Sve veći grabež poljoprivrednog zemljišta u Europi!

U posljednjih 20 godina raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u Europe doživjelo je značajne promjene. Prvenstveno se to odnosi na veličinu poljoprivrednih gospodarstava i korištenje poljoprivrednih površina. Stanje se naročito počelo mijenjati ulaskom bivših komunističkih zemalja Istočne Europe u Europsku Uniju. Prema podatcima Eurostata 2016. g. u EU s 28 država članica samo 3,3 % poljoprivrednih gospodarstava kontroliralo je 52,7 % poljoprivrednog zemljišta u Europi. Nasuprot tome, 77,2 % poljoprivrednih gospodarstava koristilo je samo 11,2 % poljoprivrednog zemljišta.

Ovaj trend protivi se europskom, održivom, višenamjenskom poljoprivrednom modelu, u kojem su obiteljska poljoprivredna gospodarstva važno obilježje, jer u strukturi poljoprivrednih gospodarstava čine 96 % od ukupnog broja poljoprivrednih gospodarstava. Broj poljoprivrednih gospodarstava u EU-u naglo opada, ali površina zemljišta koje se upotrebljava za proizvodnju i dalje je stabilna.

 Grabljenje zemlje?

Navedeni podatci dokazuju da je prisutan proces koncentracije poljoprivrednog zemljišta, što nužno ne mora imati negativne posljedice po poljoprivredu i okoliš. Međutim, mnoga istraživanja koja su provedena u posljednje vrijeme ukazuju da koncentracija poljoprivrednog zemljišta koja premašuje uobičajeno okrupnjavanje zemljišta do određene veličine, u skladu s lokalnim i regionalnim prilikama i tradicijom, ima negativne posljedice po europsku sigurnost hrane i prehrambenu suverenost, ruralnu zaposlenost i vitalnost te okolišnu održivost. Takvo postupanje dobilo je naziv „grabljenje zemlje“ (eng. land grabbing). Iako je doslovni prijevod „grabljenje zemlje“, u duhu hrvatskog jezika primjerenije je koristiti termin „grabež zemlje“, koji će se koristiti u nastavku teksta.

  Europa nije izuzeta od globalnog grabeža

Do nedavno je prevladavalo mišljenje da je Europa izuzeta od „globalnog grabeža zemlje“, popularnog izraza koji opisuje rastući globalni interes za poljoprivredne površine. Istraživanje Europskog parlamenta opovrgava ovakvo razmišljanje, pokazujući da postoje upozoravajuća kretanja po pitanju okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta, koja ukazuju da se trend „grabeža“ zemljišta pojavljuje i u Europi.

Ono se očituje kroz dokaze o sve većem stupnju stranog vlasništva nad zemljom, uspostavljanjem kontrole nad izrazito velikim površinama poljoprivrednog zemljišta i nepravilnostima koje su pratile razne zemljišne transakcije. Opseg „grabeži“ poljoprivrednog zemljišta u EU su, međutim, ograničeni u usporedbi sa zemljama Afrike, Azije, Latinske Amerike i bivše sovjetske Euroazije, s preliminarnim dokazima da je „grabež“ poljoprivrednog zemljišta uglavnom koncentrirana u državama istočne Europe.

Za sada ne postoji jedinstvena definicija što je to „grabež“ poljoprivrednog zemljišta.

Budući da ne postoji potpuna definicija „grabeži“ zemljišta koja bi uključivala sve potrebne dijelove, okvir koji se može koristiti za bilo koje zemljopisno područje je temeljen na pet kriterija: veličina, ljudi, kontrola, zakonitost i upotreba. Niti jedan od pet faktora ne može se pojedinačno koristiti za definiranje „grabeži“ zemlje: „grabež“ zemlje se ne određuje samo po veličini ili upotrebi; to je kombinacija nekoliko ovih kriterija.

Koja je veličina jednaka „grabežu“ poljoprivrednog zemljišta?

Općenito, veliko je loše, ali teško je utvrditi što je točno “preveliko”. Količina zemljišta koja se smatra „grabežom“ zemljišta mijenja se ovisno o lokalnoj veličini poljoprivrednih parcela.  Stoga je potrebno za svaku zemlju pojedinačno odrediti što su prosječne veličine poljoprivrednog zemljišta i struktura poljoprivrednih gospodarstva po veličini.

Tko se može smatrati „grabežljivcem“?

Apsolutno svatko može biti „grabežljivac“poljoprivrednog zemljišta: pojedinci, grupe ili tvrtke; javni ili privatni; vladini ili nevladini; domaći ili strani. Grabež zemlje nije ograničena na određene grupe ili ljude. Npr. Rumunjska, poput većine zemalja ima najmanje nekoliko grabežljivaca zemljišta iz svake kategorije.

Kako se kontrolira zemlja?

„Grabež“ zemlje odnosi se na sveukupnu kontrolu. „Grabežljivci“ mogu kontrolirati poljoprivredna područja na nekoliko načina, uključujući zakup zemljišta (ponekad i kroz dugoročne zakupe od vlada, tzv. koncesije), dajući zemlju stvarnim poljoprivrednicima na korištenje (sharecroppers) ili kroz stvarno posjedovanje zemlje u vlasništvu. Zemljište se može kontrolirati i kvotama i ugovorima o nabavi koji prisiljavaju ljude na korištenje zemljišta na specifičan način u korist „grabežljivca“.

Je li „grabež“ zemljišta legalna ili protuzakonita?

Grabež zemlje događa se i legalno i nezakonito u okviru trenutnih zakona. Većina grabeži poljoprivrednog zemljišta je zapravo legalna, što znači da se ugovori pridržavaju nacionalnih i lokalnih zakona. Međutim, trenutno prevladavajući zakoni ne štite od grabeža zemljišta. U većini slučajeva zakoni barem toleriraju grabež zemlje, a moglo bi se reći i pomažu.

Nepravedni i nelegitimni zakoni potiču otimanje zemlje i zloupotrebu ljudskih prava dopuštajući otimanje zemlje kao legalnu akciju.

Kako se zemljište koristi i za koju namjenu?

„Grabežljivci“ zemljišta koriste zemlju na štetne načine i u isključivu svrhu. Upotreba u poljoprivredi uključuje monokulture i ne-agroekološke metode (koje mogu biti i organske). Promjene u korištenju zemljišta iz poljoprivrede u drugi sektor su također česte i osobito štetne, jer je zemljište oskudan resurs i teško ga je vratiti u poljoprivrednu upotrebu. Ostala uporaba uključuje špekulaciju zemljišta, komodifikaciju, kontrolu resursa i ekstraktivne djelatnosti (što znači da lokalne zajednice nemaju koristi od resursa). Sve ove uporabe ugrožavaju suverenitet u hrani, upravljanje zemljom i suverenitet i ljudska prava.

Do grabeža poljoprivrednog zemljišta dolazi kad je kontrola (bilo da je riječ o vlasništvu, zakupu, koncesiji, ugovorima, kvotama ili općom moći) većih od lokalno tipičnih veličina zemljišta bilo koje osobe ili subjekta (javnog ili privatnog, stranog ili domaćeg) putem bilo kojeg sredstva (‘legalno’ ili ‘ilegalno’) u svrhu špekulacija, vađenja, kontrole resursa ili komodifikacije na štetu seljačkih poljoprivrednih , agroekologije, nadzora zemljišta, prehrambenog suvereniteta i ljudskih prava.

Pristup poljoprivrednom zemljištu je ključan za održivost sektora: koncentracija poljoprivrednog zemljišta u EU ima višestruki utjecaj na društvo i aktivne poljoprivrednike. Ako želimo da poljoprivredni sektor ima budućnost, to će posebno ovisiti o pristupu mladih poljoprivrednom zemljištu. Njihova spremnost za inovacije i ulaganja ključna je za budućnost ruralnih područja. Samo na taj način moguće je zaustaviti starenje poljoprivrednog stanovništva, te osigurati sukcesije na gospodarstvima i ostvarenje cilja multifunkcionalne poljoprivrede s obiteljima i zadrugama koje posjeduju vlastita poljoprivredna gospodarstva. Zbog svega gore navedenog, Europski parlament i Europska komisija poduzeli su niz istraživanja, aktivnosti i konzultacija vezano uz „grabež“ poljoprivrednog zemljišta s osnovnim ciljem zaštite europskog modela poljoprivredne proizvodnje. Proces će biti dugotrajan, ali je neophodan za očuvanje europske sigurnosti hrane, prehrambenog suvereniteta i ruralnog prostora.