Vjernici, ili oni koji tek drže do običaja, uzet će i ove godine u ruke vrećice s bojama i baciti se na posao bojanja jaja – na radost najmlađih ukućana, Uskrs će dočekati košarica puna crvenih, zelenih, plavih, žutih pisanica.
Pisati je, zapravo, staroslavenska riječ koja znači i slikati, pa su pisanice – oslikana jaja
Dok nije bilo umjetnih boja za jaja, na selu su ljudi koristili boje što su ih našli u prirodi. Najčešća je bila crvena, dobivena od korijena broča ili od cikle, ljuske luka, crvenog radiča. Crne su pisanice, poput onih iz Međimurja, bojili bobicama bazge, duda ili čađom, a od kore hrasta dobili bi lijepu crnosmeđu boju. Od korijena koprive, špinata ili poriluka može se dobiti zelena. No, već početkom prošlog stoljeća, za bojanje jaja koristile su se boje za tekstil, te licitarske boje. Suvremenim su domaćicama ponuđena na tržištu jaja u raznim bojama, a klince “varaju” popratnom reklamom Plava koka daje – plavo jaje… I tako nećete “gubiti vrijeme” na bojenje, Uskrs ćete dočekati bez zamrljanih ruku i obojenih “rajngli”, pa će ostati vremena za filozofiranje o tome jel’ prvo bila kokoš ili jaje…
Uskrsni običaji
Sudeći po vremenu otkad potječe pisanica, prvo je bilo – jaje. Glinena su jaja pronađena još u germanskim, avarskim, skandinavskim, praslavenskim grobovima, davno prije dolaska Slavena u ove krajeve i prije kršćanstva. Slavljenje proljeća – jer to je zapravo značenje tog običaja – praznik je iz poganskog vremena.
Uskrs “oslobađa” čovjeka iz smrti, kao što jaje simbolizira rađanje, stvaranje živog iz neživog. Da bismo tu klicu života doista “preuzeli”, jaje valja – pojesti. A kako bismo cijele godine bili vitalni i zdravi, na Cvjetnu će nedjelju vjernici pohrliti u crkvu, da blagoslove grančice masline.
U Istri će čak pojesti listić masline – da vitalnost “uđe” u tijelo. U pojedinim krajevima Hrvatske postoji običaj umivanja na Veliku subotu: u lavor vode stave se ljubičice, grančice ili čak pohrli u običnu lokvicu vode u polju, da bi nam lice bilo svježe i lijepo.
Pisanica je dar
No, vratimo se pisanici, tom središnjem simbolu Uskrsa. Nije, dakako, riječ o bojanom jaju, narod je umješnost slikanja pisanice pretvorio u pravu umjetnost. Tankim raskoljenim drvcem umočenim u rastopljeni vosak, šaraju se pisanice, a druga je tehnika struganje. Tako nastaju zadivljujući ornamenti, ukrasi, šare, cvjetići, simboli sunca, plodnosti, ljubavi.
U nekim će krajevima u Zagorju, sjeverozapadnoj Podravini i južnome Međimurju ukućani probdjeti noć prije Uskrsa, da bi u praskozorje zapalili veliki uskrsni krijes od borovine ili “piramidu” od cjepanica – dokle dopire sjaj vatre, bit će plodno tlo!
Pisanica je dar, često je poklanja djevojka momku, pa nije čudno da su na pisanici nacrtani i dva goluba i slični sentimentalni oblici. Također, česte su i poruke, u Međimurju, recimo, Ovo se jaje za poljubac daje, a u Podravini, u đurđevačkome kraju, na pisanici je ispisana cijela čestitka domaćinu za zdravlje, sreću, plodno tlo, bogat urod… Dakako, tu su i poruke religiozna sadržaja. I dok bi se djevojka u Podravini podičila dobivenom pisanicom, stavivši je u prozor, da cijelo selo vidi, u Dubrovniku, recimo, buduća mlada imala bi puno više posla; morala bi zaručniku darivati čak tucet jaja, a budućoj svekrvi ispeći pletenicu od tijesta.
Plodnost
Osim pisanica, uskrsne običaje prate i motivi zečića i pilića. Možemo ih, dakako, povezati s buđenjem prirode, pahuljasto žuto pile izravan je “nastavak” priče o jajetu, a zečić? Zec je u hrvatskim uskrsnim običajima noviji motiv. “Preuzeli” smo ga iz nekih europskih zemalja, gdje je poznat kao pratilac staronjemačke boginje plodnosti. Do Bijele nedjelje, nedjelje poslije Uskrsa, četrnaest je dana uskrsnih običaja. Post koji je trajao još od Pepelnice, kulminira na Veliki petak i Subotu, da bi za Uskrs domaćice ponudile prepun stol na kojem će se, uz jaja, obavezno naći i šunka kao znak obilja i nagrada za posnu zimu. Pravi su ukras stola i uskrsna peciva, pletenice, kuglofi, pereci, kovrtanji, ftičice…
