Gošća kolumnistica u ovom broju je zastupnica u Hrvatskom saboru, potpredsjednica saborskog Odbora za poljoprivredu, kao i nekadašnja načelnica općine Velika Kopanica, Ružica Vukovac. Ona će u ovom članku dati svoj osvrt na zakonska rješenja o raspolaganju poljoprivrednim zemljištem koja su u saborskoj proceduri i pred izglasavanjem.

Ovih dana u dnevni red Hrvatskog sabora uvršten je Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Vladajući su ovim prijedlogom izazvali mnoge emocije, prvenstveno strah za budućnost naših obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Prema članku 52. Ustava Republike Hrvatske poljoprivredno zemljište je dobro od posebnog interesa i uživa osobitu zaštitu. Međutim, mnogobrojni primjeri, kao i  sadašnje stanje u kojem se nalazi naša poljoprivreda, govore upravo suprotno – o nebrizi za održivim raspolaganjem poljoprivrednim zemljištem.

Država je loš gospodar

Država se do sada pokazala kao iznimno loš gospodar zemljišta u svom vlasništvu. Još je lošija država bila u definiranju i provedbi mjera koje bi dovele do učinkovitije strukture vlasništva i uporabe zemljišta u privatnom vlasništvu. S toga je bilo normalno za očekivati da će u planiranju i propisivanju novih mjera u ovoj materiji, prethoditi ozbiljna kritička analiza svih slabosti dosadašnje politike i prakse kao i jasno definirani prioriteti koje predloženi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednom zemljištu namjerava ostvariti. Na žalost, umjesto kvalitetne rasprave sa svim relevantnim dionicima, suočavamo se s nizom novih ignoriranja terena, te s novim nepravilnostima i nelogičnostima.

Zašto to tvrdim? Prije svega Republika Hrvatska ima važeće propise koji definiraju proceduru donošenja zakona. Zakon o procjeni učinaka propisa predviđa analizu postojećeg stanja, propisuje obvezu održavanja okruglih stolova i komunikaciju s subjektima na koje se zakon odnosi.  Ministarstvo poljoprivrede kao predlagatelj izmjene i dopune postojećeg zakona o zemljištu, iako je temeljem spomenutog propisa obvezno izraditi spomenute procjene, ove procedure ignorira.

Nemamo vjerodostojne rezultate analiza na koji se način zemljište do sada koristilo. Čak se kalkulira s podacima o površinama koje su u upotrebi kao i onima koje su zapuštene. Kao i s onima kojima upravljaju Hrvatske šume. Ne znamo koliko čega se do sada na državnom zemljištu proizvodilo niti koje kvalitete. S druge strane, ne znamo koje učinke će donijeti primjena predloženih izmjena postojećeg Zakona o zemljištu. On zapravo niti nije doživio svoju punu primjenu.

Skandalozno je znati da u vrijeme sveopće krize, do sada neviđenih poskupljenja, potencijalnih nedostataka energenata kao i potencijalnih ratnih ugroza, zemlja koja je dostatna u proizvodnji samo nekoliko artikala, tako olako pristupa raspolaganju resursom koji znači opstanak ili nestanak hrvatskog sela. Posebice u vrijeme egzodusa našeg naroda koji se ne zaustavlja.

Vjerujem da smo se do sada svi osvijestili kako je nakon nakaradne privatizacije koja je za posljedicu imala gašenje industrije i radnih mjesta diljem Slavonije, ali i ostatka Hrvatske, poljoprivreda postala jedina alternativa preživljavanja hrvatskog ruralnog prostora. Bez zemljišta te alternative nema. Dosadašnje raspolaganje temeljem kojeg se išlo na ruku prije svega velikim sustavima i krupnom kapitalu pokazalo se iznimno rizičnim. K tome, takav pristup i pogodovanje pokazalo se nedostatnim i nesposobnim da osigura barem primarnu zadaću prehrane pučanstva. To je pridonijelo dužničkoj krizi koja sada Hrvatsku drži za taoca vlastitog vanjskog duga. Žalosno je znati kako smo pored svih prirodnih potencijala kojima naša zemlja obiluje, generiran vanjski dug, zbog nedostatne proizvodnje hrane – pojeli!

Država je bila vlasnik otprilike četvrtine ukupnih poljoprivrednih površina od kojih je posljednjih desetak godina stavila na tržište 29%. Od toga je blizu 55% prodano ili dano u dugotrajni zakup (koncesiju). Radilo se o najvećim i najplodnijim državnim parcelama. One su jeftino prodane ili dane u dugoročne koncesije po vrlo povoljnim uvjetima. U nekim su slučajevima praktički poklonjene velikim sustavima. Obiteljska gospodarstva su najčešće iz tog procesa bila isključena.

Ružica Vukovac

Devastirana stočarska proizvodnja

Najveći teret ovakve politike u poljoprivredi podnijela je stočarska proizvodnja. Ona je najviše devastirana zbog nedostatka neophodnog poljoprivrednog zemljišta za proizvodnju dostatne količine krmiva. I korisnicima Operativnih programa za razvoj stočarstva presudili su lokalni šerifi podjelom zemljišta najčešće po stranačkoj liniji. Stočarima se oduzimalo čak i ono zemljište koje su imali u sklopu gospodarskih programa kojima su im odobravani krediti za izgradnju farmi kod HBOR-a.

Apsurdnu situaciju gdje vas je država dugogodišnjim ugovorima obvezala na proizvodnju jeftine sirovine za stranu korporaciju (uz ugovorene penale ako dođe do smanjenja proizvodnje), opteretila vas ogromnim iznosom kreditnih zaduženja i paralelno vam oduzela zemljište na kojemu ste trebali proizvoditi hranu za stoku, imamo samo i jedino na hrvatskom selu. Sve to mnogim stočarima bilo je previše. Dobar dio njih odustaje i odlazi trbuhom za kruhom iz Hrvatske.

Od 65 tisuća obiteljskih gospodarstava koja su se bavila proizvodnjom mlijeka i mesa u desetak godina dolazimo do njih 3.300. Ova se brojka smanjuje iz dana u dan. Tako smo samo u siječnju ove godine izgubili dodatnih 103 gospodarstva u ovom sektoru. Pitanje je koliko blizu je kraj?

Neophodna je revizija dosadašnjeg raspologanja zemljištem

Bolno je pratiti bezbrojne krive poteze kojima je upravo državna administracija generirala silu nepravdi prema hrvatskom selu. Stoga konstantno zagovaram nužnost revizije dosadašnjeg raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države. Izuzetno je važna provjera sadržaja gospodarskih programa temeljem kojih su dosadašnji posjednici ostvarivali prednost nad ostalima, a novim zakonskim prijedlogom im se ponovno omogućava 20 bodova prednosti nad ostalima.

I sama mogu posvjedočiti da su pojedinci, nakon što su u svojim gospodarskim programima navodili da će se ako dobiju zemljište baviti proizvodnjom s visokom dodanom vrijednosti poput proizvodnje mlijeka ili stočarstvom, odmah po ulasku u zemljište, stoku rasprodali ili je nikada nisu nabavili. To jednostavno nije pošteno prema onima koji do državnog zemljišta nisu mogli doći, iako stoku drže i danas. Posebice jer je odlučivanje o tome kome će se zemljište dodijeliti prepušteno općinskim vođama. A oni su u ne malom broju primjera prvenstveno zadovoljavali svoje stranačke kolege, rodbinu i kumove.

Stočarska proizvodnja u Hrvatskoj je pred nestankom

Dodatnu nepravdu stvorile su institucije koje godinama odbijaju adekvatno reagirati na malverzacije sa zemljištem u vlasništvu RH. Izigravanje Gospodarskih programa temeljem kojih je zemljište dodjeljivano u zakup; zatim neobrađeno zemljište ali iskorištene potpore, silni podzakupi, samoinicijativne prenamjene pašnjaka u oranice; razlozi su to zbog kojih pada ljaga na sve poljoprivrednike. I na one koji se ovim nabrojanim malverzacijama koriste i na one koji mukotrpno i požrtvovano rade na zemlji.

 Pravo prvokupa RH kod prodaje i privatnog zemljišta

Unutar novog sustava bodovanja nazire se preferiranje pravnih osoba i velikih sustava. S obzirom na to da obiteljska gospodarstva nisu sudjelovala u diobi zemljišta kroz dugogodišnje zakupe (koncesiju), najčešće niti prodaju, u ovom prijedlogu očekivali su jasnu i nedvojbenu zaštitu. Veliku buru izazvao je i prijedlog izmjene članka 71. On upućuje da Republika Hrvatska ima pravo prvokupa na sve, pa čak i privatno zemljište. Pravo prvokupa Republike Hrvatske kod prodaje svog poljoprivrednog zemljišta uvodi se između prvog i drugog čitanja prijedloga zakona. To je protivno procedurama, ali je ujedno i upitne ustavnosti. Privatno vlasništvo kategorija koja je Ustavom RH definirana kao nepovrediva. Ne može ograničavati postavljanjem uvjeta. Ako ovaj prijedlog zaživi očekujem zahtjeve za ocjenom ustavnosti i zakonitosti ovih odredbi pred Ustavnim sudom.

Predloženi zakon i dalje onemogućava poljoprivrednicima pravo na žalbu na rezultate natječaja kojima se raspolaže zemljištem u vlasništvu države. Time se ponovno krše odredbe Ustava i ugrožava vladavina prava. Žao mi je što vladajući nisu svjesni trenutnog teškog stanja na selu i u poljoprivredi. I dalje nisu spremni dopustiti da se čuje glas naših proizvođača.

Prijedlog zakona nastavlja diskriminirati poljoprivredne proizvođače s obzirom na njihovu domicilnost  u različitim JLS-ima. Strategija poljoprivrede RH u kontekstu ovog prijedloga Zakona postaje  besmislena i neprovediva, a ciljevi i potrebe ovisiti će o kvalifikacijama osoba koje su aktualna vlast u općinama i gradovima, te njihovoj stručnoj osposobljenosti. Oko 430 općina i gradova raspolože državnim poljoprivrednim zemljištem. Stoga će biti isto toliko pristupa veličini zakupa (određivanje maksimalne površine) ali i same prodaje državnog poljoprivrednog zemljišta po poljoprivrednom gospodarstvu. Dodatno zabrinjava i skorašnji istek odobrenog moratorija na prodaju poljoprivrednog zemljišta strancima.

Hrvatska je, kao zemlja koja je stradala u ratu, s neorganiziranim tržištem, bez burze poljoprivrednih proizvoda, bez skrivenih potpora, s umanjenom omotnicom izravnih potpora u poljoprivredi, bez tržišnih robnih rezervi, sa svim promašajima dosadašnje agrarne politike, zahvaljujući upornom radu i zalaganju naših poljoprivrednih proizvođača i dalje spremna proizvoditi hranu za svoje stanovništvo!

Najiskrenije se nadam kako će zaživjeti dijalog između hrvatskih poljoprivrednika i predstavnika Ministarstva poljoprivrede, na koje Ministarstvo obvezuje Zakon o procjeni učinaka propisa. Osobno držim da se svaka izmjena i dopuna propisa mora činiti u suradnji sa onima na koje se propisi odnose. Jedino takvim pristupom, pitajući naše poljoprivrednike o njihovim potrebama, politike mogu adekvatno odgovoriti. Donoseći zakonska rješenja iz udobnosti kožnih fotelja, Hrvatska riskira još veću depopulaciju ruralnog prostora i ugrozu proizvodnje domaće hrane. Sve navedeno u konačnici se reflektira na cjelokupno gospodarstvo i sigurnost države; čini nas ranjivima i ovisnima o uvozu hrane često upitne kvalitete i svježine.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje