Hrvatska poljoprivreda je nekonkurentna, visoko zadužena i neproduktivna. Stav je to Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede Hrvatske udruge poslodavaca koji je nedavno iznijela u medijima. Ne baš lagane riječi od jedne takve udruge. Stoga slijedi analiza.
Što su glavne zamjerke jedne takve udruge prema domaćoj poljoprivredi? Smatraju da bez prihvaćanja realnosti u kojoj se trenutno nalazimo, Hrvatska neće napraviti potrebne iskorake. Dugoročno će biti primorana ovisiti o uvozu hrane i sirovine za prehrambenu industriju.
Razlozi slabe konkurentnosti
Hrvatska ima negativnu vanjskotrgovinsku bilancu u razmjeni hranom od dvije milijarde eura, te je pri samom dnu izvoznika hrane po stanovniku u EU-u.
Mehanizacija je i dalje problem i jedan od razloga slabe konkurentnosti. Na sveukupno 164 tisuće registriranih poljoprivrednih gospodarstava, od ukupno 50 tisuća traktora, njih čak 35 tisuća ili 70 posto prosječne je starosti 40 godina. Imamo samo 400 traktora snage veće od 150 kilovata.
Hrvatska je izgubila proizvodnju jabuka dok je ulagala desetke milijuna eura u ekološku proizvodnju oraha, a kao posljedicu imamo nikada manju njihovu proizvodnju. Nedostatak strategije jasno se ogleda u podatku da hrvatski građani trenutno subvencioniraju čak 163 poljoprivredne kulture u ekološkoj proizvodnji. Velika su ulaganja u ekološke pašnjake i livade te u ekstenzivno stočarstvo, iako je po njima jasno da Hrvatska ne raspolaže dovoljnim poljoprivrednim površinama da bi taj oblik stočarstva rezultirao dovoljnim količinama mesa ili mlijeka ni za domaće potrebe. Ekološka proizvodnja je strogo kontrolirana, ali se većina proizvoda prodaju kao konvencionalni proizvodi niže klase i kvalitete, dok cijenu proizvođaču supstituira ekološka potpora.
Dostupne površine i takav način proizvodnje ne podržavaju potrebe domaće prehrambene industrije za sirovinama te nas dugoročno čine ovisnima o uvozu hrane. Primjer pogrešne politike vide i u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu koji prema njihovom mišljenju tvrtkama koje imaju uspješniju proizvodnju i preradu sustav bodovanja onemogućuje pobjedu na natječaju za državnu zemlju. Poslodavci smatraju da se na tim natječajima ne boduju niti dovoljno vrednuju uspješna proizvodnja, prošla, niti buduća financijska ulaganja u proizvodnju, broj članova OPG-a, broj zaposlenih u tvrtkama, kvaliteta proizvoda, tehničke inovacije kao ni ulaganje u navodnjavanje. Put prema samodostatnosti u proizvodnji hrane vide u ulaganju u intenzivnu poljoprivredu, industrijsku proizvodnju zdrave hrane, navodnjavanje, povećanje prinosa po svakom hektaru u svakoj vrsti proizvodnje, usvajanje novih tehnologija u proizvodnji i primjeni precizne poljoprivrede, udruživanju proizvođača i njihovih resursa i borbi protiv sive zone.
Mnogo toga je tu rečeno od strane Udruge, ali teško je općenito ne složiti se da domaća poljoprivreda treba promjene, bolji zakonodavni i strateški okvir unutar kojeg će egzistirati i promjenu mentaliteta samih poljoprivrednika. Sve skupa, glavni razlozi zbog kojih je generalno domaća poljoprivreda trenutno zadužena, nekonkurentna i neracionalno posluje.
Pad broja poljoprivrednika
Za početak, nešto što će se dogoditi samo po sebi, protekom vremena. Broj ljudi koji se bavi poljoprivredom past će na razine EU, a to je ispod 5 posto ukupnog stanovništva. Sva ona mala, stara i nerentabilna gospodarstva, kao i tzv. vikend i hobi poljoprivrednici će otpasti prije ili kasnije jer neće moći pratiti promjene koje se oko njih događaju ili jednostavno neće biti konkurentni. Gospodarstva gdje mladi ne žele nastaviti obiteljski posao, vlasnici zemljišta koji su u trećoj životnoj dobi i/ili nedovoljno financijski i proizvodno educirani proizvođači jednostavno će prepustiti posao proizvodnje većima, jačima i snalažljivijima. Oni će ujedno okrupniti površine koje obrađuju (ne nužno vlasnički) i više iskoristiti ekonomiju obujma. Taj proces konsolidacije tržišta na strani proizvodnje trebao bi ujedno donijeti i porast u broju tzv. velikih, odnosno ozbiljnijih proizvođača koji će imati mogućnost diverzifikacije proizvodnje u više grana, pogotovo ako ih pravilno država potakne u tom smjeru.
Promjena zakonodoavnog okvira
Dio koji će zahtijevati puno više truda, znanja, pameti i dalekovidnosti je onaj zakonodavni okvir koji postavlja država i onaj koji zahtjeva mijenjanje postojećeg mentaliteta, učenje i prilagođavanje samih proizvođača. Na strani države, treba naći optimalan model upravljanje državnom zemljom, kao nešto što je prioritet broj jedan. Danas je to spušteno na razinu lokalnih vlastiti, od kojih svaki ima svoju viziju kako i što treba napraviti. To nije sustav, niti je streteški ni državnički.
Bez velikih proizvođača i ozbiljnog sustava, nema niti onih malih, stoga tu treba pronaći onaj optimalan balans između jednih i drugih. Pritom treba uzeti u obzir što želimo postići na kojem području, potencijale koje imamo, ali i povijest i tradiciju pojedinog kraja. Povrh toga, država mora naći načina i omogućiti proizvođačima da okrupne svoje parcele i površine koje obrađuju. S prosječnom veličinom od ispod 10 ha po gospodarstvu, nema konkurentnosti, ne treba na to trošiti ni tintu ni vrijeme. Ciljevi naše poljoprivredne politike moraju biti jasniji i konkretniji, mjerljivi i ostvarivi.
Umjesto generaliziranih floskula, treba biti precizan i konkretan. Ne treba sve izazove i probleme riješiti odjednom, jer u pravilu od toga na kraju ne bude ništa. Treba probleme i ograničenja rješavati jedan po jedan, a sve skupa da onda postupno vodi ka nekom smislenom cilju. Novca ima, samo je njegova distribucija jako upitna. Uistinu, kao država trenutno potičemo sve i svašta, gdje treba i ne treba. Zato nam je rezultat takav kakav je i imamo negativnu vanjskotrgovinsku bilancu. Stvari treba regionalizirati i tako im pristupiti, na bazi klimata i pedologije tla utvrditi što i gdje proizovditi.
Treba prestati poticati one proizvodnje koje stvaraju malu dodatnu vrijednost ili one u kojima smo u prevelikom suficitu, a pokušati usmjeriti proizvođače u proizvodnju onoga što stvara dodatnu vrijednost i ima izvozni potencijal. Zato danas stočarstvo ima trend pada, a ratarstvo trend rasta, a nekad tradicionalni stočarski krajevi postaju ratarski. Zato imamo stabala oraha koliko ih imamo, a proizvodnja nikakva. Ali poticaj je iskorišten. Takvih anomalija u sustavu ima puno previše i zato smo manje konkurentni kao država.
Ulaganje u infrastrukturu
Navodnjavanje je stara opjevana priča naše poljoprivrede. Možda se nekad nešto i napravi po tom pitanju. Za sada je još uvijek jako puno neznanja kod onih koji bi po tom pitanju trebali nešto napraviti, npr. Hrvatske vode. Ulaganje u infrastrukturu, ako treba na početku i od strane država, kao što su skladišta, koja će potaknuti proizvodnju na određenim područjima. Na kraju svega, treba povezati primarnu poljoprivrednu proizvodnju i na to nadovezujuću prerađivačku industriju, što znači da priča nadilazi same okvire Ministarstva poljoprivrede, odnosno da zahtijeva uključivanje i Ministarstva gospodarstva, odnosno Vlade RH.
I za kraj, najteži dio. Generalno, promjena mentaliteta samih proizvođača. Danas je takvih, koji su se promijenili i prilagodili vrlo mali postotak. Koliko će još proći vremena prije nego proizvođači shvate da su oni prije svega poduzetnici. Poduzetnici koji imaju znanje kako proizvesti hranu, jednako kao što keramičar ima znanje kako postaviti pločice. Taj poduzetnički pristup i mentalitet baš nedostaje. Konstantno izvlačenje kapitala iz proizvodnje u kupnju nekretnina ili roba široke potrošnje, umjesto u vlastiti rast i budućnost česta je pojava. Financijska pismenost je porazna, praćenje troškova je vrlo slabo, a kalkulacija je riječ koja se ne koristi. Nadalje, bilo kakav oblik udruživanja nikako da se raširi i prihvati kao nešto pozitivno i normalno.
A ovdje je potencijal dosta velik, od nabave, preko proizvodnje do prodaje. Od iskorištavanja ekonomije obujma, preko standardizacije proizvoda i kvalitete, pa do veće profitabilnosti. Zato i ne postoji optimizacija korištenja mehanizacije, a posljedice toga su da svatko kupuje vlastitu mehanizaciju, bez izračuna može li to veličina njegovog gospodarstva podnijeti. Iskorištenost iste na kraju je minimalna, ali njihovi vlasnici nikako da shvate da cijenu takve neefikasnost plaćaju upravo oni sami. Robuje se previše navikama, a spremnost na promjene i usvajanje novih tehnologija i novih proizvodnja je očekivano niska. Prvenstveno je tu orijentiranost na ratarstvo i proizvodnju žitarica, umjesto da se primjerice okrenemo proizvodnji voća i povrća.
Na kraju, ključno pitanje. Imamo li dovoljno hrabrosti, znanja i želje da sve navedeno napravimo ili ćemo prepustiti da se stvari događaju same po sebi?
Foto: Shutterstock
