Učini li vam se da u vrtu nedostaje jesenskih plodova, ne brinite se – za koji tjedan nastupa glavna sezona sadnje ukrasnog drveća i grmlja.
Lovorvišnja (Prunus laurocerasus, syn. Laurocerasus officinalis) je višestruko vrijedna u ukrasnom vrtu: gustim bedemom zimzelenog lišča dobro će zakloniti kuću i vrt, podnosi rezidbu pa je prikladna za zimzelenu živu ogradu, uspijeva podjednako na suncu i u sjeni, nije izbirljiva na tlo, otporna je na mraz. Raste kao grm ili drvo nekoliko metara visoko. U proljeće se ukrasi zanimljivim uspravnim i uskim cvatovima, a poslije se iz bijelih cvjetića razviju plodovi: jajolike ili okrugle koštunice, koje nejednakom brzinom poprimaju prvo živo crvenu, a zatim tamnu, gotovo crnu boju. S plodovima oprez: iako meso ploda nije otrovno, koštica jest, pa treba pripaziti da ih djeca ne jedu.
Bijeli svib ili bijeli drijen (Cornus alba) jedan je od najčeščih ukrasnih grmova na javnim površinama, dok je u vrtovima nešto rjeđi. To je listopadni grm slabo razgranatih, uspravnih, savitljivih crvenkastih grana. Otporan je na hladnoću i neizbirljiv prema tlu. U visinu naraste do 3 metra, kao i u širinu – širi se korijenovim izdancima, pa u manjem vrtu treba pripaziti da ne preuzme više mjesta nego mu je prvotno bilo namijenjeno. Svijetlozeleno lišče srebrnastog naličja ujesen poprima narančaste, crvene i grimizne nijanse, a kad otpadne, ostaju gole crvene grane čija se boja zimi pojača. Bijeli svib cvate sitnim prljavobijelim cvjetićima skupljenim u štitaste cvatove u svibnju i lipnju, a potkraj ljeta i ujesen razvija se druga skupina cvatova. Plodovi su bobama slične koštunice, također skupljene u štitce, koje bubre i poprimaju bijelu boju tijekom rujna i listopada.
Drijen (Cornus mas) raste kao grm ili maleno drvo, iako se stariji primjerci u dobrim uvjetima mogu razrasti ne više od 5 metara. Listovi su nasuprotni, jajoliki, zašiljena vrha. Svojstvene su im zakrivljene žile koje prate oblik ruba lista. Drijen kod nas raste samoniklo, na vapnenastom i kamenitom tlu, na sunčanim rubovima šuma, a uzgaja se i kao ukrasna biljka. Cvate u rano proljeće, sitnim žutim cvjetićima. Plodovi – drenjine ili drenjci – duguljasti su crveni i sjajni, dozrijevaju krajem kolovoza, a još kasnije poprimaju tamnocrvenu boju. Za razliku od svog bijelog rođaka, drijen ima jestive plodove. Oni su kiseli i trpki, prikladni za preradu u pekmez, a tek nakon što omekšaju i počnu otpadati mogu se jesti sirovi.
Kozokrvina, orlovi nokti (Lonicera ssp.) rod je čiji su pripadnici zimzeleni i listopadni, grmovi i povijuše, neki od njih dolaze s dalekih strana, a drugi su samonikli u našim krajevima. Svi se oni odlikuju cvjetovima vrlo ugodna mirisa i otrovnim plodovima, obično crvene ili crne boje. Uz nužan oprez potreban kad su u pitanju otrovni plodovi, među brojnim vrstama ovog roda moguće je pronaći vrlo zanimljivu dopunu za velike i male vrtove.
Trnjina, trnina, crni trn (Prunus spinosa) u našim krajevima raste samoniklo, po šikarama, rubovima šuma, na zapuštenim pašnjacima i u živicama. Raste kao grm ili stabalce, četiri – pet metara visoko. Grane su joj jako razgranate i trnovite. Listovi ovalni, cvjetovi sitni, snježnobijeli, mirisni, plodovi okruglaste tamnoplave koštunice sa sivim nahukom. Cijela biljka jako podsjeća na nekakvu divlju, sitnu, bodljikavu šljivu – šljivi je, uostalom, i srodna. Ova divlja voćkica ima izrazito trpke i kisele plodove, koji dozrijevaju potkraj ljeta, ali jestivi postaju tek prezreli, nakon više mraznih jutara. Zato je prije možete smatrati ukrasnom biljkom, kojoj su u proljeće adut gusti cvjetići, a ujesen plodovi dojmljivi svojom bojom i brojnošču. Trnjina je pogodna za sadnju žive ograde, a zahvaljujući razgranatom korijenju posađena na strmim padinama štiti od erozije.
