Jeste li možda vidjeli ili znate li uopće da je izdano Godišnje izvješće o stanju poljoprivrede u 2023.? Upravo tako. Naime, Ministarstvo poljoprivrede je objavilo Godišnje izvješće o stanju poljoprivrede u 2023., ali na način da nitko za to ne zna izvan kruga ljudi u i oko samog Ministarstva. Za početak, takve bi se stvari trebale objaviti najkasnije do kraja prvog tromjesječja. Koja je poanta čitati o tome sada u rujnu kad već jednim okom gledamo prema sljedećoj godini ?
To što malotko zna da je uopće objavljeno tzv. „Zeleno izvješće“, govori o tome i koliko je sve ovo skupa važno za nas i naše društvo. Možda je problem i u brojkama i podacima, koji nisu baš nešto za hvaliti se. U zemljama našeg okruženja takva izvješća su vrlo dobro medijski popraćena i nešto što se uzima vrlo ozbiljno. Možda će jednog dana tako i biti kod nas, uz sve ostale stvari koje se paralelno s time moraju promijeniti u tom istom Ministarstvu, ali o tome nekom drugom prilikom.
Prosječni poljoprivrednik obrađuje 7 ha
Ima li što interesantno u tom izvješću ili je to još samo jedan copy-paste dokument kojeg će se brzo zaboraviti? Pa ako pogledamo općenito, u Hrvatskoj se poljoprivredom prošle godine bavilo oko 165 tisuća poljoprivrednih gospodarstava. Za mene osobno je to i dalje dosta visoka brojka i za očekivati je da će se taj broj u budućnosti smanjiti (dijelom kao posljedica međugeneracijskog prijelaza, a dijelom kao posljedica konsolidacije i okrupnjavanja koja će se prije ili kasnije dogoditi na našem tržištu).
Ukupno se obrađivalo 1,5 milijuna hektara zemljišta i uzgajalo 685 tisuća uvjetnih grla stoke. Ostvarena je vrijednost proizvodnje od 3 milijarde eura. Ovaj podatak o vrijednosti proizvodnje zvuči marketinški vrlo dobro, ali kada imamo proizvodnju uglavnom burzovnih roba, onda vrijednost proizvodnje nije parametar koji gledamo (jer ne utječemo na cijene), već je bolji podatak pratiti količinsku/naturalnu proizvodnju.
Vrlo porazno zvuči podatak da prosječni hrvatski poljoprivrednik obrađuje skromnih 7 ha poljoprivrednog zemljišta. Najveći broj poljoprivrednika, čak 76,5 posto njih, obrađuje do 5 ha poljoprivrednog zemljišta. Ništa bolje ne zvuči ni podatak da samo 0,8 posto poljoprivrednika spada u kategoriju velikih poljoprivrednika koji obrađuju više od 100 ha. Inače, takvi u svojoj proizvodnji koriste gotovo 30 posto ukupnog poljoprivrednog zemljišta.
Što nam to govori?
U Hrvatskoj još uvijek ima puno tzv. vikend ili hobi poljoprivrednika, odnosno ljudi koji se bave poljoprivredom da bi zadovoljili vlastite potrebe za hranom. Skidam kapu tim ljudima, ali oni ne mogu biti temelj našeg poljoprivrednog razvoja. To treba jednom jasno reći i prihvatiti.
Upravo će u godinama pred nama najveći broj takvih poljoprivrednika nestati u procesu konsolidacije tržišta na strani proizvođača (pritom ne mislim da će nestati u potpunosti, nego će se njihov udio smanjiti sa sadašnjih 75 posto ukupnih proizvođača, na 50 posto ili čak 30-ak posto). Procesom okrupnjavanja stvorit će se manji broj većih proizvođača, koji će na svom mikro području okrupniti proizvodnju. Sve to predvodit će nove mlađe generacije koje dolaze. Tek će takvi proizvođači, zajedno s postojećim i novim velikima koji će nastati, moći biti temelj za neki novi razvoj i smjer naše poljoprivrede. Ona će biti podloga za rast na nju naslonjene industrije, što će u konačnici dovesti do stvaranja veće dodatne vrijednosti nego što je to trenutno slučaj.
Koje proizvodnje su stabilne, koje padaju, a koje rastu?
Ratarska proizvodnja je manje više stabilna. Struktura sjetve se normalno svake godine mijenja, dijelom zbog plodoreda, dijelom zbog želje proizvođača da prilagode sjetvu prema profitabilnosti pojednih kultura. U suštini, broj hektara je stabilan kroz godine. Ukupna proizvodnja varira ovisno o vremenskim prilikama tijekom godine. One su nažalost zadnjih nekoliko godina nepovoljne za proizvođače.
Ono što ne veseli je činjenica da je ukupna proizvodnja voća u prošloj godini neznatno smanjena u odnosu na prethodnu (0,5 posto). Proizvodnja povrća blago povećana (1,1 posto). Najlošija situacija je u stočarstvu, gdje je došlo do smanjenja stočnog fonda svih kategorija stoke. To se pak negativno odrazilo na proizvodnju kravljeg mlijeka (koja je manja za 19,8 posto), ovčjeg mlijeka (manja za 24,5 posto), kozjeg mlijeka (manja za 16,6 posto) i na proizvodnju jaja (manja za 5,4 posto).
Domaća biljna proizvodnja više od polovice ukupne vrijednosti proizvodnje
Posebno je pogubna za stočarstvo bila afrička svinjska kuga koja se prošle godine po prvi puta pojavila u Hrvatskoj. Pitanje je hoćemo li se je i kada moći riješiti. Posebno je to izazovno u kontekstu kada se zna da svinje čine trećinu ukupnog stočnog fonda.
Ne veseli činjenica da domaća biljna proizvodnja čini više od polovice ukupne vrijednosti proizvodnje, jer su te robe uglavnom sve burzovne robe. Njihova cijena ovisi o globalnom i regionalnom kretanju cijena, odnosno naše tržište i lokalna ponuda i potražnja nemaju gotovo pa nikakav utjecaj na cijenu. U samoj strukturi vrijednosti kod nas prevladavaju žitarice, svinje, goveda i povrće. Pored toga, tu su još krmno bilje, mlijeko, perad uljarice i vino od značajnijih. Naša buduća proizvodnja treba se i dalje temeljiti na navedenim proizvodima, ali ono na čemu treba poraditi je sama struktura i kako povećati proizvodnju svinja, goveda i peradi, mlijeka i mliječnih proizvoda, odnosno voća i povrća.
Poljoprivredno zemljište je vječito pitanje
Vječno je pitanje koliko je u hrvatskoj raspoloživo zemljišta za obradu? Ne zna se, ali se trenutno obrađuje 1,5 milijuna hektara zemljišta. Većinom su to oranice (58 posto) i trajni travnjaci (36 posto). Kolika je preostala neobrađena površina, kada se izuzmu gradovi, sela, ceste, šume i slično i ovo što se trenutno obrađuje? Nema tog podatka, kao niti podatka može li se išta od toga zemljišta staviti u neku vrstu poljoprivredne proizvodnje (kako iz perspektive same proizvodnje, tako i iz ekonomske perspektive) ili ne. Ako može, u koju vrstu proizvodnje? Možda ćemo jednog dana doći i do tih podataka, jer kako raditi planove za povećanje proizvodnje, ako nemamo tih bazičnih podataka?
Na kraju, nemoguće je ne dotaknuti se izvoza i uvoza. Kada je izvoz u pitanju, najvažniji izvozni proizvodi bili su kukuruz, proizvodi koji sadrže duhan i živa goveda. Najvažniji uvozni proizvodi bili su svježe ili rashlađeno svinjsko meso, pekarski proizvodi, hrana za životinje, živa goveda i sir. Zanimljivo je ovo s uvozom i izvozom živih goveda. Situacija je takva da u pravilu uvozimo telad iz zemlja u okruženju kao što su Mađarska, Rumunjska ili Češka, tovimo je i onda izvozimo junad i bikove u Italiju ili zemlje Bliskog Istoka. Zadatak domaće poljoprivredne politike trebao bi biti da se osmisli način kako proizvoditi i telad u Hrvatskoj, pa da na taj način smanjimo deficit i stvorimo u potpunosti konkurentan domaći finalni proizvod. Još kada bi ga pretvorili u finalni proizvod spreman za prodaju u trgovačkom lancu, mogli bismo reći da smo napravili nešto dobro za domaću poljoprivredu.
