Skupljanje jestivih gljiva postaje sve popularnije i omiljenije jer nas očaravajući svijet gljiva uvijek iznova zadivljuje bogatstvom boja i oblika. Nažalost, svjedoci smo i toga da se zbog neznanja, neopreznosti i nepažnje pri branju gljiva događaju nezgode, pa i one s najtežim posljedicama. Početniku ili nedovoljnom poznavatelju gljiva vrlo je teško sa sigurnošću prepoznati gljivu u prirodi na temelju fotografije iz neke knjige. Razlike među pojedinim vrstama gljiva su, ponekad, doista vrlo malene i sitne. Determinacija je složen posao koji se ne može obaviti u prirodi, pa se radi kod kuće.
Ako ne znate o kojoj se vrsti radi, NIKADA nemojte kušati gljivu vrhom jezika da biste odredili kakav okus ima. Osim što takva, vama nepoznata gljiva, može biti teška otrovnica, ima i jestivih gljiva koje su sirove otrovne. Nakon što ste, eventualno, uspjeli determinirati određenu gljivu, svoj zaključak svakako provjerite konzultirajući se s nekim iskusnim i savjesnim skupljačem dužega staža gljivarenja.
Crvena muhara (Amanita muscaria)
Raste od ljeta do kraja jeseni u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama. Klobuk je crven do crven s primjesom žute boje, površina posuta bijelim bradavičastim ostacima ovoja koji su najčešće ravnomjerno raspoređeni i koji se lako skidaju, a po kišnom vremenu potpuno nestanu, a listići su bijeli, gusti, pomiješani s kraćim, slobodni i suženi na oba kraja. Stručak je bijel, najprije pun, potom šupalj, valjkast, pri dnu zadebljan s koncentričnim bradavičastim ostacima ovoja, a vjenčić je velik, bijel, viseći i nazubljen dok je meso bijelo, pod kožicom žućkastonarančasto, neodređena mirisa. Crvena muhara jeotrovna, a otrov djeluje na centralni živčani sustav gotovo isto kao kod panterovke (Amanita pantherina) i izaziva poremećaje svijesti, euforiju i psihoze. Ako se konzumira u većim količinama, uzrokuje teške gastrointestinalne poremećaje, zatajenje cirkulacije i paralizu dišnog sustava. Teže trovanje zahtijeva liječenje u bolnici.
Panterova muhara (Amanita pantherina)
Raste ljeti i u jesen u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama i šumskim čistinama po dva – tri ili više primjerka zajedno, voli pjeskovito tlo. Klobuk je gotovo brončane boje i prekriven malim čisto bijelim ostacima ovoja koji se lako isperu, rub klobuka tipično rebrast i na njemu se također nalaze ostaci ovoja, kožica ovoja svijetla i za kišnih dana ljepljiva, a listići su bijeli, gusti, široki i ne drže se za stručak. Stručak je bijel, šupalj, ima uzak i gladak vjenčić priljubljen uz stručak, obično se odmah iznad tipično jakog gomoljastog zadebljanja nalazi jedan ili više slojeva vjenčića, dok je meso bijelo, za kišnih dana vlažno, okus slatkast, neodređena mirisa, ali kod starih gljiva neugodna.
Ovo je smrtno opasna vrsta, a prvi znaci trovanja javljaju se prilično brzo, nakon petnaest minuta pa do dva sata (što je svakako sreća jer se brzo može potražiti liječnička pomoć, a otrovni ibotenska kiselina i muscimol mogu se otkriti u urinu nakon samo jednog sata) i vrlo se razlikuju od zelene pupavke (Amanita phalloides). Javlja se opći nemir, pospanost, povraćanje, stanje halucinacije (koje može potrajati danima), a nakon određenog vremena i kod velike doze koma (koja može trajati 24 sata) i smrt (stopa smrtnosti 1 – 3 %).
Zelena pupavka (Amanita phalloides)
Raste od ranog ljeta do jeseni u svjetlijim bjelogoričnim šumama, osobito u blizini hrasta ili bukve. Međutim, ima je i u miješanim i crnogoričnim šumama ili čak u parkovima. Zelenu pupavku treba dobro proučiti i zapamtiti! Klobuk je najprije zvonast ili jajolik, potom izbočen i na kraju otvoren; maslinastozelen, ponekad sivozelen ili smeđezelen, za kišnih dana žutozelen i pomalo ljepljiv; klobuk ima glatku i gotovo sjajnu površinu bez ostatka ovoja, dok su listići bijeli, prilično zgusnuti, vrlo meki, široki i odvojeni od stručka.
Stručak je bjelkast s mramorastim smeđim ili zelenkastim crtežom, prema klobuku tanji, najprije pun, a potom šupalj; u gornjem dijelu opnast, bijel ili zlatnožut viseći istrgani vjenčić; gomoljasto zadebljanje dosta naglašeno i tek malo srašteno s opnastim bijelim ili iznutra često zelenkastim ovojem, dok je meso bijelo sa žutim tonom ispod kožice klobuka i prilično slatkasta mirisa. Okus je slab i kiselkast (nikako se ne smije kušati!).
Zelena pupavka je najsmrtonosnija otrovna gljiva i za nju nema protuotrova. Znaci trovanja nastaju prilično kasno, 4 do 24 sata nakon konzumacije. Tijekom tog vremena otrov napada jetru i bubrege. Prvi znaci trovanja su mučnina i proljev s jakim bolovima u trbuhu. Za smrtnu dozu dovoljno je 20 grama.
Hrastova koprenka (Cortinarius rubellus)
Raste ljeti i u jesen u skupinama na močvarnim tlima po listopadnim šumama, osobito u blizini hrasta ili bukve. Klobuk je narančastosmeđ ili crvenosmeđ, sitno maljavo čehav, slabo mesnat, a listići su trbušasti, najprije odvojeni od stručka, kasnije prirasli, boje klobuka. Stručak je pun, vlaknast, sa smeđim ostacima koprene, uz klobuk žućkast, prema osnovi tamniji, a meso je tanko, prljavo žuto, bez mirisa.
Nikada ne kušajte ovu vrstu jer otrovni sastojci mogu uništiti organe poput bubrega ili jetre! Hrastova koprenka je smrtno opasna posebno jer se ponekad prvi simptomi javljuju tek nakon 20 dana, kad je već prekasno za liječenje.
Zavodljiva lisičica – zavodnica (Omphalotus olearius)
Raste ljeti i u jesen na panjevima i podzemnom korijenju hrasta, bukve, kestena, masline i bambusa. Klobuk je narančast, narančastosmeđ ili smeđ s uraštenim crvenkastim vlakancima, sjajan, rub podvrnut, najprije okrugao, potom najčešće u sredini duboko uleknut, pod starost ljevkast i ispucana oboda, a listići su tanki, gusti, najprije zlatnožuti, potom narančasti, dugo se spuštaju niz stručak koji je tvrd, pun, vlaknast, narančastosmeđe boje, prema dnu tanji, u osnovi spojen sa drugim stručcima.
Meso je narančasto, u stručku tamnije, vlaknasto, žilavo, ugodna mirisa, blago slatkasta okusa, ako gljivu držimo dulje po rukama, ruke će poprimiti narančastosmeđu boju. Najčešće se zamijeni s lisičicama (Cantharellius) iako lisičice ne rastu na panjevima i korijenju, manje su od zavodnica, nemaju tako jarku boju i ne puštaju boju. Otrovna je i izaziva jaka povraćanja i proljeve s latentnim razdobljem od 15 minuta do 4 sata (uzrokovane muskarinom i iludinom) što je osobito neugodno za djecu. Oštećenja jetre nisu isključena! Zanimljivost: Uzrokuje bioluminiscenciju micelija i listića, što znači da noću svijetli. Enzim luziferase pokreće ovu bioluminiscenciju (koja se naziva i Foxfire).
Pročitajte više o gljivama:
