Korist uzgoja kunića
Kunići su drage, tihe, mirne i druželjubive životinje koje ne traže puno životnog prostora. Zbog toga ih možemo držati u gotovo svakom, pa i prigradskom dvorištu. Rad s njima opušta, smiruje i ne iziskuje veće fizičke napore, tako da se preporuča ljudima svih starosnih skupina. Mnogima može poslužiti i kao radna terapija, a uz malu prilagodbu nastambi, uzgoj je pogodan i za osobe s otežanom pokretljivošću. Zbog svojih karakternih osobina, higijenskih navika i malih zahtjeva, danas se kunići sve više drže i kao kućni ljubimci, koji svojim vlasnicima pružaju puno veselih trenutaka.
Većina budućih uzgajivača prije nabave životinja razmišlja o dobiti od svojih kunića. Najčešće se tada u prvom redu misli na meso. Ali, osim mesa kunići nam mogu dati i različite druge proizvode poput krzna, vune i gnoja. U intenzivnoj proizvodnji moguće je iskoristiti do 98% kunića. Rijetko spominjana i zanemarena, ali ipak prisutna i značajna je i emocionalna korist od uzgoja ovih životinja.
Iako nije jedini, meso je ipak glavni i najrašireniji proizvod kunića. Razlog leži u tome što kroz potomstvo kunić može u jednoj godini proizvesti više od deset puta svoje vlastite težine. Daje 6 do 8 legla godišnje s prosječno 7 mladih u leglu. Uz pravilnu i izbalansiranu prehranu, brzo se razvija i već za dva mjeseca može dostići težinu od 2kg, a za tri mjeseca 3kg žive vage. Pri tome za svaki kilogram prirasta troši 3kg kvalitetne hrane. Prema takvom izračunu, u iskorištavanju biljne hrane kunići su u znatnoj prednosti ispred goveda i svinja. Ove karakteristike nemaju sve pasmine. Najbliže su im srednje velike. Najpoznatije mesne pasmine kunića koje možemo uzgajati su bijeli i crveni novozelandski kunić, bijeli kalifornijski kunić, plavi bečki kunić, veliki srebrni kunić, veliki činčila kunić, japanski, tirinški, bijeli panonski i opaljeni kunić.
BIJELI NOVOZELANDSKI KUNIĆ
To su albino kunići, valjkastog oblika tijela, dobro razvijenog mišićja trupa i udova, male glave sa širokim čelom, kratkim i širokim ušima, te kratkih nogu. Oči su im svijetloružičaste, a nokti bezbojni. Dlaka im je potpuno bijela, gusta i priliježe uz tijelo. Odrasle jedinke dostižu težinu od 4 – 4,5 kg. Zbog ranozrelosti, dobre plodnosti i brzog rasta cijenjeni su u proizvodnji mesa. Bijele kožice tražene su u krznarstvu, jer pružaju neograničene mogućnosti bojenja.
CRVENI NOVOZELANDSKI KUNIĆ
Odrasli kunići dostižu težinu od oko 4,5 kg. Tijelo im je valjkastog oblika sa širokim i mišićavim stražnjim dijelom i nešto dužim nogama u odnosu na bijelog kunića. Imaju uspravne, srednje duge uši, smeđe oči i tamne nokte. Boja krzna je lisičje crvena sa svjetlijim dlakama oko očiju i čeljusti. Rep, noge i donji dio trbuha imaju svijetložućkastu boju. Koriste se za dobivanje mesa i krzna, a otporniji su prema lošim zoohigijenskim uvjetima u odnosu na bijele novozelandske kuniće.
BIJELI KALIFORNIJSKI KUNIĆ
Ova pasmina odlikuje se zbijenom građom tijela i jako dobro razvijenom muskulaturom trupa i udova. Glava im je mala sa kratkim i tankim ušima. Oči su im crvene, a nokti tamni. Dostižu težinu od 4 – 4,5 kg. Imaju krzno bijele boje s crnim mrljama smještenim na njušci, ušima, šapama i repu. Cijenjeni su u proizvodnji mesa i krzna. Karakterizira ih velika otpornost i izrazita ranozrelost (spolnu zrelost dostižu u četvrtom mjesecu života).
PLAVI BECKI KUNIĆ
Odrasle jedinke dostižu težinu od 4,5 kg. Tijelo im je valjkasto s dobro razvijenim prednjim dijelom. Glava je debela i snažna sa uspravnim, srednje dugačkim ušima. Oči su plave, a nokti tamni. Imaju tamnoplavo sjajno krzno, srednje dužine s gustom vunicom. Odlikuju se dobrim zdravljem, a služe za dobivanje mesa i krzna.
SREBRNI KUNIĆ
Ovu pasminu karakterizira krupno tijelo sa širokim i dubokim stražnjim dijelom. Glava je razvijena sa širokim čelom i uspravnim, mesnatim, srednje dugačkim ušima. Oči i nokti smeđe su boje. Donja boja krzna je tamnoplava, a gornja plavičastobijela. Tvore je oko jedan cm dugi bijeli i crni vršci pokrovnih dlaka. Ovisno o omjeru bijelih i crnih vršaka, razlikujemo svijetliji i tamniji soj. Dostižu težinu od 4,5 kg, otporni su i nisu izbirljivi u hrani.
ČINČILA KUNIĆ
Dostiže težinu od 4 – 4,5 kg. Tijelo mu je valjkasto, glava široka sa srednje dugim, uspravnim ušima. Oči i nokti su tamnosmeđe boje. Krzno mu je čelično sive boje slično boji krzna činčile. Nakon prvog linjanja boja se ustali, a u dobi od dvije godine poprima metalni odsjaj. Meso mu je vrlo ukusno, a krzno cijenjeno. Prirast je nešto sporiji u odnosu na druge pasmine ove skupine.
JAPANSKI KUNIĆ
Ova pasmina dostiže prosječnu težinu od 3,5 – 4 kg. Tijelo mu je valjkasto sa širokim prsima i snažnom glavom. Krzno mu je trobojno; žuta, hrđasta i crna boja nisu oštro ograničene, već prelaze jedna u drugu i tvore šare oko tijela. Koristimo ih prvenstveno za proizvodnju mesa.
TIRINŠKI KUNIĆ
Kunići ove pasmine imaju zbijeno tijelo, jake noge i široku glavu. Za njih je karakterističan veliki razmak između ušiju koji ne nalazimo kod drugih pasmina. Oči su smeđe, a nokti tamni. Dostiže težinu od 3,5 – 4,5 kg. Gornji dio tijela žutosmeđe je boje. Osjasta dlaka tamnosmeđe je boje i tvori čađavu koprenu. Donji dio tijela sve je tamniji i zagasitiji. Najtamniji (čađavi) dio tijela je područje njuške s nosnim hrptom i ušima. Starenjem kunića boja postaje sve tamnija. Krzno mu je vrlo cijenjeno.
HRVATSKI BIJELOOPALJENI KUNIĆ
Lijepim izgledom ova pasmina privukla je mnoge uzgajivače. Matično stado kunića oformljeno je 1987. Posebnost ove pasmine je ta što je nastala u našoj zemlji, priznata je i relativno mlada. Naime 1982. godine uzgajivači grada Bjelovara određenim kombinacijama parenja kunića velika činčila dobivaju posebne mutante (u pozitivnom smislu). Genotipska i fenotipska svojstva vrlo brzo su se ustalila i nastali su preduvjeti za priznavanje nove pasmine. Ženke sazrijevaju sa 7 mjeseci starosti, godišnje imaju do 4 okota s prosječno 7 do 10 mladih. Veliki bjeloopaljeni kunić ima veliko i lijepo tijelo koje ne nalikuje orijašu, mišićavo je i valjkastog oblika, što znači da je jednako duboko i visoko. Noge su jake, čvrste i uspravne. Cijelo tijelo odaje skladan izgled. Težine su od 3,5 do 5,5 kg. Krzno je srednje duljine, vunica je gusta i dobro razvijena, dok pokrovna dlaka nije preoštra. Zbog svoje posebnosti, štavljeno krzno djeluje vrlo dekorativno. Bijele oznake nalaze se oko očiju i nosnih otvora. Također ih nalazimo na obrazima, kao obrub ušiju i klin zatiljka. Bijelo krzno zahvaća trbušni dio, prste prednjih nogu i unutarnju stranu stražnjih nogu i repa. Glava je vrlo razvijena i izražena. Široko čelo i puni obrazi čine pasminsku vrijednost ovih kunića. Uši su mesnate i dobro obraštene. Veliki bjeloopaljeni kunić uzgaja se u tri osnovne boje; crna, smeđa i plava. Pokrovna boja je sjajna. Vrhovi osjastih dlaka su bijelo, jednoliko razdijeljeni i nadvisuju pokrovnu dlaku od trbuha prema stranama. Donja boja je tamnoplava. Kunići ove pasmine imaju nešto ružičastije meso od ostalih pasmina.
BIJELI PANONSKI KUNIĆ
Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća stručnjaci su u Mađarskom gradu Kaposváru proizveli 4 muške i 4 ženske linije ovog kunića, pa se još naziva i mađarski tovni kunić. To je tipični farmski hibrid kunića namijenjen za proizvodnju mesa, koji je nastao križanjem novozelandskog bijelog i kalifornijskog kunića. Pripada u srednje rase, a karakterizira ga ranozrelost, pa se ženke mogu pripuštati u dobi od 5 mjeseci, a mužjaci su zreli sa 7 mjeseci. Postotak bređosti kreće se od 70 do 80. Godišnje daje 6 do 7 legala s oko 8 do 10 mladih. Nakon 30 dana starosti iz legla se prosječno odbije 7 do 8 mladih koji su teški od 0,7 do 0,9 kg. Mladi kunići brzo rastu, pa s 10 tjedana postižu težinu oko 2,5, a s 3 mjeseca oko 3 kg. Ako se hrane isključivo industrijski priređenom peletiranom hranom, može se očekivati da će u prosjeku za 3 mjeseca postići 3kg žive vage uz utrošak 3 kg/po kg prirasta. Klaonički randman kreće se od 60 do 62%. U intenzivnom farmskom uzgoju ove brojke mogu biti i veće, ali zahtijevaju grijane prostorije zimi i rashlađene ljeti, izvrsne zoohigijenske uvjete, te hranu i vodu po volji. Odrasli kunići teški su između 4 i 5kg. Nakon dostizanja 4 kg, prirast stagnira, pa se za meso ne tovi iznad te težine. Ženke su brižne majke i dobro njeguju leglo. Bijele je boje (albino) uz izraženo zbito mesnato tijelo. Od novozelandskog bijelog razlikuje se po dužim ušima i njuškom.
KAVEZI ZA UZGOJ
Nakon što smo izabrali odgovarajuću pasminu, moramo joj ponuditi i za život povoljan smještaj. Kavezi u kojima ćemo držati naše životinje mogu biti u otvorenim ili pak zatvorenim prostorima. Općenito, moramo paziti da imaju dostatnu količinu svjetla i svježeg zraka, da nisu vlažni ili na propuhu, te da imaju mogućnost prozračivanja. Kunići vrlo dobro podnose niže temperature, pa zagrijavanje prostora nije nužno, osim u intenzivnoj proizvodnji. Preporučljivo je da su kavezi napravljeni tako da se lako čiste i održavaju, te da se u slučaju potrebe mogu transportirati. Stranice kaveza izrađuju se od drvenih dasaka, lesonita, šperploče ili OSB ploča bez formalina. Moraju biti glatke, bez oštrih rubova. Ne smiju propuštati vlagu, te se moraju jednostavno čistiti i dezinficirati. Na vrata kaveza postavljamo žičanu mrežu s otvorima 20 x 20 mm. Kad je u kavezu mladunčad uzduž vrata, iznad same podloge postavlja se daska širine oko 10 cm, da bi se spriječilo njihovo ispadanje prilikom otvaranja vrata. Zasuni na vratima moraju se zaštiti da se spriječi nehotično otvaranje kunićima ili drugim životinjama. Rešetkaste podove karakterizira velika propusnost za feces i urin. Njihovom primjenom osigurava se poželjan stupanj higijene. S druge strane imaju i nedostataka. To su u prvom redu češće ozljede nogu i loša termoizolacija. Za sprječavanje ozljeda nogu rešetke moraju biti ravne, glatke i bez oštrih rubova. Mreža od koje se izrađuje mora imati žice debljine 1,8 do 2,2 mm. Okca na njoj ne smiju prelaziti veličinu od 20×22 mm. Preporučljivo je upotrebljavati mjestimice zavarenu mrežu pocinčanu termičkom metodom ili plastificiranu. Loša termoizolacija može se ublažiti uporabom slame, te postavljanjem tankih daščica na dio mreže tijekom hladnijih mjeseci. Ispod kaveza s rešetkastim podom mogu se postaviti ladice za sakupljanje izmeta i mokraće. Materijal od kojeg se izrađuju mora biti otporan na koroziju, te nepropustan za izmet i vlagu. To su obično pocinčane limene ladice dimenzija rešetki ispod kojih se nalaze. Svaki kavez mora imati i prateću opremu u koju ubrajamo jaslice za sijeno i zelenu krmu, hranilicu, pojilicu i kutiju za gnijezdo. Ova oprema mora biti funkcionalna i jednostavna za vađenje, čišćenje i dezinfekciju. Najmanja potrebna veličina kaveza za ove pasmine je; širina 80 do 85, visina 60 do 65 i dubina 80 cm.
Jednoetažni kavezi
Relativno su lagani za izgradnju i omogućuju jednostavan rad s kunićima, ali zato trebaju više građevinskog materijala i uz to mogu zauzimati dosta prostora. Mogu se koristiti za uzgoj manjeg broja životinja kao pojedinačni kavezi ili pak blok kavezi (podijeljeni na dva do četiri dijela koji su stalno bočno spojeni). Zbog lakšeg transporta obično se izrađuju kavezi od dva dijela. Ovi kavezi postavljeni na otvorenom imaju noge visoke 50 – 100 cm. Krov im je napravljen od dasaka i prekriven bitumenskom folijom, različitim vrstama krovnih pokrova, limom ili crijepom koji daje poseban izgled. Pod se može izraditi kao puni ili rešetkasti. Jednoetažni kavezi preporučuju se za uzgajivače početnike koji imaju mali broj životinja ili iskusnije koji na ovaj način drže bolesne kuniće za vrijeme liječenja, one u karanteni ili pojedinačne rasplodne kuniće.
Dvoetažni – višeetažni kavezi
Gradimo ih u slučajevima kad imamo veći broj životinja na malom prostoru. Na ovaj način olakšavamo rad s njima, a u zimskom razdoblju je lakše očuvanje topline. Za njihovu izgradnju potrebno je prosječno manje materijala po jednom kavezu, ali on mora biti čvršći. Najčešće su to drvene gredice, daske, letve, ali mogu biti i željezni profili koje zaštićujemo višestrukim bojanjem. Kavezi se postavljaju na stupove visoke 15 – 20 cm i to na betonsku podlogu ili cigle. Ako postoji opasnost od prevrtanja kaveza zbog velike visine ili uskih temelja, oni se trajno postavljaju na grede presjeka najmanje 6×8 cm koje se vijcima pričvršćuju na betonske stupove 50 do 70 cm ukopane u zemlju. Najčešće se grade u dvije ili pak tri etaže. Više od tri etaže nije moguće, jer bi za pristup njima trebali koristiti ljestve ili stepenice. Krov se izrađuje i prekriva kao i kod jednoetažnih kaveza, ali mora biti jače ukošen i izvučen s prednje strane najmanje 70 cm u strehu, a na ostalim stranama 15 cm ili više. Na taj način štiti kaveze od sunca, kiše i snijega. Nagib mu mora biti dostatan da osigura otjecanje kišnice. Rubovi krova završavaju iznad žljeba kojim oborinska voda otječe u jednu točku. Višeetažni kavezi imaju donju i gornju podlogu. Donja podloga napravljena je od dasaka, prekrivena limom ili nekim drugim nepropusnim materijalom i ima blagi nagib prema oluku. Na taj način omogućava se otjecanje mokraće izvan kaveza i sprječava vlaženje kunića smještenih na donjim etažama. Gornja podloga nalazi se 5 do 8 centimetara iznad donje. Sastoji se od rešetke izrađene od letvica koje imaju trapezast izgled ili od mreže razapete na drveni okvir. Pod na najdonjoj etaži može biti izrađen kao kod jednoetažnih kaveza.
KUTIJA ZA GNIJEZDO
Kutiju za gnijezdo postavljamo u kaveze kunića tjedan dana prije očekivanog okota u svrhu pomoći u izgradnji gnijezda za potomstvo. Izrađuje se od tanjih dasaka ili različitih drvenih ploča. Ona veličinom mora odgovarati veličini kunice. Mora biti dovoljno velika da se ona u njoj može okrenuti, ali ne prevelika da ne bi došlo do raspršivanja mladunčadi. Kod srednje velikih pasmina kunića visina i širina iznose 35 cm, a dubina 50 cm. Širina ulaznog otvora je 18×18 cm. Ove mjere su okvirne i prilagođavamo ih veličini i načinu smještaja kaveza. Poželjno je da kutija ima poklopac koji omogućava uzgajivaču da u svakom trenutku ima uvid u leglo. Osim toga, otvor za ulaz mora imati malo povišen prag (8-10 cm) koji sprječava mladunčad da prerano napuste gnijezdo. Na suprotnoj strani otvora zbog strujanja zraka kutija mora imati tri do četiri otvora promjera 5-10 mm koji moraju biti okrenuti prema tamnijoj strani kaveza. Uloga kutije je da kunici osigura potreban mir i skrovitost za vrijeme okotnje i uzgoja legla, odnosno ona oponaša jame u kojima se divlji kunići gnijezde u slobodnoj prirodi. Isto tako ljeti štiti od prevelikog sunca i insekata, a zimi je izvana možemo dodatno zaštititi da osigura potrebnu toplinu u gnijezdu. Nakon odbijanja, kutiju izvadimo iz kaveza, očistimo, operemo i dezinficiramo. Dobro ju je i tretirati insekticidom radi uništenja insekata koji su se mogli naseliti u njenu unutrašnjost.
OBJEKTI ZA UZGOJ KUNIĆA
Prostorije u kojima želimo držati kuniće moraju odgovarati općenitim uvjetima za držanje životinja, kako bi se one osjećale udobno i sa što manje stresa. Zbog svoje urođene otpornosti, kunići mogu živjeti i rasti i u vrlo nepovoljnim i neprimjerenim uvjetima, ali im zbog dobrobiti moramo osigurati minimalne uvjete, odnosno koliko najviše možemo u određenim prostorima i prilikama. I za uzgoj iz hobija u objektu moramo uskladiti sve uvjete koje stvaraju potrebna oprema, broj životinja koje možemo držati na određenoj površini, način iskorištavanja, uklanjanje izmeta, osvijetljenost i izmjena zraka – ventilacija.
Za optimalne proizvodne rezultate i besprijekorno održavanje zoohigijenskih uvjeta najbolje je da prostor za uzgoj kunića ima najmanje dva međusobno odvojena dijela. U jednom dijelu držimo matično stado i životinje u reprodukciji, a u drugom dijelu životinje u tovu. Ako su te prostorije međusobno povezane hodnikom, pa se ne ulazi iz jedne u drugu možemo govoriti o maloj farmi.
Za veći uzgoj kunića možemo preurediti samostojeći objekt, tavanski ili podrumski prostor. Ovisno o načinu izgradnje, ulaganja mogu biti veća ili manja, odnosno minimalna. Ako se odlučimo za uređenje postojećeg tavanskog prostora moramo uzeti u obzir da takav smještaj zahtijeva veći fizički rad. Naime svakodnevno se više puta moramo penjati i silaziti radi donošenja hrane i odnošenja izmeta (gnoja), te obilaska životinja. Ako se svejedno odlučimo za takav prostor, moramo znati da je najvažnije postaviti dobru izolaciju ispod krovne konstrukcije, odnosno optimalnu za način izrade krova. Krov ne smije nigdje prokišnjavati, a pogotovo vlažiti. Toplinska izolacija mora spriječiti pregrijavanje u ljetnim mjesecima (kad je više od 30oC), odnosno preveliko pothlađivanje zimi (ispod 5°C do 10oC). Podovi, odnosno stropovi prostorija ispod moraju biti izgrađeni dovoljno čvrsto da mogu podnijeti teret opreme, hrane i životinja bez vibracija. Dobro bi bilo da je gornji sloj gladak i nepropustan, te izrađen od materijala koji se može lako čistiti. Nadalje u tavanskom prostoru moramo osigurati dovoljno svjetla. Dobro je ako postoje bočni i krovni prozori. Što su prozori veći i brojniji, to je osvijetljenost bolja, ali je toplinska izolacija slabija, pa je o tome potrebno voditi računa. Također prozori moraju imati mogućnost zasjenjenja kako tijekom dana sunčeva svjetlost ne bi izravno udarala na kaveze sa životinjama. Prozori moraju imati mogućnost otvaranja kako bi osigurali dovoljno svježeg zraka, ali bočni moraju imati i grilje da spriječimo propuh. Od instalacija je potrebna električna za osvjetljenje (eventualno ventilaciju i zagrijavanje), vodovodna za pojenje i pranje, te kanalizacija. U podrumskim prostorijama je također moguće držanje kunića, ali mnogo lakše nego u tavanskim. Najveća prednost podruma u odnosu na tavan je toplinska izolacija. U većini podruma koji su dobro ukopani u zemlju (do 3/4 vanjskih zidova) temperatura se tijekom godine ne spušta ispod 5oC zimi, odnosno rijetko prelazi 20oC ljeti. Vlažnost zraka u podrumskim prostorijama nije gotovo nikada premala, ali je češći problem prevelika. Naime, ako je zgrada u čijem podrumu želimo držati kuniće smještena na povišenom i ocjeditom terenu, uz solidnu izgradnju temelja, odnosno podrumskih prostorija, vlaga nije povećana i bez većih zahvata moguće je držanje kunića. U suprotnom je potrebno izolirati zidove i podove kako bi vrijednost vlažnosti zraka optimalizirali za držanje životinja. Malo povećana vlaga može se riješiti pravilno postavljenom ventilacijom koju je u podrumu svakako potrebno dobro riješiti, jer za razliku od tavana, najčešće nema dovoljno prozora kroz koje bi mogao izlaziti i stvoreni amonijak. Prozori su na zidovima podruma problem i zbog dnevne svjetlosti. Poželjno je kunićima osigurati dobro prirodno svjetlo od najmanje 12 sati dnevno, što je u većini podruma teško. Umjetna rasvjeta ne može nadomjestiti prirodnu, jer kunići pri stalnom umjetnom svjetlu postaju nemirni, razdražljivi i pod stresom, što nepovoljno utječe na njihov metabolizam i proizvodne rezultate. Probijanje novih ili povećanje postojećih prozora stvara dodatne troškove, ali također remeti i stabilnost same građevine. Problem za držanje kunića u podrumskim prostorijama također mogu predstavljati stepenice, jer je preko njih potrebno unositi opremu i hranu, ali još više i iznositi gnoj. Od instalacija problem može predstavljati kanalizacija, ako prilikom izgradnje nije ukopana ispod poda podruma nego prolazi njegovim stropom. Struja i voda su najčešće nadohvat ruke.
Najlakše je preuređ enje i adaptacija postojeće staje ili dvorišne zgrade (garaže, ostave i slično). U već gotovim zgradama moguće je uz neznatna ulaganja stvoriti gotovo optimalne uvjete za držanje kunića.
Ovisno o veličini objekta određujemo i tehnologiju. Bitno je da zgrada u kojoj želimo držati kuniće nije smještena u blizini industrije koja zagađuje i stvara veliku buku i vibracije. Mora biti osiguran dovoljan prilaz. Zidovi moraju biti dovoljno čvrsti i debeli da izoliraju vanjske zvukove koji mogu utjecati na kuniće. Debljina je potrebna i zbog primjerene toplinske izolacije kako je u početnoj fazi ne bi morali postavljati. Bilo bi dobro da je unutarnja strana ožbukana i glatka kako bi čišćenje bilo lako. Stijenke zidova mogu biti izrađene i od drveta (stare staje), ali daske moraju međusobno dobro prianjati jedna uz drugu i moraju biti neoštećene kako se u njima ne bi zadržavali insekti i štetočine. Zidovi moraju biti dovoljno visoki (od 3,5 metara na više) ako nema stropa. U slučaju da postoji strop, poželjna visina je preko 3 metra. Krov ili strop moraju biti dobro toplinski izolirani da spriječe ljetnu pripeku, odnosno zimske gubitke topline. Visina zidova u izravnoj je vezi s načinom ventilacije. Minimalne vrijednosti visine zahtijevaju umjetnu ventilaciju putem dobro raspoređenih ventilacijskih tunela. Što su zidovi viši, to je olakšana ventilacija bez stvaranja propuha. Zidovi ne smiju vlažiti izvana niti iznutra, jer povećana vlažnost nepovoljno utječe na kuniće, a naročito ljeti. Podovi moraju bit čvrsti, ravni i dovoljno glatki da omogućavaju dobro čišćenje. Poželjno je da imaju blagi pad prema sabirnom kanalu i podni odvod, kako bi ih povremeno mogli oprati, a naročito ako životinje držimo u tovu u turnusima. Za osvjetljenje (i prirodnu ventilaciju) koristimo bočne prozore, a ako nema stropa mogu se dodati i krovni. Veličina i raspored prozora moraju biti takvi da omogućavaju dovoljno ravnomjerno raspoređenog svjetla tijekom dana. Okvirno možemo računati da je osvijetljenost dobra, ako u najtamnijem dijelu možemo bez problema čitati slova veličine novinskog članka. U suprotnom, moramo prirodno svjetlo nadopunjavati umjetnim. Dobro je da su prostorije za držanje hrane u istoj razini i odvojene od prostora u kojem držimo kuniće. Na taj način je olakšana borba protiv sveprisutnih glodavaca. U samostojećim objektima za držanje kunića olakšano je iznošenje izmeta i izgnojavanje. Putovi i način ovise o kavezima u kojima držimo životinje. Najlakše izgnojavanje je kad kuniće držimo u kavezima s rešetkastim podom, pa izmet i mokraća padaju u zajednički odvodni kanal koji se lako mehanički čisti i povremeno se može isprati. Pri tome važnu ulogu ima raspored kaveza; jednoetažni, dvo ili troetažni. Ako kaveze postavljamo tako da izmet i mokraća padaju izravno na pod, bez odvodnog kanala, tada pod mora biti izrazito čvrst i gladak da je olakšano mehaničko čišćenje i ispiranje mokraće, a naročito u ljetnim mjesecima kad je povećano stvaranje amonijaka.
ZOOHIGIJENSKI UVJETI
Općenito se može reći da je za primjeren uzgoj manjeg broja kunića dobra svaka prostorija u kojoj možemo osigurati temperaturu krajnjih vrijednosti od minimalno 5ºC do maximalno 30ºC (optimalno 13 do 20ºC), relativnu vlažnost zraka 65 do 70% i 10 do 16 sati dnevnog svjetla ovisno o godišnjem dobu. Ventilacija treba osigurati 1 do 4 m3 svježeg zraka kroz sat po kg žive vage i ovisno o temperaturi. Viša temperatura zahtijeva i bržu izmjenu zraka. Okvirna površina prostorije iznosi 2 do 2,5 m2 odnosno 4 do 5 m3 po životinji što ovisi o načinu postavljanja kaveza. U rasponu ovih vrijednosti kunići će živjeti i proizvoditi optimalno i bez stresa, što znatno smanjuje bolesti i štete u uzgoju.
MESO KUNIĆA
Ipak se u našoj zemlji dogodilo da kunićevinu možemo povremeno pronaći u mesnicama ili trgovačkim lancima. Uz to se i na televiziji može vidjeti prezentiranje jela od mesa kunića kao važnog sastojka u zdravoj prehrani. Dobro je da se uz cijeli trup nudi i meso po različitim kategorijama. Jedan od uzroka ovome sigurno je i ulazak naše zemlje u Europu, pa se lakše prelaze granice sa svježim mesom. Ako potražnja poraste i postane stalna, možda će se i u našoj zemlji obnoviti veći uzgoj kunića i proizvodnju mesa.
Još uvijek je kunićevina kod nas nedovoljno zastupljena na tržištu, ali i na jelovnicima. Njegova laka probavljivost i dijetetska svojstva daju mu prednost kao izvoru animalnih bjelančevina.
Meso je osnovni proizvod koji dobivamo od kunića i predstavlja osnovu gospodarske koristi u njihovu uzgoju. Kunić je izraziti biljojed, pa nema velike opasnosti od širenja bolesti putem hrane životinjskog porijekla koja bi se magla naći u hrani za svejede. Meso ima finu zrnatu građu, te blijedoružičastu boju. Nema nikakvog mirisa, a okus mu je blag i najviše podsjeća na okus piletine. Lako je probavljivo, te bogato bjelančevinama i siromašno mastima. Sadrži vitamine B kompleksa, fosfor i željezo. Ima nisku kaloričnu vrijednost tako da kilogram mesa sadrži samo 1952 kalorije. Iz prikaza se vidi da je kunićevina jedna od namirnica prikladnih za prehranu trudnica, djece, starijih ljudi, kao i sportaša, te rekonvalescenata. Njegova upotreba dala je dobre rezultate kao izvor animalnih bjelančevina kod medicinski preporučenih dijeta, sprječavanju razvoja kroničnih bolesti srca i krvnih žila, kao i dijabetesa. Potrošnja kunićjeg mesa je najveća u visokorazvijenim zemljama zapadne Europe, posebno u Francuskoj i Italiji. Već je dobro poznata teorija po kojoj je razina potrošnje kunićjeg mesa u nekoj zemlji pokazatelj kulinarske kulture i razvijene svijesti o dijetalnoj prehrani. Na tržištu ga nalazimo u svježem obliku ili smrznutog kao cijeli trup ili u komadima razvrstanim prema kategorijama (konfekcionirano meso). U posljednje vrijeme mogu se pronaći i prerađevine od mesa kunića u obliku salama i kobasa. Sastav i kvaliteta ovise o čitavom nizu čimbenika. Najvažniji su pasmina, spol, dob u trenutku klanja, smještaj i hranidba, te briga o kunićima. Pasmina uvjetuje kvalitetu i boju mesa, pa su bijeli kalifornijski i novozelandski kunić poznati po sočnom, visokokvalitetnom mesu. Meso mladih životinja ukusno je i bogato bjelančevinama, za razliku od mesa starijih životinja koje sadrži više masnog tkiva i manje je ukusno. Kako je koža kunića tanka i lako propusna za plinove, držanje u neprimjerenim nastambama koje su neuredne i neprovjetrene negativno će se odraziti na kakvoću mesa (tzv. miris po staji). Isto tako hrana mora biti raznolika i kvalitetna, jer će u suprotnom meso biti slabije kakvoće. Poznato je da meso kunića hranjenih biljkama planinskih pašnjaka ima finu aromu po eteričnim uljima tih trava. Meso kunića, s obzirom na zahtjeve tržišta, mora zadovoljavati određene standarde: Trup cijelog kunića mora težiti između 1,2 i 1,5 kg. Ako je manja težina, postoji sumnja da potječe od kunića koji su prisilno klani ili izlučeni iz uzgoja. Kod većih težina sumnja se na stare i masne životinje. Veća težina sigurno nije poželjna niti samim proizvođačima, jer je za njeno postizanje obično nepovoljnija konverzija (treba puno više hrane za jedinicu prirasta). Kvalitetno meso kunića je blijedoružičaste boje. Ako su zoohigijenski uvjeti bili nepovoljni, ili ako je kunić duže vrijeme bio bez dovoljno vode, meso će biti tamnije. Isto tako tamno meso može se pronaći i kao posljedica neispravnog klanja. Oblik trupa mora biti okruglast, jer je to znak harmoničnog odnosa između kostura i mišićne mase. Željeni stupanj masnoće kreće se u rasponu između tri i pet posto. Bubrezi mogu biti djelomično obavijeni masnim tkivom. Žuta boja masnoće smatra se nepoželjnom, jer ukazuje na staru ili pretešku životinju. Ponekad se žuta boja može pronaći i ako je u prehrani korištena veća količina kukuruza. Randman (postotak klaoničke iskoristivosti) kreće se između 55 i 70% ovisno o pasmini i dobi kunića, smještaju i načinu prehrane, gladovanju prije klanja i samom klanju. Prije klanja treba obaviti pregled kunića kojim će se utvrditi njihovo zdravstveno stanje. Zdravi kunići su mirni, bistrog i jasnog pogleda, te guste i sjajne dlake. Tjelesna im se temperatura, ovisno o vanjskoj temperaturi, može kretati čak između 37,5ºC i 41,6ºC.
Kunići se ne smiju klati u sljedećim slučajevima:
• ako su premršavi ili ozlijeđeni (prijelom kosti, otvorene rane)
• ako se linjaju
• ako se prilikom pregleda utvrde znakovi poremećaja zdravlja (npr. linjanje izvan sezone, proljev, žutica, pareze, paralize)
• ako boluju ili se sumnja da boluju od miksomatoze, tularemije i stafilokokoze
• ako potječu iz uzgoja u kojem je u razdoblju od petnaest dana prije klanja utvrđena tularemija
Klanje se obavlja u posebnim objektima za klanje kunića ili izuzetno na linijama za klanje i obradu peradi (samo u vrijeme kada se ne obavlja klanje peradi). Prije klanja kunići se omamljuju na stručni i humani način, upotrebom električne energije ili ugljičnog dioksida. Nakon klanja, pregled mesa kunića obavlja se određenim redom. Prvo se gleda trup, pa glava, unutarnji organi i na kraju limfni čvorovi. Pregledom glave i trupa određuje se stupanj iskrvarenja, moguća oštećenja površine trupa, krvni podljevi, apscesi ili različite druge promjene. Zatim se pojedinačno, određenim redoslijedom pregledavaju unutarnji organi; prvo želudac, zatim crijeva, srce, pluća, slezena i na kraju bubrezi. Pregled se obavlja gledanjem i po potrebi zarezivanjem. Pregled završava provjerom limfnih čvorova. Upotrebljivim za ljudsku prehranu bez ograničenja prosuđuju se meso i organi kunića (srce i jetra), ako su higijenski ispravni i organoleptički besprijekorni. Neupotrebljivima za ljudsku prehranu prosuđuju se meso i organi kunića:
• ako su utvrđeni razlozi zbog kojih je bilo potrebno zabraniti klanje
• ako je utvrđeno da su bolovali od sepse (otrovanje krvi), tuberkuloze, pseudotuberkuloze, pastereloze, listerioze i salmoneloze
• glava, želudac, crijeva i slezena u svim slučajevima (ne stavljaju se u promet)
• kada su organoleptički promijenjeni bez obzira na razlog
U veterinarsko – sanitarnom nadzoru nad mesom kunića potrebno je utvrditi da je dobro iskrvareno, da nema krvnih podljeva, da nema ostataka kože, dlake i drugih nečistoća, da je dobro isprano i da na njemu nema zarezotina. U promet se stavlja meso kunića s potpuno evisceriranim (bez utrobe) trupovima i bubrezima u položaju (in situ), bez kože i glave koja je odvojena u području prvog vratnog kralješka. Noge moraju biti odvojene u zapešću (karpalnom), odnosno skočnom (tarzalnom) zglobu. U prodaju se mogu staviti i pojedini kategorizirani dijelovi trupa i tada govorimo o konfekcioniranom mesu. Žig o obavljenom veterinarsko – sanitarnom pregledu dolazi s unutrašnje strane buta. Meso se u promet može staviti ohlađeno ili zamrznuto. Održivost ohlađenog mesa na temperaturi od 0 do 4oC i pri relativnoj vlažnosti zraka od 80 do 95% iznosi najviše četiri dana. Održivost smrznutog mesa pri temperaturi od minimalno -9oC i relativnoj vlazi od 80 do 90% iznosi najviše šest mjeseci.
OSTALI PROIZVODI KUNIĆA
Krzno su kožice s dlakama svih pasmina kunića, osim angora kunića. Po značaju ovaj proizvod kunića dolazi na drugo mjesto, odmah iza mesa. Zbog novih trendova u modnoj industriji i ekološke osviještenosti postaje sporedni proizvod, jer se životinje ne uzgajaju ciljano zbog krzna. Još se upotrebljava u krznarskom obrtu za izradu ekskluzivnih odjevnih predmeta (kaputi, pelerine) ili kao detalji na odjeći (ovratnici, rukavi). Za izradu kaputa upotrebljavaju se samo kvalitetne kožice odgovarajuće veličine. Kvalitetne kožice karakterizira čvrsto, gusto i svilenkasto krzno koje ne smije biti ni premekano, ni vunasto. Kožice ne smiju biti smežurane. Gustoća i čvrstoća dlake ovise o pasmini, hranidbi i načinu držanja kunića. Kožice koje nisu dovoljno kvalitetne za uporabu u krznarskoj industriji, nakon skidanja dlaka, upotrebljavaju se za izradu rukavica i obuće, te u kožnoj galanteriji. Oštećene i pokvarene kožice, te otpaci preostali nakon izrade različitih predmeta mogu se iskoristiti u kemijskoj industriji za dobivanje ljepila. Dlaka skinuta s kožica koristi se za izradu filca koji se najviše koristi u proizvodnji šešira, ali i za ekskluzivne odjevne predmete. Vuna je dlaka angora kunića koju možemo dobiti njihovim češljanjem, čupanjem, ili šišanjem. Izvanredne je kvalitete i finoće. Kvaliteta se procjenjuje s obzirom na gustoću i finoću vunske niti. Smatra se prvorazrednom sirovinom u tekstilnoj industriji. Vrlo je cijenjena zbog toga što je nekoliko puta tanja, lakša, izdašnija i toplija od ovčje vune. Osim toga je čišća i bez masnog sloja kojeg nalazimo kod ovčje vune, pa je u preradi nije potrebno odmašćivati, čime gubi na kvaliteti. Računa se da od odraslog angora kunića godišnje možemo dobiti tristo do šesto grama vune. Jeftiniji materijali za izradu tkanina potisnuli su proizvodnju angora-vune samo za ekskluzivne predmete. Gnoj kunića je proizvod čiji značaj ne bi smjeli previdjeti. On spada u najkvalitetnije vrste gnoja i sadrži veliku količinu dušika, fosforne kiseline, kalija, a malu količinu vlage.
Svježi kunićji izmet sadrži oko 35% vode, 2,3% dušika, 1,4% fosfornih i 0,8% kalijevih spojeva. Nakon sušenja njegova kvaliteta je još uvijek na visokoj razini. Tada se koncentrira pa sadrži oko 2,6% dušika, 1,4% fosfornih, te 0,6% kalijevih spojeva.
Količina proizvedenog gnoja ovisi o više čimbenika. Najznačajniji su dob i pasmina, te način prehrane i držanja kunića. U prosjeku od jednog kunića malih pasmina dnevno možemo dobiti oko 150 grama izmeta. Kod srednje velikih pasmina to iznosi oko 220, a velikih 300 grama izmeta dnevno. Kada to pomnožimo s brojem dana u godini, kunić malih pasmina daje 50 do 60, srednjih 80 do 100, a velikih pasmina 100 do 120 kilograma. Životinje kojima dajemo manje kalorična sočna krmiva poput svježe trave ili sijena, davat će veće količine izmeta u odnosu na one koje hranimo industrijski proizvedenim mješavinama. Također, ako ih držimo na dubokoj stelji, dobit ćemo znatno veće količine gnoja u odnosu na držanje bez stelje ili na rešetkastom podu. Ipak, potrebno je napomenuti da je gnoj s duboke stelje nešto slabije kakvoće zbog veće količine drvenastih dijelova biljaka koji se dulje razlažu. Svježi izmet nije odmah gnoj prikladan za uporabu. Razlozi su mnogobrojni. Takav gnoj hlapi i gubi na svojoj vrijednosti, biljna hraniva se nalaze u kemijskom obliku u kojem ih biljke ne mogu u potpunosti iskoristiti. Najviše se radi o gubitku dušika. Nadalje, svježi gnoj može sadržavati sjemenke različitih vrsta korova koje bez procesa zrenja i zagrijavanja zadržavaju sposobnost klijanja. Osim toga postoji mogućnost da se u svježem gnoju nađu uzročnici bolesti koji se na taj način mogu prenositi. To su razlozi zbog kojih je svježi izmet potrebno sakupiti na hrpu i pustiti ga da dozrije – kompostira i postane gnojivo. To će izazvati propadanje većine sjemenki korova, a zbog razvoja visokih temperatura dolazi i do propadanja možebitnih patogenih mikroorganizama kao i razvojnih stadija parazita. Time se sprječava mogućnost širenja bolesti. Ovo ima praktičnu primjenu kada gnoj potječe iz uzgoja kunića s prikrivenom kokcidiozom. Koristi se kao gnojivo za cvijeće, voće, povrće i tratine u vrtovima i parkovima. Lako se ugrađuje u zemlju i nije posebno škodljiv za biljke. Posebnu vrijednost i mogućnosti šire primjene dobiva ako ga prerade kalifornijske gliste.
Hranidba kunića
Bez dobre i pravilne hranidbe teško je dobiti očekivane rezultate. Pravilna hranidba je preduvjet za dobru proizvodnost i za dobro zdravlje. Stoga, da bi se bolje razumjeli zahtjevi hranidbe, potrebno je osvrnuti se na anatomske i fiziološke značajke kunića. Probavni sustav kunića ima svojih osobitosti u odnosu na druge vrste životinja. Kunić je glodavac i zubalo mu je slično kao i u ostalih glodavaca. U gornoj vilici ima par glavnih sjekutića i par sporednih sjekutića koji skupa čine žlijeb u obliku slova “V”. U gornjoj čeljusti nalazi se još 6 premolara i 6 molara. U donjoj čeljusti nalazi se jedan par sjekutića, 4 premolara i 6 molara.
Svi zubi kunića stalno rastu tijekom cijelog života, pa je za ispravnost zubala neophodno da se zubi stalno troše.
U ustima se hrana usitnjava i vlaži slinom koju luče žlijezde slinovnice. Jednjak vodi hranu od usta do želuca. Želudac kunića je relativno mali i u njemu se luči želučani sok koji vrši daljnju razgradnju hrane. Iz želuca hrana biva potisnuta u tanko crijevo gdje se sa njom miješaju fermenti crijeva i pankreasa. Nakon završene razgradnje hrane, u tankom crijevu upijaju se razgrađeni hranjivi sastojci koji odlaze u krvotok i bivaju razneseni po tijelu. Ostatak vlaknastih i neprobavljenih tvari biva potisnut u slijepo crijevo. U slijepom crijevu se nalazi bogata anaerobna mikroflora koja rastvara celulozu i surove proteine. Na izlazu iz slijepog crijeva najbogatiji ostaci hrane obavijaju se tankim slojem sluzi i formiraju se meki peleti izmeta. Oni dosta brzo prolaze kroz debelo crijevo, te kunić ih ponovno jede, a sam proces pojave ponovnog konzumiranja vlastitog izmeta nazivamo koprofagija. Koprofagija se odvija najčešće noću kad je najveći mir, a zahvaljujući ovom mehanizmu, kunić može znatno bolje iskoristiti hranu. Tvrdi izmet je istinski otpadni produkt koji kunić izbacuje van organizma. Uz hranu je potrebno osigurati dovoljne količine vode za piće. Ženke u laktaciji troše i do 1. litru vode dnevno, dok tovljenici troše 0,3-0,4 litre vode na dan.
Zbog relativno male zapremine i slabe muskulature želuca, hranu iz želuca u tanko crijevo potiskuje novopridošla hrana. Stoga kunić uzima hranu u 70-80 manjih obroka tijekom 24 sata (ponekad za samo 1-2 minute od prethodne konzumacije), te je bitno osigurati stalnu dostupnost hrane kuniću.
U intenzivnom uzgoju kunića uglavnom se koriste gotove krmne smjese, dok se u poluintenzivnom i ektenzivnom uzgoju mogu koristiti i zelena krmiva (trave, djeteline),suha krmiva (sijeno, slama), korijenje i gomoljače (krumpir, mrkva i repa), zrnevlje (zob, ječam, kukuruz), nusproizvodi (melasa, posije, repini rezanci), te vitaminsko – mineralni dodaci. U uzgoju kunića najvažnija je pravilna hranidba, jer životinja koja nije dobro i pravilno hranjena ne daje očekivane rezultate. Dobro i pravilno hranjenje preduvjet je za održavanje dobrog zdravlja, otpornosti na različite bolesti i dobre proizvodnosti kod kunića. Svaka hrana sadrži hranjive tvari kao osnovne sastojke u raznim omjerima. Ti su osnovni sastojci voda, ugljikohidrati, bjelančevine, ulja i masti, vitamini i minerali. Kvaliteta hrane treba odgovarati hranidbenim i higijenskim normama. Izgled hrane često pokazuje i njenu kvalitetu tako npr.sitnija zob je manje vrijedna od krupne zobi, sijeno lošije boje i opipa odaje lošiju kvalitetu. Obujam obroka važan je u hranidbi, jer osim što obrok mora zadovoljiti u pogledu energije, bjelančevina i minerala, obrok mora zadovoljiti i količinom. Na potrebnu količinu obroka utječe veličina, težina i aktivnost životinje, te količina suhe tvari u obroku. Da bi kunići ostali zdravi i da bi dobro proizvodili, tj. davali dobra legla, dobro meso, krzno i vunu treba ih odmah po dolasku na svijet hraniti zdravom, ukusnom i kvalitetnom hranom. Najteži poznati gubici u uzgoju kunića do sada su bili uzrokovani probavnim smetnjama zbog neispravne hrane ili nedovoljnog hranjenja.
Hranidba u ekstenzivnom sustavu
Ako se kunići drže u malim skupinama na ekstenzivan način, može ih se hraniti voluminoznom hranom. Za takav način držanja kunića prema može se koristiti: svježa lucerna, djetelina i ostale lepirnjače, zatim kvalitetna trava, žitarice, kupusnjače i ostale biljke, njihove nadzemne i korjenaste dijelove. U suhom stanju može se koristiti lucernu, djeteline, trave, slamu zobenu i pšeničnu, mrkvu, stočnu i šećernu repu, a od zrnate hrane zob, ječam, pšenica, tritikale, kukuruz, sjeme lepirnjača, sjeme leguminoza i sl. Uz to se mogu koristiti i nusproizvodi prehrambene industrije: posije, uljane sačme, rezanci šećerne repe i sl. Hrana treba biti kvalitetna i svježa. Sijeno lepirnjača i trava mora biti prikladno osušeno i zdravo, bez gnjiloće i lošeg mirisa, te bez škodljivih sastojaka. Glavna komponenta u hranidbi kunića je svježa trava ili sijeno. Bitna je u hranidbi zato što sadrži visok udio vlakana koja su bitna za održavanje zdravlja zubiju i probavnog sustava. Bez vlakana u hranidbi kunića dolazi do brojnih anomalija a jedna od njih je pretjeran rast zubi. Da bi se spriječile takve i slične pojave bitno je kunićima osigurati dobro izbalansiran obrok bogat vlaknastom voluminoznom krmom. Kod hranidbe kunića posebno se obraća pažnja na kvalitetu, probavljivost i ukusnost hrane, na odnose i omjere hranjiva u obroku, veličinu obroka, raznovrsnost hrane te redovito davanje i miješanje hrane. Također se treba osvrnuti i na znakove manjkavosti u hranidbi. Trava je najprirodnija hrana za kunića. Idealno bi bilo kada bi kunići mogli svojevoljno pasti travu, ali to na žalost nije uvijek praktično.
Kod davanja trave kunićima važno je imati na umu da se nikako ne smije davati pokošena trava, vec samo škarama odrezana. Naime pokošena trava je izmrvljena te podložna vrenju i prije no što ju kunić pojede, a to uglavnom nije dobro za kunica, u nekim slučajevima rezultira izvrtanjem želuca.
Zbog velike količine trave koju kunić može pojesti dnevno, vrlo je teško osigurati dovoljno svježe trave da se zadovolje potrebe kunića. Rješenje za to je dopuna ili nadomjestak trave sijenom. Sijeno je dostupno i lako se pohranjuje. Sijeno je odrezana i posušena trava, te samim time ima ista svojstva i isti utjecaj na probavni sustav kao i svježa trava. Zob i ječam su vrste trava koje se obično uzgajaju za njihova zrna, odnosno kao žitarice. Kad se beru prije no što sazrije zrnje, mogu se davati također i kao sijeno. Jednom kad biljka pređe iz zelene u zlatno smeđu boju i kada zrnje sazrije, biljka gubi svoju nutritivnu vrijednost te se tada koristi kao slama. Lucerna je mahunarka, a ne trava, također se uzgaja kao hrana za životinje. Sijeno lucerne ima višu razinu bjelančevina od sijena trava, što ga čini neupotrebljivim za hranidbu odraslih jedinki, jer su sklone debljanju, već se koristi kod mladih ili za dohranu mršavih jedinki.
