Etnobotanika je relativno mlada disciplina u Hrvatskoj, tek zadnjih desetak godina su se počela provoditi sustavna znanstvena istraživanja.
Etnobotanika je interdisciplinarno znanstveno područje o odnosima ljudi i biljaka, uključujući i mogućnosti korištenja samoniklih biljaka za liječenje, prehranu i druge potrebe. Etnobotanički radovi često predstavljaju prvu pisanu dokumentaciju koja se do tada prenosila usmeno, s generacije na generaciju. Prema definiciji, tradicionalno se etnobotaničko znanje prenosi s koljena na koljeno stoljećima i tisućljećima, ali u novije se vrijeme često kombinira također s pisanim izvorima ili drugim medijskim izvorima. Etnobotaničko znanje može se smatrati dijelom lokalnog ekološkog znanja i može se, ali ne nužno, smatrati tradicionalnim.
Posljednjih se godina i desetljeća zaboravlja lokalno tradicionalno znanje najviše zbog promjena u načinu života, migracija, depopulacije i prelaska na “moderni način života”, bez suživota s prirodom. Biokulturna bioraznolikost danas nepovratno nestaje, te je stoga glavni cilj i apsolutni prioritet etnobioloških istraživanja dokumentirati nestajuće tradicionalno znanje. Tamo gdje raniji etnobotanički ili etnološki podaci ne postoje osobito je važno pismeno dokumentirati podatke o lokalnoj upotrebi samoniklog i kultiviranog bilja u svakodnevnom životu lokalnog stanovništva, kako se to lokalno znanje ne bi nepovratno izgubilo.
Korisne biljke Istre – etnobotanički prikaz tradicije i suvremenog
U Istri nalazimo mnoštvo korisnih samoniklih i kultiviranih vrsta koje imaju značajnu ulogu u svakodnevnom životu lokalnih stanovnika kroz prošlost i sadašnjost. Etnobotaničkim istraživanjima na području Istre povezano je tradicijsko znanje i očuvanje baštine s modernim pristupima održivog korištenja biljnog bogatstva. Dokumentirano je kako su se biljke tradicionalno koristile u prehrani ljudi i životinja, narodnoj medicini i u domaćinstvu na gospodarstvu, te koja je važnost samoniklog bilja za zdravlje i očuvanje okoliša, kao i potencijalna mogućnosti kultiviranja i komercijaliziranja samoniklih i naturaliziranih vrsta. I invazivne biljne vrste našle su svoje mjesto u narodnoj praksi, a rijetko korištene i gotovo zaboravljene vrste ponovno se mogu naći na našim tanjurima.
Na području Istre ljudi su se oduvijek hranili i liječili samoniklim biljkama te su njima poboljšavali okus mesa i začinjavali jela. Također od njih su pripravljali alkoholne napitke (npr. pivo i vino), ljekovite infuzije (biljne i voćne “čajeve”), uživali u ljekovitim i nekim halucinogenim biljkama.
Koje samoniklo bilje se najviše koristi?
Osim neizostavne tradicionalne fritaje sa (samoniklim) šparogama (Asparagus acutifolius), u prehrani se i danas na isti način, ali u manjoj mjeri koriste i pripremaju bljušt, veprina i hmelj. Od samoniklog povrća najviše se koristi kopriva, maslačak, portulak (tušt), koromač i loboda.
Najčešće korišteno samoniklo voće koje se koristi na području Istre je: Cornus mas (drijen/drnjula), Rubus ulmifolius (kupina/rubida), Prunus cerasifera (cibora), Rosa canina (šipak /divlja ruža). Također jako su rasprostranjene i Fragaria vesca (šumska jagoda), Castanea sativa (kesten/ kostanj) i Rubus idaeus (malina).
Naturalizirane vrste prisutne u okolišu jesu: Morus nigra (črna murva, dud) i M. alba (bela murva) namjenski sađene još u doba carice Marije Terezije radi uzgoja dudovog svilca te Sorbus domestica (oskoruša, škurša, oškurš).
Na prostoru Istre puno se spominju i koriste kultivirane voćne vrste bez kojih bi uopće bilo teško zamisliti krajobraz Istre. Već tradicionalno se uzgajaju: Prunus domestica (šljiva), Actinidia chinensis (kivi), Diospyros kaki (pomikaki), Citrus limon (limun), Punica granatum (nar, šipak) i Eriobotrya japonica (nešpula) koje na istraživanom području jako dobro i u velikoj mjeri uspijevaju. Voćni sirupi (za razrjeđivanje s vodom) prave se najviše od Sambucus nigra (bazga), Robinia pseudoacacia (bagrem, akacija), Mentha spp., (menta), Mellisa officinalis (melisa, matičnjak) i Rubus idaeus (malina).
Na području Istre se posebice konzumiraju biljne i voćne infuzije (šipak, kamilica, menta, lipa, kadulja i dr.), koje se zbog svojih ljekovitih svojstava odavna pripremaju od samonikloga bilja u kućnoj radinosti. Najčešći oblik korištenja medicinskih biljaka na istraživanom području je upravo za ljekovite infuzije (uvarak, oparak) tzv. “zdrave biljne i voćne čajeve”. Najčešće spominjane ljekovite biljke na istraživanom području jesu: stolisnik, lipa, gospina trava, sljez i kamilica.
Osim toga na Ćićariji je zabilježena upotreba medicinskog brinovog ulja (borovica, Juniperus communis) koje se dobiva destilacijom plodova brinja, a koje se nekad koristilo protiv parazita u crijevima (osobito kod djece). Mogao se napraviti i “brinov sirup” – od brinovih jagoda (plodova) s dodatkom meda, koristio se kroz zimu kao prirodni antibiotik te su ga djeca često pila. Danas se još uvijek jedu sirovi plodovi (bobe) kao voće, posebno su bobe ukusne kad sazriju (omekšaju). Nestankom biljnih vrsta i njihovih staništa te gubitkom nekadašnjih saznanja o korisnosti biljaka na ovom području, gubi se i važan dio identiteta lokalnog stanovništva stanovnika u Istri, stoga je izuzetno važno očuvati etnobotaničku i ekološku nematerijalnu baštinu ovog područja kroz dokumentaciju tradicije. Samonikle autohtone vrste, uključujući lokalne kultivare i sorte i danas mogu biti izvor zdravlja, inspiracije i inovacija, ali i odgovor na klimatske (ne)prilike.
