Od 2005. do 2020. broj poljoprivrednih gospodarstava u Europi je smanjen za 5,3 milijuna. Pad broja farmi u Europi prisutan je već duže vrijeme, a smanjenje broja farmi najizraženiji je kod malih poljoprivrednih gospodarstava.

Broj najmanjih farmi ispod 5 ha u EU bio je 4,6 milijuna manji u 2020. nego 2005. godine, što je 87% od svih izgubljenih farmi u tom razdoblju. Kad se analiziraju podatci o smanjenju broja farmi, uočljiv je nesrazmjer među državama članicama. To se može pripisati strukturi poljoprivrednih gospodarstava po veličini poljoprivrednih površina.

Posljedica okrupnjavanja

Tijekom tog razdoblja bilo je manje farmi u svakoj državi članici, ali najveće smanjenje zabilježeno je u Rumunjskoj (indikativni gubitak od 1,4 milijuna farmi, što je ekvivalentno padu od -32 %), Poljskoj (indikativni gubitak od 1,2 milijuna farmi, ili -47 %), Italija (indikativni gubitak od 0,6 milijuna farmi, ili -34 %), Mađarska (indikativni gubitak od 0,5 milijuna farmi, ili -68 %), Bugarska (indikativni gubitak od 0,4 milijuna farmi, ili -75 %) i Grčka (indikativni gubitak od 0,3 milijuna farmi ili -36 %).

Kao što je vidljivo iz navedenog, četiri istočnoeuropske zemlje imaju smanjenje broja poljoprivrednih gospodarstava za 3,5 milijuna. To čini 2/3 od ukupnog broja nestalih farmi u Europi. Takvo smanjenje broja poljoprivrednih gospodarstava događa se ulaskom tih zemalja u Europsku uniju. Ono je uglavnom je posljedica okrupnjavanja dominantnog broja vrlo malih poljoprivrednih gospodarstava površine ispod 5 hektara. Ako se istočnoeuropskim državama pridodaju Italija i Grčka, smanjenje broja farmi od 83% odnosi se samo na tih šest zemalja.

Prema nekim procjenama do 2040. EU bi mogla izgubiti dodatnih 5,2 milijuna farmi, što bi rezultiralo preostalim brojem od cca. 3,9 milijuna farmi diljem EU-a, impresivnih 57% manje u usporedbi s podacima iz 2020. Broj farmi u EU je u velikom padu, ali je poljoprivredna površina koja se koristi za proizvodnju ostala ista.

 Koji su uzroci propadanja farmi?

Uzročnici propadanja farmi prvenstveno su strukturni, ekonomski i društveni, a u manjoj mjeri okolišni. Pokretači kao što su poljoprivredne subvencije, cijene poljoprivrednih proizvoda, makroekonomske i demografske varijable igraju veću ulogu u novim državama članicama i različito utječu na različite vrste poljoprivrednih gospodarstava. Prethodne studije o pokretačima strukturnih promjena poljoprivrednih gospodarstava u EU-27 sugeriraju da je glavna determinanta strukture poljoprivrednih gospodarstava prošla struktura poljoprivrednih gospodarstava.

Studije pokazuju da je glavni strukturni pokretač pada poljoprivrednih gospodarstava tržišna struktura koja favorizira intenzivnu proizvodnju i velika poljoprivredna gospodarstva, povezana sa sve manjim maržama i niskom pregovaračkom moći. Nadalje, prepreke ulasku mladih i novih poljoprivrednika povećavaju pitanja demografskih promjena (starenje stanovništva) i ruralnog egzodusa.

Iako postoji zabrinutost u vezi sa sustavom subvencija EU-a, i dalje postoji konsenzus da su subvencije neophodne, ali da ih treba dodatno prilagoditi kako bi se poništili negativni učinci. Europski poljoprivredni model izgrađen je na priznavanju multifunkcionalnosti i raznolikosti europskih poljoprivrednih sustava, te na ideji da je poljoprivreda u EU ključni pružatelj javnih dobara. Gotovo sve regije EU-a prolaze kroz dugoročne strukturne promjene u poljoprivredi – stalni porast prosječne veličine poljoprivrednih gospodarstava i koncentracija proizvodnje na manjem broju većih poljoprivrednih gospodarstava, s velikim vremenskim i regionalnim varijacijama.

Ciljevi poljoprivredne politike

Od 1980-ih poljoprivredna politika EU-a zauzela je širi pogled na poljoprivredne ciljeve, uključujući okolišne i prostorne implikacije upravljanja zemljištem. S obzirom na to da je poljoprivreda ukorijenjena u kulturnim predodžbama o korištenju zemlje, koncept multifunkcionalnosti poljoprivrede postaje prevladavajući u kreiranju europske poljoprivredne politike u budućem razdoblju. Ova je perspektiva dovela do toga da Europsko vijeće 1997. godine zagovara “europski model poljoprivrede”. Pri tome je tvrdilo da poljoprivredni sektor “mora biti svestran, održiv, konkurentan i raširen po cijelom europskom teritoriju, uključujući regije sa specifičnim problemima”. Stoga je od samog početka europski model poljoprivrede zamišljen tako da uključuje raznolikost europskih regija, tradicija i poljoprivrednih sustava koji se odražavaju u širokoj raznolikosti struktura poljoprivrednih gospodarstava, vrstama obrade zemlje i rasponu proizvoda.

Međutim, iako je prepoznat specifični utjecaj malih i srednjih poljoprivrednih gospodarstava na različite aspekte multifunkcionalnosti i na održavanje tradicionalnih europskih poljoprivrednih krajolika, naglašava se i prisutan je i dugoročni proces strukturalne promjene. Za razliku od pretpostavki standardnog prototipa upravljanja farmom, europski model poljoprivrede odbacuje ideju jedinstvenog poljoprivrednog modela i naglašava potrebu za sustavima upravljanja zemljištem koji poboljšavaju multifunkcionalnost i pružanje javnih dobara kao temeljnu zadaću europskih poljoprivrednih sustava, ističući dinamički karakter evolucije upravljanja zemljištem u EU.

Europski poljoprivredni model često je kritiziran i dovođen u pitanje, naročito od strane zagovornika globalizacijskih kretanja i različitih sporazuma o slobodnoj trgovini. Međutim, brojke demantiraju pristalice takvih politika i govore u prilog zagovaranja i daljnjeg jačanja europskog poljoprivrednog modela. To je najbolje vidljivo iz sljedećih podataka.

SAD ima godišnji output poljoprivredne proizvodnje 370 milijardi eura na 320 milijuna hektara poljoprivrednih površina, dok je EU godišnji output 450 milijardi eura u 2021. na 160 milijuna hektara. Upravo multifunkcionalnost i različitost poljoprivrednih praksi i proizvodnje dovode do stvaranja dodane vrijednosti europskom poljoprivrednom sektoru u odnosu na konkurenciju, unatoč svim globalizacijskim trendovima koji često dovode do negativnih implikacija u proizvodnji hrane u suprotnosti s ciljevima održivog razvoja.

Budući da je Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) prvenstveno usmjerena na rješavanje gospodarskih pitanja (prihodi poljoprivrednih gospodarstava, konkurentnost, tržišni pritisci), nerazmjeran udio subvencija iz europskog proračuna dodjeljuje se velikim poljoprivrednim gospodarstvima, implicitno ubrzavajući njihov rast i procese koncentracije.

Kako bi se podržalo postizanje ciljeva održivog razvoja, potreban je veći pomak u fokusu politike, s većom pozornošću na različite tranzicijske strategije. Potrebno je temeljito revidirati poljoprivredne politike, uključujući strukturne ciljeve, kako bi se stvorilo okruženje koje podržava višenamjenske i otporne strategije kroz otvorenost prema novim oblicima i vrstama upravljanja zemljištem, poljoprivrednim praksama i tržišnim odnosima.

Na primjer, subvencije ZPP-a isplaćuju se po hektaru, potičući tvrtke i poljoprivrednike da zemlju smatraju isključivo tržišnom kategorijom i špekuliraju sa što je više moguće zemlje kako bi dobili više novca, uz nekoliko ograničenja o tome kako se ta zemlja mora koristiti. Osim toga, predstavnici EU-a često tvrde da je regulacija posjeda zemlje u nadležnosti država članica, ali prema osnivačkim ugovorima EU-a, EU bi mogla djelovati i dati smjernice o tome kako zaustaviti koncentraciju zemljišta i olakšati pristup zemljištu za male i srednje poljoprivrednike — kad bi imali političke volje i na taj način zaustavili pad ili čak stvorili pretpostavke za rast broja poljoprivrednih gospodarstava.