Guska se u Hrvatskoj većinom uzgaja uz rijeku Dravu, Savu i Dunav, pri čemu su se u prošlosti na gotovo svakom seoskom gospodarstvu u blizini vodenih površina mogle vidjeti u manjem ili većem jatu. Uzgajale su se prvenstveno radi mesa i perja. Valile su se u proljeće te držale preko cijelog ljeta na paši. Tijekom jeseni bi se dotovile kukuruzom prije blagdana Svetog Martina i Božića, što je tradicionalno vrijeme spremanja pečene guske na našim prostorima.
Perjem se punila posteljina, a jetra se mogla prodati po povoljnoj cijeni. Iako je guska ostala kraljica, primjerice, francuskog stola, a nezaobilazan je dio gastroponude susjedne Mađarske, u nas se zanimanje za tu visokovrijednu perad nakon Drugog svjetskog rata znatno smanjilo. Uzrok tome je bila migracija poljoprivrednog stanovništva u gradove, preoravanja prostranih pašnjaka, pojava sintetičke zamjene za perje i nepostojanje organizacija za kooperaciju, otkup i plasman guščjih proizvoda.
Zbog toga je proteklih desetljeća slikovita tradicija uzgoja domaće guske u slavonskim selima bila prava rijetkost, a zastupljenost guskina mesa u domaćoj potrošnji na posljednjem mjestu. Međutim, u zadnje vrijeme razvojem seoskog turizma sve više obiteljskih gospodarstava se zanima za držanje i uzgoj gusaka, kojima bi obogatili tradicionalnu gastroponudu za svoje goste.
Specifičnosti – guska
Spolni dimorfizam je kod guske slabo izražen: mužjak je teži i grublje građe od ženke. Glasa se visokim i pištavim glasom, a ženka grubim i neugodnim tonom koji podsjeća na krik. Guske spolnu zrelost dostižu sa 9 – 12 mjeseci. Nesivost se kreće oko 20 do 70 jaja godišnje, što ovisi o pasmini i dobi jedinke. Naime, za guske je karakteristično povećanje nesivosti do treće ili četvrte godine nesivosti, pa se iskorištavaju u rasplodu do 6. (8.) godine života. Najveći broj jaja se dobiva u proljetnom razdoblju (sezonska nesivost), a instinkt leženja varira od pasmine do pasmine, pa se prirodno leženje zamjenjuje umjetnim valjenjem.
Inkubacija traje otprilike oko 30 dana. Izleženi guščići su prilično snažni i nakon 2 – 3 tjedna mogu se uzgajati bez zagrijavanja neposrednog prostora. Vrlo brzo napreduju tako da uz odgovarajuću hranidbu mogu oko 3. mjeseca života težiti do 5 kg. Guske dobro iskorištavaju hranu siromašnu energijom i bogatu vlaknima. Osim toga, dobra sposobnost kretanja gusaka pruža mogućnost njihove ispaše na većim pašnjacima. Nadalje, pomoću oštrog kljuna može odgristi i usitniti tvrde dijelove biljke. Zato se iskorištava za prirodno čišćenje nekog područja od korova. Treba spomenuti činjenicu da guske imaju potrebu grickanja svakakvih predmeta, što se pripisuje njihovoj znatiželji. Zato treba paziti da se ne puštaju u mlade voćnjake, jer mogu uništiti tanke grane. S druge strane, jedu gotovo sve do čega dođu, pa ih neki koriste za čišćenje voćnjaka od ostataka plodova nakon berbe.
Pasmine – gusaka
Današnje pasmine gusaka izravni su potomci sive divlje guske (Anser cinereus), koja živi u cijeloj Europi i dijelu Azije. Jedino kineska kvrgava guska potječe od divlje kvrgave guske (Cygnopsis cygnoides), koja živi na području sjeverne Kine i istočnog Sibira. Prema novijim podacima čini se da i ove guske potječu od sive divlje guske, a nastale su selekcijom na nesivost pri držanju gusaka bez vodenih površina. Pasmine gusaka dijele se prema tjelesnoj masi na teške (tuluška i emdenska guska), srednje teške (pomeranska, rajnska, kineska i domaća guska) i lake (talijanska bijela guska).
Tuluška guska je nastala dugogodišnjom selekcijom od domaće guske u Francuskoj (Tuluz). To je krupna i troma guska s naročito izraženim stražnjim dijelom tijela, pa slabije iskorištava pašnjake od ostalih pasmina gusaka. Mužjaci su teški od 9 do 12 kg, a ženke 7 do 9 kg. Pojedini primjerci mogu težiti više od 15 kg. Smatra se najboljom pasminom za proizvodnju jetre, koja može dostići oko 1 kg. Sporedan proizvod je mast, koja se u trbušnoj torbi može nataložiti u količini od 2 do 3 kg po jedinki.
Pronese obično s 10 mjeseci i snese oko 40 do 50 jaja, prosječne mase 170 – 200 grama. Instinkt sjedenja na jajima je slabo izražen, pa ženke često napuste gnijezda. Mladi guščići su teški 125 grama i uz dobru hranidbu mogu za tri mjeseca dostići 3 – 3,5 kg odnosno za 7,5 mjeseci oko 8 kg. U našoj zemlji najčešće se koristi za križanje s domaćom guskom, jer daje kvalitetne križance za poluintenzivan način proizvodnje.
Emdenska guska je vrlo slična tuluškoj guski i smatra se da je nastala u Njemačkoj (Emden), oplemenjivanjem njemačke bijele domaće guske. Nešto je kasnije zrela od tuluške guske i prosječno daje 30 – 40 jaja, prosječne mase oko 200 grama. Mladi su vrlo otporni, brzo rastu i dobro podnose hladniju klimu. Uz dobru hranidbu, guske se mogu čupati tri puta godišnje, pri čemu se po jednoj životinji može dobiti 600 – 1000 g kvalitetnog perja.
Pomeranska guska je uzgojena u Njemačkoj križanjem tuluške s emdenskom guskom. Prema općem izgledu slična je tuluškoj guski, ali je nešto viša bez dubokog trbušnog nabora i podbratka.
Srednje je teška pasmina dobrih tovnih sposobnosti. Mužjaci su teški 8 – 10 kg, a ženke 5 – 7 kg. Meso im je kao i jetra odlične kakvoće. Guske u kontroliranim uvjetima uzgoja i primjenu odgovarajućeg svjetlosnog režima pronesu u dobi sa 8 mjeseci. Nesivost im je relativno mala i kreće se do 40 jaja godišnje prosječne mase oko 190 grama. Imaju izražen instinkt leženja i dobro se brinu o mladima. Mladi guščići u tovu već sa 10 – 12 tjedana dostižu tjelesnu masu do 5 kg. Osobito je pogodna za pašni način držanja, jer travu dobro iskorištava i brzo napreduje.
Rajnska guska nastala je križanjem domaćih gusaka bijele i crno bijele boje perja na području rijeke Rajne.
Kineska guska nastala je pripitomljavanjem divlje kvrgave guske u sjevernoj Kini, Mandžuriji i Sibiru. Mužjaci su teški 5 – 7 kg, a ženke 4 – 5 kg. Smatra se najplodnijom od svih pasmina gusaka, jer daje 60 – 80 jaja, prosječne mase 160 – 170 grama. Mladi su u početku nježni, a kanije vrlo otporni i čvrsti. Kineska guska dobro podnosi hladnoću, pa se može lako aklimatizirati. Dobro iskorištava pašnjačke površine te proizvodi sočno i ukusno meso. Zbog svih svojih osobina proširila se po čitavom svijetu. Uzgaja se i u našoj zemlji, bilo kao čista (ukrasna) pasmina ili se koristi za križanje s domaćim guskama u svrhu poboljšanja plodnosti, te kvalitete mesa i perja.
Domaća guska je autohtona kasnozrela pasmina relativno skromnih proizvodnih osobina. Po izgledu i boji perja je vrlo slična divljoj guski, pa se u određenim slučajevima, poglavito u ekstenzivnim uzgojima gotovo i ne razlikuje od divljeg srodnika. Nije zahtjevna u pogledu hranidbe i uvjeta smještaja, a kod nas se uzgaja ekstenzivno i poluintenzivno. Poznato je nekoliko sojeva domaće guske (dravski i dunavski soj), iako se po nekim autorima ovi sojevi spominju i kao posebne pasmine.
Dravska guska je izvorna hrvatska guska koja je najviše rasprostranjena na pašnjačkim površinama uz tok rijeke Drave u Međimurju, Podravini i Baranji. Odlikuje je nisko, zdepasto tijelo, mala glava, prilično širok vrat i kratke noge. Uzgaja se u raznim kombinacijama sive i bijele boje, pri čemu postoje primjerci sa i bez krune na glavi. Dravska guska teži od 4 – 5 kg, a tovni primjerci od 6 – 7 kg. Prvi put pronese u dobi od 9 do 10 mjeseci, nesivost im je slaba i u sezoni mogu snesti 10 – 15 jaja bijele ljuske i mase od 140 do 160 grama. Plodna je ukupno 8 – 10 godina, a može živjeti do 30 godina. Prilikom čupanja perja po jedinki se dobije oko 300 grama perja godišnje.
Dunavska guska se uzgaja u krajevima uz tok Dunava. Ima bijelo ili sivo perje s karakterističnim kovrčama na leđima, krilima i repu, koji padaju sve do zemlje. Ostale osobine u pogledu tjelesne mase, godišnje proizvodnje jaja i perja istovjetne su dravskoj guski. Talijanska bijela guska nastala je u okolici Rima i ima vrlo dobre proizvodne osobine.
Mužjaci dostignu tjelesnu masu od 6 do 8 kg, a ženke od 5,4 do 6,8 kg. Meso im je vrlo kvalitetno i cijenjeno na tržištu. Ženke su dobre nesilje i tijekom sezone mogu proizvesti više od 65 jaja prosječne mase od 150 do 175 grama. Podmladak je pogodan za tov, pa već sa šest mjeseci dostignu težinu od 4 (6) kg. Po guski se godišnje dobije oko 400 grama kvalitetnog perja. Zbog dobrih proizvodnih svojstava i lagane aklimatizacije raširena je po čitavoj Europi. Često se koristi za oplemenjivanje domaćih gusaka.
Načini držanja – guska
Guske se mogu držati na ekstenzivan, poluintenzivan i intenzivan način.
Ekstenzivan način je držanje manjeg broja gusaka na okućnici za vlastite potrebe bez posebnih smještajnih i hranidbenih zahtjeva. Guske nesu i sjede na jajima na odabranom prikladnom mjestu, a nakon izleženja odlaze s mladima na pašnjak, gdje se hrane zelenom masom. Za prihranjivanje im se daje vrlo malo žitarica ili krmne smjese.
Na pašnjacima ostaju do jeseni (prestanka vegetacijskog razdoblja). Zatim se zatvaraju u obore s nadstrešnicom i zadnja tri-četiri tjedna tova drže u jatima od 50 jedinki na dubokoj stelji (2 životinje po m2 prostora). Tijekom tog razdoblja se dohranjuju sa 250 – 300 grama žitarica dnevno. Hranidba i napajanje se obavlja iz korita postavljenih s vanjske strane ograde obora, kako se guske ne bi kupale i rasipale hranu. Tov traje oko 30 tjedana, pri čemu guska treba postići završnu masu oko 7 kg.
Poluintenzivan način držanja obavlja se u kontroliranim uvjetima. Nakon leženja guščići se drže u zagrijanom prostoru do dobi od mjesec dana i prvih tjedan dana hrane samo s koncentriranim krmivima sa 18 – 20 posto sirovih bjelančevina. Krmne smjese se daju u peletiranom stanju. U slučajevima da je smjesa u brašnatom stanju, guščiće hranimo s prethodno ovlaženom krmnom smjesom. Nakon tog razdoblja uz krmnu smjesu dobivaju i zelenu masu. U tu svrhu im se za vrijeme boravka u zatvorenim prostorijama zelena masa (lucerna, djetelina, trava i kopriva) daje iz posebnih jaslica.
Nakon dobi od mjesec dana se premještaju u objekte s ispustima gdje ostaju do dobi od 2 – 2,5 mjeseca, a zatim puštaju na pašnjake i prihranjuju s krmnom smjesom koja sadrži 16 posto sirovih bjelančevina. Ako na raspolaganju imamo kvalitetan pašnjak, guskama se ograničava krmna smjesa na 100 – 150 grama po životinji. Ishrana krmnom smjesom se obavlja navečer u objektu, nakon povratka gusaka s pašnjaka. Tov traje 16 tjedana i kroz to razdoblje guske trebaju postići završnu masu od 6 kg.
Intenzivan način držanja podrazumijeva uzgoj gusaka u suvremenim objektima prema svim higijensko-tehničkim načelima uz osiguranje odgovarajućih mikroklimatskih prilika i hranidbe izbalansiranim krmnim smjesama.
Objekti i svjetlo
Matična jata gusaka uzgajaju se u objektima koji se u tu svrhu grade za 500 – 1.000 i više gusaka. Objekti moraju biti prostrani, tako da tijekom gradnje po jednoj guski treba predvidjeti 0,5 – 0,6 m2 podne površine objekta. On može biti različito izveden, pri čemu je najčešće podijeljen centralnim hodnikom u dva reda, a oni u boksove u kojima se drže skupine od 50 gusaka. Podna površina u objektu je dijelom izvedena od rešetkastog poda, a preostali dio čini betonska podloga, koja se stelji slamom.
Uz centralni hodnik se postavljaju hranilice i jasle za zelenu hranu, pri čemu po guski treba osigurati 15 – 20 cm hranidbenog prostora. Pojilice se postavljaju uz zidove na rešetkastom dijelu poda s posebnim kanalom za otjecanje vode, kako se ne bi vlažila stelja. Najbolje je koristiti automatske protočne pojilice, pri čemu po guski treba osigurati 4 – 5 cm pojidbenog prostora. Uputno je da su hranilice i pojilice s gornje strane zaštićene pregradama koje onemogućavaju ulazak gusaka.
Dužina osvjetljenja
Za odgovarajuću proizvodnju bitna je dužina osvjetljenja, koja će potaknuti guske na nesenje jaja. Naime, s obzirom na to da guske pronesu tijekom zime, kad je dužina dana 8 – 9 sati, potrebno je zbog poticanja nesenja postupno produžavati dan do 14 sati. Stoga se od 20. prosinca do 30. siječnja svakodnevno produžuje dužina svjetla za 15 minuta dok se ne postigne 14 sati na dan. Pritom je vrijeme uključivanja umjetne rasvjete ujutro i navečer, ovisno o vremenu izlaska odnosno zalaska sunca uz intenzitet osvjetljenja od minimalno 4 W/m2 podne površine. Svjetlo treba biti ravnomjerno raspoređeno po objektu jer će u protivnom guske nesti na tamnijim mjestima izvan gnijezda.
Hranidba
Pravilna hranidba gusaka omogućuje optimalnu proizvodnju rasplodnih jaja. Pri tome trebamo razlikovati pet faza odnosno razdoblje odmora (vrijeme od kraja kolovoza do kraja studenog), fazu pripreme (od početka prosinca do kraja siječnja), prvo razdoblje proizvodnje (od kraja siječnja do kraja travnja), razdoblje prisilnog odmora (od kraja travnja do početka srpnja), drugo razdoblje proizvodnje (od početka srpnja do kraja kolovoza). U fazi pripreme guske se hrane sa 200 grama sočnih krmiva (šećerne ili krmne repe, mrkve i krumpira) i 30 grama sačme s bjelančevinastim dodatkom, a navečer se daje do 70 grama zrnevlja žitarica (zob i sl.) po životinji.
Osim toga, u toj fazi se postupno prelazi na hranidbu po volji, koja traje tijekom prvog razdoblja proizvodnje. Tada je guskama potrebno dnevno osigurati oko 250 grama sočnih krmiva i 130 grama zobi po životinji. Osim ovog načina, koji je najprikladniji u seljačkim domaćinstvima, guske se u fazi pripreme mogu hraniti s 250 grama smjese po životinji i postupno povećavati udio koncentrata u obroku, tako da za vrijeme prve faze proizvodnje dobivaju 300 – 330 grama smjese sa 15 posto sirovih bjelančevina.
Nesenje
Guske počinju nesti oko 20. siječnja, a već u veljači postižu maksimalnu nesivost. Guske nesu u ciklusima s pauzama po nekoliko dana, a najmanja nesivost je u prvoj rasplodnoj godini. U cilju zadovoljavajuće oplođenosti i kvalitete jaja za nasad treba voditi računa o odnosu spolova. Naime, guske su životinje koje naginju monogamiji, pa jednom gusanu treba dodijeliti 3 – 5 gusaka. Formiranje jata obavlja se najmanje mjesec dana prije sezone parenja, kako bi se međusobno odabrali partneri, odnosno formirale haremske grupe. Jedan od problema koji se može javiti kod matičnog jata je slaba oplođenost jaja. Zbog toga je potrebno redovito nadgledati mužjake i izdvajati one koji se ne pare te ih zamijeniti novima.
Nasađivanje jaja u inkubator
Kvaliteta jaja ovisi o osobinama jaja:
Ljuska jaja (debljine oko 0,35 mm, sadrži 7 – 9 tisuća pora veličine 10 mikrometara);
Zračna komora (koja se povećava sa starošću jajeta);
Zametna pločica (zametak) veličine 2-3 mm.
Zametna pločica je smještena na površini žumanjka, bliže zračnoj komori. Jaja nepodesna za inkubiranje izlučuju se iz proizvodnje. To su jaja: nepravilna oblika i veličine, nejednake i grube ljuske, napukla, sa 2 žumanjka i obilježena krvavim mrljama. Jednoslojni inkubatori su praktični za proizvođače koji nemaju iskustva s inkubacijom guščjih jaja. Naime, lagani su za rukovanje jer se u njima relativno jednostavno nadziru temperatura, vlaga i provjetravanje, a najlakše provodi i hlađenje jaja. Za uspješnu inkubaciju i leženje guščića treba određena: temperatura, vlažnost zraka, prozračivanje, okretanje jaja, prskanje jaja.
Voda
Voda iz vodovoda je tvrda, puna kamenca koji se tijekom inkubacije nataloži na ljusci jajeta i u samom inkubatoru, pa nježni guščići teško probijaju takvu ljusku. Zato se preporučuje destilirana voda i za prskanje jaja i za održavanje potrebne vlažnosti unutar inkubatora. Zadnja tri dana inkubacije, kad guščići probijaju ljusku, jaja se mogu prskati toplom vodom i do 5 puta dnevno.
Hlađenje
Osim okretanja i prskanja, guščja jaja treba od desetog dana stanovito vrijeme hladiti. Hlađenje 10. i 11. dana iznosi 15 minuta, 12. dana 25 minuta, a od 13. dana, pa do kraja inkubacije 30 minuta dnevno. Uz navedeno, guščja jaja treba dvaput u tijeku inkubacije prosvijetliti (lampirati). Ono se obavlja uglavnom radi izlučivanja svih neoplođenih jaja, te uklanjanja jaja s rano uginulim zametcima. Postupak prosvjetljavanja guščjih jaja u jednoslojnim inkubatorima obično se provodi 12. i 22. dan inkubacije.
Temperatura
Temperatura u predvalioniku je do 12. dana 37,7 °C, od 13. do 22. dana 37,5 °C. Od trenutka prebacivanja u valionik od 23. do 28. dana iznosi 37,2 °C. Optimalna relativna vlažnost prva 4 dana treba iznositi 88 posto, a od 5. do 28. dana 90 posto. Prema nekim autorima, dobri rezultati u leženju guščića postižu se ako se temperatura u inkubatoru održava na 37,7 °C, s tim da relativna vlažnost zraka u predvalioniku bude 60 posto, a u valioniku 70 – 75 posto. Prskanje jaja u višeslojnom inkubatoru se obavlja od 1. do 19. dana jednom dnevno, a od 20. do 26. dana 2 puta dnevno. Hlađenje jaja se obavlja od 1. do 2. dana 8 minuta, od 3. – 4. dana 10 minuta, od 5. do 14. dana 15 minuta, od 15. – 19. dana 20 minuta, od 20. – 26. dana 25 minuta, te od
27. dana 30 minuta dnevno.
Pogreške pri inkubaciji jaja
• Neoplođena jaja – nedovoljno parenje, stare guske ili gusani, invazije parazita, bolesti roditeljskih jata;
• Uginuće zametka između 3. i 10. dana inkubiranja – genetski čimbenici (mekana ljuska), nedovoljno okretanje jaja, previsoka ili preniska temperatura inkubiranja, nestručno rukovanje;
• Uginuće prije ili poslije probijanja ljuske – loše zdravlje i hranidba roditelja, genetski čimbenici, pogreške u tehnologiji inkubiranja (niska vlažnost, preniska ili previsoka temperatura, jaja u pogrešnom položaju), bakterijske infekcije;
• Prerano valenje – previsoka temperatura;
• Zakašnjelo leženje – preniska temperatura, stara jaja;
• Grub ili otečen pupak – previsoka temperatura, preniska vlažnost, pogrešna dezinfekcija u vrijeme valenja;
• Pilići prekriveni ostacima ljuske jaja – preniska temperatura, preniska vlažnost zraka, loša hranidba roditelja;
• Nerazvijeni i deformirani guščići – nedostatna hranidba roditelja, pogrešna tehnika inkubiranja, nasljedne deformacije.
Odgoj guščića
Prije useljenja guščića objekt treba biti očišćen, dezinficiran i zagrijan. Radi li se o ranim leglima, koja se legu tijekom ožujka, potrebno je jednomjesečno držanje u grijanoj prostoriji. Ako se pak radi o kasnijim leglima, dovoljno je samo 15 dana boravka u grijanom prostoru. Guščići se mogu u početku držati u kavezima ili odmah uzgajati na podu. U kavezima se uzgajaju guščići dok ne napune deset dana života, pri čemu na 1 m2 kaveza dolazi 20guščića. Veličina okaca na žičanom podu kaveza iznosi 4x4cm, a debljina žice 2 mm. Zagrijavanje guščića tijekom tog razdoblja može se provoditi infracrvenim lampama od 250W koje se postavljaju iznad kaveza. Jedna takva lampa dostatna je za grijanje 25–30 guščića.
Osiguranje optimalne temperature guščićima u kavezu postiže se spuštanjem ili dizanjem lampe, već prema tome koju visinu temp. treba osigurati tijekom određenog vremenskog razdoblja. Ako male guščiće namjeravamo držati odmah na podu, tada se smještaju u ograđene prostore koji su nasteljeni drvenim strugotinama od meka drveta te prekriveni grubim papirom, koji se po potrebi mijenja. Navedeni prostor je ograđen od lesonita ili nekog drugog prikladnog materijala visine 30–40cm i promjera 1,5–2m, pri čemu u takav prostor u početku stane 50–120 guščića. Bolje su manje skupine, jer su guske dosta plašljive. Rastom guščića ograđeni prostori se postupno šire i nakon 4–5 dana spajaju, a nakon desetak dana uklanjaju. U ograđenom prostoru male guščiće treba dočekati pojilica volumena 5l u kojoj je pitka voda zagrijana na oko 20°C.
Jedna takva pojilica podmiruje potrebe 30 guščića. Nakon dva tjedna zamjenjuju se pojilicama u obliku valova s plovkom koji regulira dotok vode. Pojilice se postavljaju na žičanu mrežu ispod koje je kanal koji skuplja prolivenu vodu. Za 20–30 guščića dostatan je jedan dužni metar pojilice.
Za hranidbu guščića prva dva tjedna mogu se staviti različite vrste hranilica (plastične plitice, limeni ili drveni valovčići), pri čemu se jedna hranilica treba predvidjeti za 20–30 guščića. Poslije se postavljaju veće hranilice, također u obliku valova. Za zagrijavanje ograđenog prostora najčešće se upotrebljavaju plinske infra-grijalice. Nalaze se u sredini kruga, a uz njegov rub pojilice i hranilice. Temperatura zraka ispod umjetne kvočke treba prilikom prihvata biti 32-35°C, a zatim se svaki dan snizuje za otprilike 0,5°C. Vezano za pravilan način držanja treba spomenuti optimalan broj životinja po četvornom metru prostora.
Naime, poznato je da guščići uz dobru hranidbu vrlo brzo rastu. Stoga treba obratiti pozornost na veličinu smještajnog prostora po jednoj životinji. Tako se u prvom tjednu drži 10 guščića po m2, a od drugog do petog tjedna 5 guščića po m2. Hranidba guščića ovisi o smjeru proizvodnje, a temelji se na koncentratu i zelenoj krmi. Naime, guska je tipičan biljojed i hranidbene potrebe može zadovoljiti puštanjem na pašnjake i, prema potrebi, prihranjivanjem sa zrnevljem žitarica. Međutim, u tovu ih radi bržeg rasta treba hraniti gotovim krmnim smjesama koje su bogate bjelančevinama.
