U prirodi su prisutne brojne vrste kukaca koji su korisni u obrani od štetnika na poljoprivrednim površinama. Jedni od njih su i trčci, zemljišni kukci iz porodice Carabidae. Do sada je poznato oko 40000 vrsta i između njih postoje brojne razlike u građi, ishrani, staništu i drugim karakteristikama.
Ova porodica kukaca je uvelike korisna za ekosustav. Većina vrsta su prirodni neprijatelji brojnih štetnika koji redovito uzrokuju probleme u uzgoju poljoprivrednih kultura. Pojedine vrste hrane se sjemenkama korova i tako smanjuju zakorovljenost. Utječu na brojne fizikalno-kemijske procese tla i doprinose poboljšanju kvalitete tla. Često su korisni i kao bioindikatori, odnosno pokazatelji kvalitete tla.
Trčci su veliki kukci koji mogu narasti i do osam centimetara dužine. Tijelo im je tamnije boje, a neke vrste imaju i metalni odsjaj. Većina vrsta se razmnožava preko ljeta kad ženke odlažu jaja na skrivena mjesta. Ličinke su izdužene, svijetle i imaju veliku glavu i noge. Unutar porodice trčaka postoje razlike u građi i izgledu tijela. One su nastale ovisno o prilagodbi na način života i prehranu. Izgled i veličina, osobito čeljusti, mogu ukazati na vrstu hrane kojom se određena vrsta trčaka hrani. Trčcima koji se hrane puževima prednji dio tijela je sužen i izdužen. Sve kako bi lakše izvukli puža iz njegove kućice, ili imaju snažne čeljusti, pa lome kućicu i tako uzimaju plijen.
Neke vrste trčaka hrane se većim kukcima. Stoga su takve vrste veće, snažnije i razvile su snažne čeljusti kojima lakše savladaju plijen. Nastanjuju različita staništa poput šuma, livada, i poljoprivrednih staništa. Većinu svoga života provode ispod tla ili na njegovoj površini, skriveni ispod organskih ostataka i kamenja. Kreću se površininom tla ili se zavlače u pukotine tla i kreću hodnicima u dubljim slojevima tla. Teško ih je uočiti na površini jer su većinom aktivni noću, osim nekih vrsta s metalnim sjajem koje su aktivne danju ili tijekom toplog vremena. Iako toleriraju manje promjene, pojedine vrste trčaka nastanjuju staništa na koja su prilagođena i osjetljive su na promjene u svome staništu.
Na populaciju trčaka uvelike utječe način obrade tla zbog kojega dolazi do promjena u fizikalno-kemijskim svojstvima tla. Tako je na površinama gdje je reducirana obrada tla, aktivnost trčaka dvostruko veća nego na površinama gdje se primjenjuje klasična obrada tla. Osim obrade tla, na populaciju trčaka utječe i vlažnost tla, organska gnojidba, primjena kemijskih sredstava za zaštitu bilja, raznolikost biljnih kultura, zakorovljenost, zatravljenost, i prisutnost ostalih komponenti koje su privlačne trčcima, poput živica, grmlja, drvenih panjeva i kamenja.
Čime se hrane trčci i kako ih privući?
Trči se najčešće hrane lisnim ušima, puževima, žičnjacima te jajima i ličinkama brojnih kukaca. Ako se primjenjuju kao mjera biološkog suzbijanja, prema dosadašnjim istraživanjima, trčci mogu smanjiti oštećenja uzrokovana štetnicima i do 40 % u odnosu na područja na kojima se ne primjenjuju kao biološka mjera suzbijanja.
Agonum dorsale i Nebria brevicollis vrste su koje se hrane lisnim ušima. Možemo ih privući osiguravanjem zatravljenih površina i rubova polja te kamenja ispod kojih prezimljuju. Vrsta Pseudophonus rufipes je jedna od rijetkih vrsta koja leti i voli se penjati na povišene površine. Preferira suha staništa i korisna je u smanjenju zakorovljenosti, a osim sjemenkama korova hrani se puževima i lisnim ušima. Poecillus cupreus je vrsta koja obitava na vlažnim staništima. Predator je lisnih uši, grinja i jaja i ličinki mnogih drugih kukaca. Demetrias atricapillu je još jedna vrsta koja je korisna u suzbijanju lisnih uši rano u proljeće. Carabus violaceus je vrsta koja se hrani puževima i žičnjacima. Osim na poljoprivrednim površinama, možemo je pronaći i u šumi.
Racionalna obrada tla, izostanak kemijskih sredstava za zaštitu bilja, raznolikost biljaka i skrovite lokacija koje će privući trčke na uzgojnu površinu mjere su kojima nećemo privući samo trčke, nego i ostale korisne kukce koji će doprinijeti većoj bioraznolikosti.
Takav ekosustav je u većoj mjeri samoodrživ i u njemu izostaje prekomjerna primjena kemijskih sredstava za zaštitu bilja koja dovodi do uništavanja korisnih organizama, pojave rezistentnosti i na kraju gubitka prinosa i uloženih sredstava.
