U zadnje vrijeme u pčelarskim krugovima i kod praktičara i kod znanstvenika sve više se vode razgovori o duljini života pčele. Kroz ovaj članak spomenut će se važnost selekcije na vlastitom pčelinjaku.
Na ovo razmišljanje me ponukala jedna tablica koja se već dugi niz godina provlači kroz pčelarstvo, a ujedno nam daje razmišljati o našem uspješno/neuspješnom pčelarenju.
Ovdje se postavlja pitanje s kojim brojem pčela mi u stvari pčelarimo, ili još bolje, s kojim brojem izletnica pčelarimo? Sada se malo treba obratiti i na klimatske promjene te pokušati ovu tablicu primijeniti na današnju klimu. Svjedoci smo zadnjih 5-6 godina produljene zime koja traje do dugo u proljeće, a onda dolazi do naglog razvoja vegetacije. Taj ritam pčelinja zajednica zbog svoje prirode razvoja jednostavno ne može pratiti. Našu glavnu pašu, bagrem, uglavnom dočekujemo s nedovoljno razvijenim zajednicama. Znanost kaže da je prosječni životni vijek pčele radilice u sezoni 60 dana. Kod te duljine života pčelinja zajednica funkcionira normalno te je odnos legla, kućnih pčela i izletnica u optimalnom omjeru.
Čimbenici koji djeluju na duljinu života
Na duljinu života pčele djeluje više čimbenika: selekcija, pesticidi, klimatske promjene, bolesti, dostupnost hrane; pa čak i sredstva koja koristimo pri suzbijanju varoe. Na neke od tih čimbenika možemo utjecati, ali na neke ne možemo. Što se tiče utjecaja sredstava za suzbijanje varoe, o tome smo već pisali u prijašnjim brojevima. Taj utjecaj možemo isključiti upotrebom, npr.izolatora. Pesticide možemo izbjeći ako pčele držimo podalje od intenzivne poljoprivrede. Međutim, smatram da je najbitniji faktor na koji možemo utjecati selekcija.
Dokazano je da zajednice kod kojih nije skraćena duljina života pčele mogu jako dobro iskoristiti i slabo izdašnu pašu. Tako i kod takve paše mogu stvoriti viškove meda. Zajednica kod koje pčele žive oko 50 dana mogu iskoristiti samo srednje jake i jake paše. Kod slabih paša moramo pribjegavati prihrani.
Zajednice kod kojih je život pčele skraćen na svega 40 dana, a ima ih dosta, jedva iskorištavaju i jake paše jer je malo izletnica. Matica taj nedostatak pokušava nadoknaditi te je prisutnost velike količine legla faktor koji ne dozvoljava stvaranje viška meda. Nakon ovog pojašnjenja, pitamo se što nam je činiti? Prvo valja uzeti u obzir genetiku kod pčela. Poznato je da kod pčela trutovi nose više od 50 % gena te su i te kako zaslužni za snagu, kvalitetu i zdravlje pčelinje zajednice.
Trutovi koji nastaju iz neoplođenog jajašca, nose 100 % genetiku matice. Ovo za sada ne djeluje komplicirano. Prema pravilniku o držanju pčela, oplodne stanice moraju biti dosta izolirane. Po mome mišljenju, to je vrlo teško kontrolirati i izvesti. Matica zbog sparivanja prelazi i puno veće udaljenosti od do sada propisanih, a i trut leti na određenu udaljenost. Tako je izolacija gotovo pa nemoguća. Ovdje treba uzeti u obzir i pčele koje nisu pod nadzorom, dakle one koje slobodno žive u prirodi. Produkt su rojenja kod pčelara ili jednostavno tako žive već jako dugo.
Jedini siguran način su otoci, ali za naše proizvođače matica to je dosta skupo. Ostaje nam samo to da svaki pčelar doprinese kvaliteti pčelinjeg fonda u RH. Svaki pčelar bi trebao pratiti svoje zajednice te pokušati razvijati i čuvati samo one koje su se dokazale u zdravlju, prinosima meda, dobrim prezimljavanjem i sl. Kroz razdoblje od nekoliko godina imamo mogućnost imati veći broj kvalitetnih zajednica. Samim tim i veći broj kvalitetnih trutova koji će prenositi svoje gene.
Neki će reći da je ovo komplicirano i skupo te da iziskuje puno posla, međutim, ako želimo i dalje imati pčelarstvo od kojeg se može živjeti, nema nam druge. Tu se javlja i problem gdje pčelari očekuju odgovor na izazove od znanosti, a sami ne žele sudjelovati u rješenju istog. Ovo je jedan od odgovora znanosti na izazove koje imamo te bismo trebali svi zajedno zasukati rukave ako želimo napredak. Probleme možemo rješavati samo sinergijom, uvažavanjem i zajedničkim radom.
