenta, pa tako i naša obiteljska poljoprivredna gospodarstva. Najbolja potvrda toga je gubitak gospodarstava koja su isporučivala mlijeko. Njihov broj je sa 65 tisuća, pao na svega 2,5 tisuće u samo dvadesetak godina. Koliko se god trudili, takav primjer nećete naći nigdje na svijetu, a kamoli u zemljama članicama EU. Što je tome tako, nikoga za to nije briga.
U razvijenim zemljama članicama EU, prava, a ne kvazi obiteljska poljoprivredna gospodarstva okosnica su i stup poljoprivrednog sektora.
Genetska povezanost sa zemljom
Gotovo 30 godina proveo sam radeći u prehrambenoj industriji, trgovini povezanoj s hranom, te izravno u poljoprivredi. Čitav svoj život povezan sam sa zemljom i proizvodnjom hrane. Moj djed i baka, Slavonci s majčine strane, živjeli su na zemlji i od zemlje. S očeve strane moji baka i djed i svi moji preci živjeli su i podizali generacije naraštaja isključivo od onoga što se proizvelo na voćnjacima, povrtnjacima i što su davale životinje i šuma, za današnje pojmove na zanemarivim poljoprivrednim površinama pod Sljemenom u blizini Zagreba. Moja povezanost sa zemljom i hranom, bit ću vrlo pretenciozan, genetska je i duboko usađena u meni. Osim toga bio sam visoko pozicioniran menadžer u prehrambenom sektoru.
Za mene je taj posao bio neizmjerno zadovoljstvo i strast, unatoč svim problemima i stresovima koji su bili dio svakodnevice. Iz tog razloga proizlaze propitivanja i duboke frustracije onime što se događa u hrvatskoj poljoprivredi, ali i općenito s proizvodnjom hrane. Je li trebalo tako biti? Gdje smo pogriješili? Možemo li se resetirati i preokrenuti negativne trendove? Što nam je za to potrebno? Tko su ti ključni dionici koji mogu mijenjati postojeće stanje? Imamo li za to uopće realan potencijal? Stotine je pitanja koja si moramo postavljati želimo li uopće bilo kakvu promjenu stanja. Od svih tih nabrojenih pitanja i onih koja nisu nabrojena, jedno je ključno. Želi li službena politika, bez stranačke obojenosti i partikularnih interesa, promjenu? I to konsenzusom.
Kako popraviti stanje u poljorpivredi?
Analitičari koji pišu o hrvatskoj poljoprivredi navode razno-razne pokazatelje koji potvrđuju da je stanje loše. Govore o outputima poljoprivredne proizvodnje, produktivnosti, konkurentnosti, dohodovnosti. Da, podatci su loši, zabrinjavajući, ako ne i alarmantni za određene grane poljoprivrede. To već i ,,ptice na grani znaju’’. Međutim, u koliko ste članaka ili analiza pronašli konkretne odgovore kako promijeniti pokazatelje da nam slika poljoprivrede bude bolja i da hrvatski poljoprivrednik može dostojno živjeti od svog rada? Konstatacija da nam je produktivnost među najlošijima u Europi je samo bezvrijedna opaska, ako ne znate kako se ona može i treba povećati. I ne samo pojam produktivnost. To vrijedi i za sve ostale relevantne pokazatelje uspješnosti u poljoprivredi. Svaki od pokazatelja uspješnosti ima na desetke faktora koji određuju hoće li konkretni pokazatelji biti zadovoljavajući ili možda pokazuju negativne tendencije za koje su potrebne prikladne mjere da bi se one zaustavile i usmjerile u poželjnom smjeru.
Oporezivanje potpore dohotku?!
Ako poljoprivrednik mora obrađivati 150 ili više čestica, često jedna od druge udaljena nekoliko kilometara, o kakvoj produktivnosti se priča? Ako poljoprivrednik mora ići 50 i više kilometara i natrag da bi natočio plavi dizel, o kakvoj mi to konkurentnosti pričamo? Ako poljoprivredniku oporezuju ono što se u europskim uredbama zove potpora dohotku poljoprivrednika, o kakvoj mi to dohodovnosti poljoprivrednog sektora govorimo? Ako poljoprivrednik u Hrvatskoj nešto ne smije, a njegove kolege u okruženju to isto mogu, o kakvoj mi to ravnopravnoj tržišnoj utakmici govorimo? Ako naš poljoprivrednik dobiva nižu cijenu za isti proizvod i uloženi rad, o kakvoj to dugoročnoj održivosti poljoprivrednog sektora raspravljamo? Ovo su samo neki, vrlo jednostavni primjeri kako se ne smije voditi poljoprivredna politika. O kompleksnim područjima koja su ključna za produktivnost, konkurentnost i dohodovnost poljoprivrednika nećemo niti započinjati raspravu.
Alibi za nečinjenje i neznanje
Da bi mogli donijeti bilo kakve razumne i provedive smjernice moramo znati kako i zašto smo došli do određene točke. U prethodnoj rečenici leži odgovor zašto stalno lutamo, zašto nam poljoprivreda kontinuirano nazaduje. Ako ne znamo dijagnozu, ne možemo odrediti ni terapiju. Jedna od najvećih ljudskih vrlina je priznati vlastitu grešku. Kada počnemo shvaćati i prihvaćati da nešto radimo pogrešno, tada će se početi otvarati putevi koji vode u promjenu na bolje. Tada ćemo od uloge pasivnih čimbenika postati aktivni krojači svoje sudbine. Možda u tom procesu preispitivanja ne bi trebali tražiti krivce. Ono što bi svakako trebali je pitati se čija je odgovornost za sva lutanja bez cilja. Jesu li to političari? Jesu li odgovorni i sami poljoprivrednici? Ili možda netko treći. Često se govori da nam je EU najveći krivac što je stanje loše. Takve tvrdnje su zapravo alibi za nečinjenje i neznanje.
Kako tražiti odgovornost u državi u kojoj je ta vrlina najmanje poželjna, pogotovo kod onih koji žive na tuđim jaslama. S druge strane, oni koji ih biraju da uživaju sve blagodati privlačnih fotelja, pasivno gledaju da im ti isti uskraćuju dostojan život od njihovog rada. U tom začaranom krugu odgovornost je podijeljena. Usudio bih se čak i reći da je odgovornost poljoprivrednika čak i veća. Zašto? Vrlo jednostavno. Jer se većina poljoprirednika prestala boriti za svoja prava i položaj u društvu koji im pripada. Ništa u životu ne dolazi samo po sebi. Život je konstantna borba. Tražiti od političara, države da rješavaju naše probleme nije realno.
Naći model prilagođen svakoj sredini i uvjetima
Moramo se prestati dijeliti, Slavonac protiv Dalmatinca, Dalmatinac protiv Slavonca. Neka mi ostali nespomenuti ne zamjere. Političarima takvo stanje najviše odgovara, a kola će sve više ići nizbrdo. Umjesto da naše bogatstvo različitosti bude prednost, mi nikako ne uspijevamo pronaći model prilagođen svakoj sredini i uvjetima u kojima se poljoprivredna proizvodnja odvija.
Ključni problem hrvatske poljoprivrede nisu ni produktivnost, ni konkurentnost, već spremnost za promjenu paradigme. Produktivnost i konkurentnost su rezultante promjena na svim razinama – od poljoprivrednika do najviših nadležnih instanci. Taj proces zahtijeva prvo volju i odlučnost, zatim vrhunsko znanje i vještine, te naposljetku ustrajnost i predanost da se to izvede. Bez promjene modela i sistemskih rješenja primjerenih hrvatskoj zbiljnosti stanje će se dodatno pogoršavati s ozbiljnim posljedicama po društvo u cjelini.
Više od 30 godina plivamo nizvodno, pa kud nas struja odnese. Vrijeme je da počnemo plivati i uzvodno. U današnjem društvu rizika, zemlja bez vlastite hrane podložna je krizama i izvrgnuta utjecajima koji prije ili kasnije dovode do gubitka identiteta i suverenosti.
Krajnje je vrijeme da se poljoprivrednici probude, zbiju svoje redove i udruženi počnu raditi pritisak na kreatore politika, ali i akademsku zajednicu da digne svoj glas. Koliko naši političari drže do poljoprivrede, najbolja je potvrda da već drugi mandat zaredom nećemo imati nijednog zastupnika s pravom glasa u Odboru za poljoprivredu Europskog parlamenta.
Nema države na svijetu koja u ovim turbulentnim vremenima ne propituje svoje poljoprivredno-prehrambene politike. Prehrambena suverenost pri tome postaje ključna odrednica kojoj se teži. Može li prevladati zdrav razum, samo je na nama. Nemojmo dozvoliti da nas kontroliraju! Završnu izreku pripisuju Henryju Kissingeru: Tko kontrolira naftu, kontrolira države. Tko kontrolira hranu, kontrolira ljude.