Potencijalni negativni genetski učinci akvakulture izazvali su mnogo zabrinutosti, a uočeni rizici često su povezani s križanjem uzgojnih s prirodnim (divljim) populacijama te štetnim učincima na ekosustav.

Prilikom akvakulturnog uzgoja riba u kavezima koji su smješteni u prirodnoj vodenoj sredini, postoji mogućnost bijega pojedinih jedinki. To nikako nije bezazlena pojava. U nekim slučajevima, ribe iz uzgoja mogu utjecati na divlje populacije natječući se s njima za hranu, stanište i partnere za mrijest. Većina uzgojnih ribljih vrsta genski, a i morfološki se razlikuje od svojih divljih rođaka.

Bitne razlike između uzgojene i divlje ribe je u količini vode, masti, vezivnog tkiva i u gustoći mišićnih vlakana. To dolazi od njihova različitog životnog stila. Ribe iz otvornih voda same traže svoj obrok. One uzgojne dobivaju veliku količinu hrane kako bi ubrzano rasle do konzuma. Jasno je da ribe u otvorenoj vodi prelaze znatno veće udaljenosti. Stoga njihovo meso ima manje masti, a veću gustoću mišićnih vlakana i veću količinu vezivnog tkiva.

Najznačajniji proizvod akvakulture u Hrvatskoj je uzgoj orade i brancina u Jadranskom moru koji je započeo 1980-ih godina. Iako je Hrvatska pionir u akvakulturi morskih riba, ima relativno malu proizvodnju u odnosu na ostatak zemalja Sredozemlja. Stoga u nedostatku domaćih mrijestilišta koji bi zadovoljili potrebe svih uzgajivača za ličinkama i mladuncima, otprilike 70 % mlađi se uvozi. Mlađ se uvozi uglavnom iz talijanskih i francuskih mrijestilišta, čija mlađ je rijetko testirana na gensku održivost i varijabilnost. U isto vrijeme matično jato koje potječe od populacija riba ulovljenih iz Jadranskog mora održava se u hrvatskim mrijestilištima.

    Potrebne su svakodnevne analize

Analizom genetske varijabilnosti i efektivne veličine populacije uzgojnih i divljih populacija u Jadranu utvrđena je pojava bijega uzgojnih riba, što dugoročno može štetno djelovati na genski sastav divlje i uzgojne populacije. Bjegovi jedinki iz uzgoja teoretski se mogu dogoditi u svim fazama procesa uzgoja. Filogenetskim analizama utvrđena je bježanje riba iz uzgajališta širom Mediterana.

Nekoliko je razloga zbog kojeg se događa bježanje uzgojnih riba. Najčešći je tehnički kvar, neispravna uporaba opreme i mreža koje mogu biti oštećene brodicama ili propelerima. Oluje također mogu uzrokovati kvar opreme, koja ribama omogućuje bijeg. Prema propisima, mjesta za uzgoj moraju biti opremljena tako da izdrže redovite oluje. Propisi određuju određene zahtjeve za certificiranje opreme i preglede priveznih sustava.

Rješenje da se smanje ili zaustave bjegovi riba iz uzgoja, jest da se sva mjesta u kojima se provodi akvakulturna proizvodnja svakodnevno nadgledaju. Potrebno je imati znanje za sprječavanje, otkrivanje i ograničenje bijega na uzgajalištima. Uz to imati i ažurirani plan koji uključuje kako učinkovito otkriti, ograničiti i uloviti ribu koja je u bijegu. Provoditi procjene rizika kako bi se rizik od bijega sveo na najmanju moguću mjeru. Veličina oka kavezne mreže mora biti prilagođena veličini ribe, pri čemu se ona ne može probiti kroz mrežu. Osim toga, mreže je potrebno redovito provjeravati. Osigurati da su sustavi i oprema za privez prikladni za mjesto uzgoja i da su različiti dijelovi opreme međusobno kompatibilni.

Interesantna je priča iz Norveške, gdje je se isti problem javlja u uzgajalištima lososa te se pravilnim mjerama broj izbjeglih lososa smanjio se s 921.000 na povijesno nisku cifru od 15.000 u 2017. godini. Prema statistikama bijega iz norveške Uprave za ribarstvo, to je 98 % manje. Cilj je na uzgajalištima postići razinu u kojoj odbjegla riba nema negativan učinak na divlje ribe.

Izvor: Gospodarski kalendar