""Biti poljoprivrednik je časno i plemenito zanimanje, pa i najvažnije jer kako anegdota kaže, odvjetnika u životu prosječni građanin zatreba možda nekoliko puta, kao i policajca, vatrogasca, razne službenike također. Ako je dobrog zdravlja, građanin neće trebati često niti liječnika, ali poljoprivrednika će trebati barem 3 puta dnevno. Za doručak, ručak i večeru.

No, proizvoditi hranu u Hrvatskoj nije lako. U nekim područjima Lijepe naše, biti poljoprivrednik je čak i pogibeljno. Iskusio je to i Jozo Marić iz Bilja, koji je nedavno, obrađujući zemlju traktorom, zajedno sa sinom Karlom, skoro naletio na minu, zaostalu iz Domovinskog rata. Eksplozivnu napravu vidjeli su kad su traktorom bili na oranici samo 3 metra od nje.

Na selu se dimi iz sve manje kuća

O tom nemilom događaju reportažu je snimio i RTL, koji je prenio kako na svega 30 metara zračne linije od oranice stoje oznake za minsko polje, a to mjesto od centra grada udaljeno je 5 minuta vožnje. Pa se Jozo, putem odvjetnika odlučio javiti ministarstvu poljoprivrede. – Ovo je valjda 10., 11. mina za 20 godina koju sam ja našao, eksplozivna naprava ili ostatak neki ili nešto. I uvijek vrištim i zovem i apeliram. Znate šta mi kažu? Provjerite u općini tko je to zadnji radio i upozorite njih. Zovem, jooj, ovi su davno u stečaju, oni su u stečaju. I onda šta? Kad dođe do suda bit će sve zastara i opet neka sinkopa i svega i puj, puj, nitko nije kriv, kaže Jozo. Iz Ministarstva poljoprivrede, kojem se Jozo javlja preko odvjetnika, odgovorili su da je za to zemljište nadležna osječka gradska tvrtka UNIKOM. Dodaju da odgovornost za pronađenu eksplozivnu napravu snosi tvrtka koja je razminirala to zemljište. UNIKOM pak tvrdi da su o slučaju doznali od RTL-a te da do sada nisu uopće upoznati s problemom mina na čestici koju daju u najam.

""

Ministarstvo poljoprivrede aktivno sudjeluje u procesu razminiranja svih minsko sumnjivih površina te s Hrvatskim centrom za razminiranje sudjeluje u pripremi radova razminiranja te praćenju stanja na terenu koristeći podatke i informacije Hrvatskih šuma d.o.o. i Savjetodavne službe. – U Hrvatskoj se čak 442 četvorna kilometra smatraju minski sumnjivim površinama, a obuhvaćaju 9 županija te 61 grad i općinu koji su zagađeni minama i neeksplodiranim ubojnim sredstvima. Od ukupne minsko sumnjive površine šume i šumsko zemljište predstavljaju čak 93%, izjavio je v.d. ravnatelj Hrvatskog centra za razminiranje Ante Brkljačić, a državna tajnica Marija Vučković nastavila je: Odnedavno se umjesto dosadašnjih 13%, čak 30% sredstava prikupljenih od naknada za Opće korisne funkcije šuma izdvaja za razminiranje šumskog zemljišta. S druge strane, za razminiranje poljoprivrednog zemljišta iz Programa ruralnog razvoja RH osigurano je 674 milijuna kuna, a do sada je isplaćeno 310 milijuna kuna za razminiranih 4.500 hektara.

Jozo želi odgajati Karla za poljoprivrednika, ali na zemlji punoj eksploziva, strahuje da bi i njegov sin mogao, umjesto u traktor, sjesti u autobus za Njemačku, Irsku. – I eto živim za to i vidim da i on ‘oće i guram svim sredstvima da ga zadržim da ne punimo autobuse, da ne praznimo ova Bogom data sela i našu Slavoniju i Baranju koju je politika prema svemu upropastila. Vidite i sami da je prije u selu bilo dvije tri kuće da ne dime, danas dvije tri dime, kazao je Marić za RTL televiziju.

U Domovinskom ratu izgubili sve poljoprivredno dobro i dom

Priča o OPG Marić počinje 1965. godine u Bosanskoj Posavini u staroj, sirotinjskoj kući s neznanim dječakom Jozom Marićem. Gdje joj je svršetak, samo Bog znade. Jozo je odrastao uz osmero braće i sestara pod komandom strogog oca koji mu je razvio radne navike. Zbog toga je, već kao desetogodišnjak bio iskusan orač plugom. S preseljenjem obitelji u Podravlje, disciplina ih izvodi iz bijede. -Za vrijeme Domovinskog rata dogodila nam se velika nepravda jer smo ostali bez sve pokretne i nepokretne imovine, pa čak i bez domaćih životinja i krova na štali. Imali smo nezavidnu opciju. Vratiti se u ništavilo nakon progonstva, te dići kredit pod istim uvjetima kao i oni koji su pucali na nas te kao oni koji nisu izgubili ništa. Čekale su nas iste kamatne stope i jednaki uvjeti, iako je naše završilo preko Dunava, dok su oni svoje sačuvali. Prihvatili smo se posla te malo po malo obnovili kuću i staju. To nas je liječilo od PTSP-a. Htjeli smo ponovno otvoriti i mesnicu, no Općina Bilje je dobila status turističke zone te smo postali nepogodni. Smatrali su nas trovačima i tvrdili da naša klaonica mora biti udaljena minimalno 5 km od naselja, a ne zna se točno gdje. To nam je donijelo dodatno razočarenje, no, kao pravi hrvatski borci, nismo se predavali. Kupili smo zemlju i okrenuli se ratarstvu, priča Jozo Marić kojem je zatišje poslije rata donijelo novu oluju. Kredit u švicarskim francima koji ga je skinuo do gola, a da to nije ni znao.

""

Do 1990. stekli su dva konja, svinje, poljoprivredno dobro i zavidnu mehanizaciju. Otvorili su mesnicu u Osijeku. Posao je cvao. Počinjao je Domovinski rat, krvav, pošastan, gladan. Nikome on ne donosi sreću. Što može učiniti nemoćan siromašak kad mu napadačka strana želi oduzeti ono za što je čitav život radio. Dom, obitelj, pa i život. Iz tog razloga, kao dragovoljac staje u obranu Hrvatske, no usprkos tome, gubi sve što je stekao u selu Bilju gdje se preselio 1987., pa i puno više. Na temelju toga, danas se pita, što se to događa s ljudima. Moraju li ih, pored svih zala, bijede, nevolje i neimaštine, moriti teške slutnje, strah i beznađe. Ne znaju u koga se pouzdati. Ili nemaju u koga. Osim u Boga.

Plasirali prvi urod u zadrugu i ostali bez novca

Sve to što se zbivalo u velikome, zbivalo se i u malome. 1999. godine, kao ratari početnici u mladoj državi, plasiraju prvu žetvu suncokreta u poljoprivrednu zadrugu Darda i ostaju (ponovno) bez (svega) novca. A znamo da su zadruge društveni interes koji stvara sinergiju i pokreće tržište, a najviše – život u ruralnim sredinama u kojima, praktički, kad nema zadruga – nema života. U Hrvatskoj je zadrugarstvo počelo kada se uz milodar u Crkvi davala i veresija kada bi se nekome dogodio problem u polju, staji. Bio je to novac za seljaka kojem je npr. uginula krava. Bio je to novac za drugu kravu, za život, za selo, za poljoprivredu. Onda su poljoprivrednici počeli ulagati, kupovati kamen, graditi, i naposljetku, napravili dom te tražili pravni oblik i malo pomalo, osnivali zadruge po načelima zadrugarstva. Zadruga je, dakle, na području Hrvatske nastala kada su ljudi u malim sredinama počeli izdvajati sredstva kako bi preživjeli. – Dodatni udarac nakon Domovinskog rata zadalo nam je zadrugarstvo koje je u ono vrijeme bilo u rasulu. Prvu žetvu nakon progonstva plasiramo u poljoprivrednu zadrugu Darda i ostajemo bez novca jer je zadruga otišla u stečaj. Našeg novca ni danas nema, a krivac nikad nije odgovarao.

Uz 130 ha pod ratarskim kulturama u eko uzgoju, drže i 60 fajferica

S obzirom na to da su Marići prije tih kupljenih 50 ha, imali i svojih 20 ha zemljišta, te nešto u zakupu, danas obrađuju 130 ha pod ratarskim kulturama. A, htjeli bi i više. Samo da im daju. Oni se, naime, bez uspjeha bore za još 100 ha zemlje. Da bi u tome bili još uspješniji, potrebita im je dodatna zemlja, odnosno pregonski pašnjak kako bi mogli zaokružiti cijelu proizvodnju. Sklopili smo dogovor s Markom Pipunićem koji kazuje da godišnje možemo uzgojiti do 1000 fajferica, ali nemamo dovoljno zemljišta da bi to mogli ostvariti. Nedostaje nam 100 ha zemlje koje uredno čekamo, dok se nekima daje zemlja preko noći. Nadamo se pravdi. Prijavili smo se i na Mjeru 4.1.1. na kojoj nismo prošli, a ispunjavali smo sve uvjete. U ovo vrijeme čekamo da se raspiše natječaj za prodaju zemljišta koje će, nadamo se, doći u naše ruke., priča Jozo koji strpljivo i revno, dok čeka dodatne površine uz pomoć obitelji postiže dobre rezultate na eko uljanoj repici, pšenici, piru, suncokretu, stočnom grašku, rajoli, ražu i lucerni.

Kupili zemljište po većoj cijeni nego što su trebali

No, ni to nije bilo dosta. Marići su i dalje nastavljali primatI udarce. – Nedugo zatim, u Općini je bio raspisan natječaj za kupovinu zemljišta. Isti je pogodovao lokalnom moćniku koji je poslao seoskoga neradnika da se u njegovo ime prijavi na natječaj protiv nas kako bi nam nabio cijenu. Shvativši to, vlasti ga odbijaju, ali nama ostaje nametnuta cijena zbog koje smo za 50 ha zemlje platili 500.000 kn više nego što smo trebali., dodaje 52-godišnji Jozo koji se, zahvaljujući vojnom odgoju uspio izdići iz nepravde i (ponovno) osnažiti vlastitu egzistenciju. Također se, može podičiti i s dugogodišnjim iskustvom u proizvodnji kulena i ostalih domaćih slavonskih suhomesnatih proizvoda od najkvalitetnijeg mesa crne slavonske pasmine svinje, napravljenim po domaćoj recepturi, bez dodataka aditiva, a začinjenim isključivo prirodnim začinima. Temeljem prirodnog uzgoja, njihov kulen zauzima visoko mjesto u proizvodnji zdrave hrane, a za isti su osvoji i brojne nagrade.

Tri nepogodne godine za uljanu repicu i nepouzdana osiguravajuća društva

Govorimo li o uljanoj repici na koju se posebno referirao, jer je sije na 60 ha, tada govorimo o prinosima od oko 3 t/ha, visoke kvalitete, što je njemu, kao proizvođaču, od neposredne važnosti. Racionalizacije troškova radi, obavlja redovitu zaštitu od bolesti u jesen i pred cvatnju u proljeće, a za istu izdvaja oko 350 kn/ha. Obavlja i zaštitu protiv korova na koju mu ode oko 400 kn/ha te repičinog sjajnika, sovice pozemljuše i repičine pipe. Unatoč svemu tome, posljednje tri godine nije imao sreće. Umjesto uljane repice, pojavili su se makovi, potom su im prinose narušile vremenske nepogode, suša i led. Tu su ih razočarala i osiguravajuća društva koja nisu htjela priznati štetu, a zbog čega su završili i na sudu.

Umjesto na domaćem, Marićeva eko blaga završavaju na stranom tržištu

Uzmemo li u obzir plasman, bitno je naglasiti da Marići sve što proizvedu, izvoze u Njemačku, Švedsku, Dansku i Austriju gdje su cijene u odnosu na naše domaće tržište prihvatljivije, no ne i dobre. Nekoć su za eko pir postizali cijenu od 600 eura/t, a danas postižu jedva 200, što ih, naravno, ljuti. Osim cijena i stanja na tržištu, žaloste ih sve praznija sela u kojima dominiraju psi, dok domaćih životinja gotovo i nema. Za pustoš sela krive vlasti kojima, smatraju, nije u interesu spasiti domaće selo i seljaka. Nadaju se komasaciji koja nikako da se provede onako kako bi treba i morala. Osvrnemo li se na prednosti komasacije za poljoprivrednike, nužno je istaknuti kako se dobiva manji broj površinski većih parcela, dok se uređenjem kanalske mreže povećava zaštita od elementarnih nepogoda. Olakšava se, također i omogućava pristup parcelama te bolje koristi suvremena mehanizacija. Rješavaju se imovinsko-pravni odnosi, omogućava promjena proizvodne strukture, povećava vrijednost poljoprivrednog zemljišta, ukupni prihod, produktivnost i dohodak. Iz tih su razloga uzeli stvari u svoje ruke. Usmjeravaju djecu u poljoprivredu, zbog čega im kćer studira Argoekonomiku na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku. Nadaju se da će mladi stručni kadrovi riješiti problem u poljoprivredi u našoj domovini.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakInozemna i tuzemna mirovina
Sljedeći članakPrilog broja: Tradicijom do zarade
Avatar
Dvostruka magistrica u području poljoprivrede. Dobitnica Dekanove nagrade za najbolje studente. Smatra da poljoprivreda nije posao nego ljubav prema biljkama, životinjama, iskustvu, znanju i spoznajama. Rođena je 16.02.1989. u Osijeku. Dvostruka je magistrica u području poljoprivrede. Diplomirala je Agroekonomiku te Voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo s izvrsnim uspjehom. Zbog visokog je prosjeka 2014. godine dobila Dekanovu nagradu za najbolje studente. Iste godine sudjelovala je na 49. hrvatskom i 9. međunarodnom simpoziju agronoma u Dubrovniku. S izvrsnim je uspjehom 2015. godine završila pedagoško – psihološko – metodičko – didaktičku izobrazbu na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Trenutno stažira u Upravnom odjelu za poljoprivredu i ruralni razvoj Osječko – baranjske županije. Obožava pisanje i fotografiju, a želja joj je predavati na fakultetu. Smatra da poljoprivreda nije posao već ljubav prema biljkama, životinjama, iskustvu, znanju i spoznajama.