U prošlom članku objavljen je prvi dio o ljetnim radovima na pčelinjaku. Slijedi nastavak o očuvanju pčelinjih zajednica i pripremi za zimu.
Pčele organizirane u jednoj zajednici imaju sposobnost zajedno uspješno izdržati nepovoljne uvjete za život koji vladaju ljeti i zimi. Svaka sama za sebe ne bi mogla preživjeti. Ta sposobnost je svojstvena za zajednice, a prenosi se nasljeđivanjem na što treba obratiti pozornost prilikom uzgoja i selekcije matica.
Snaga zajednice – temelj uspješnog prezimljavanja
Na isticanje sposobnosti za uspješno prezimljivanje pčelar može utjecati upravo krajem kolovoza. Naime, jaka i zdrava pčelinja zajednica koja ima 25 do 35 tisuća pčela može uz kvalitetnu hranu uspješno svladati dugu i jaku zimu i u proljeće brzo udvostručiti broj pčela koji je približan onom prije zime. Kako bi to osigurali u ovom razdoblju mora biti 6 do 7 okvira s leglom u LR nastavljačama, odnosno 5 do 6 u DB nastavljačama. Slično je i kod AŽ košnica jer je veličina njihovog okvira između veličine ovih dviju nastavljača.
Mlade pčele za dugu zimu
Najvažniji je čimbenik uspješnog prezimljivanja i buduće sezone uz broj pčela i njihova starost. Važno je da što veći broj pčela koje ulaze u zimu potječe iz jajašaca koja su zanesena u kolovozu i rujnu, odnosno da su što mlađe. Klimatske promjene pomaknule su ove rokove na nešto kasnije razdoblje. Istraživanjima je potvrđeno da tijekom zime propadne oko 60 % pčela koje su se razvile iz jajašaca položenih u prvoj polovici srpnja dok od jajašaca iz kolovoza i rujna propadne do 20 % pčela. Duže od šest mjeseci žive one pčele koje nisu sudjelovale u pripremanju hrane za zimu i nisu sudjelovale u prehrani i njezi legla, a istovremeno su u vlastitoj hrani imale više peluda nego što je uobičajeno tijekom godine.
Mlade pčele za zimovanje razlikuju se i u građi organizma u odnosu na sestre koje su ranije izležene i koje su dulje vrijeme radile. Te pčele imaju u ukupnom sastavu tijela više suhe tvari od ostalih. One u tijelu nakupljaju rezerve za zimu slično kao što neke životinje nakupljaju masno tkivo. Te rezerve se nazivaju bjelančevinasto masno tkivo, a pčele ga koriste za preživljavanje nepovoljnih zimskih uvjeta, a naročito u zimskoj i proljetnoj njezi legla kad u prirodi još nema peluda niti nektara. Tako prvo leglo u proljeće hrane matičnom mliječi koju proizvode iz vlastitih zaliha.
Prihranjivanje – pomoć kad paša zakaže
Svi znamo da je čisti prirodni med najbolja hrana za pčele. Ako je zbog suše ljetna paša podbacila, a mi smo ranije izvrcali med, potrebno je pčelama vratiti dio kako bi imale dovoljno za zimovanje. Kad prilikom pregleda procijenimo da količina meda u košnici nije sigurno dovoljna za zimovanje, potrebno je pčele prihranjivati kako bi dodani šećer stigle preraditi, smjestiti blizu gnijezda i poklopiti. Ovisno o potrebama zajednice i vremenskim prognozama prihranjivanje za dopunu hrane radimo gušćim šećernim sirupom u omjeru 1,5 kg šećera na 1 litru vode ili više, a obavljamo ga navečer kad prestane izlijetanje pčela, u količini koju pčele mogu prenijeti u saće do jutra.
Ako u košnici ima dovoljno meda za zimu, onda kasnijim prihranjivanjem potičemo maticu na pojačano polaganje jajašaca i veći razvoj legla dodavanjem manjih količina šećernog sirupa u omjeru 1:1 ili rjeđim. Tako kroz dulje vrijeme stvaramo privid unosa nektara i matica pojačano nese jajašca. Uz to idu i sve mjere sprječavanja grabeža.
Nevidljivi neprijatelji – zaštita od insekata
U ljetnom razdoblju, nakon proljeća, sva živa bića u slobodnoj prirodi su na vrhuncu razvoja kako bi očuvali produljenje svoje vrste. Tako je mnogo onih koje borave uz pčele i na pčelinjaku jer se njima izravno ili neizravno hrane. Zbog načina života tu se u prvom redu nalaze razni insekti koji trebaju slične uvjete za život i razmnožavanje. Najčešći, koji su stalno prisutni uz pčelinjake, a njihova pojačana aktivnost je u ljetnom razdoblju su mravi, pauci, ose i stršljeni.
Mravi se nalaze posvuda u prirodi pa tako i oko košnica. Jednim dijelom njihova prisutnost dobro dođe jer čiste i odnose sve organske nečistoće koje pčele izbace iz košnica ili koje propadnu na ladice antivaroa podnica (o čemu treba voditi računa prilikom brojanja varoa). Često znaju raditi gnijezda ispod poklopaca nastavljača. U pravilu ne čine štetu jer rijetko ulaze do saća iz kojeg kradu nektar ili med, osim u izrazito slabim zajednicama i oplodnjacima. Neugodnost čine za vrijeme pregleda zajednica kada se razmile po košnicama i pčelaru pa ih dodatno uznemiravaju. Kako mravi dolaze s zemlje najlakše ih je u tome spriječiti postavljanjem raznih brana na noge postolja. Za sprječavanje penjanja mrava i sličnih insekata do košnica možemo postolja na kojima su smještene, bila ona pomična ili nepomična, načiniti od glatkih materijala odnosno od željeznih cijevi ili profila.
Kad izrežemo željene dimenzije možemo ih zavariti ili napraviti spojeve na vijke. Gotova postolja prelakiramo zaštitnim bojama kako bi stijenke bile što glađe. Za sigurno sprječavanje uspinjanja sitnijih mrava koji ovu branu mogu premostiti nosive stupove oblijepimo obostrano ljepljivom trakom ili ljepilom protiv glodavaca. Iznad premaza možemo postaviti rozete u obliku kišobrana za zaštitu od penjanja glodavaca. Tada rozeta, uz zaštitu od glodavaca, ima ulogu kišobrana i sprječava ispiranje ovih premaza i ekološku upitnost ovakvog načina zaštite. Ako su postolja izrađena od željeznih profila i pomična, možemo nosive stupove postaviti u plastične posude ili metalne konzerve u koje ulijemo vodu i na nju jestivo ili parafinsko ulje koje se upotrebljava u vinarstvu kako bi spriječili isparavanje vode. Ove prepreke insekti ne mogu preplivati. Također moramo paziti da na postolja košnica ili na njih nisu naslonjeni nikakvi predmeti ili nepokošena trava kojima bi insekti premostili postavljene zapreke.
Pauci ne pričinjavaju veliku štetu jedino što u jesen i za hladnijih dana hvataju pčele u svoje mreže. Ovo se događa u cijeloj prirodi, a uz pčelinjak samo kad je okolina pčelinjaka neuredna.
Ose su, uz stršljene, mnogo opasnije za pčele od ostalih insekata. Prisutne su svuda u prirodi i korisne, a nekih godina mogu se previše namnožiti i počiniti veću štetu pčelama. Ima ih više vrsta, a za pčelinjake su važne one koje grade gnijezda u njihovoj blizini jer ih te izravno napadaju. Neke rade gnijezda pod strehama i krovovima, a neke u zemlji. Ose ulaze u košnice, kradu med i pčelinje ličinke kojima hrane svoje mlade u obližnjim gnijezdima. Pčele ih napadaju i bore se s njima, ali zbog toga što ose imaju gladak žalac i mogu ubosti više puta, u borbi najčešće one pobjeđuju. Aktivnije su od pčela tako da za hladnijeg vremena mogu nesmetano ulaziti u košnice. Zbog ulaza u različite košnice značajne su i kao prijenosnici pčelinjih bolesti kao poput američke gnjiloće.
Stršljeni su slični osama, ali su od njih veći nekoliko puta. Svoja gnijezda, koja mogu biti velika poput košnica pletara, grade u potkrovljima, pod strehama, šupljim stablima i drugim zaštićenim prostorima. Gnijezda grade od sitno struganog drveta koje miješaju sa svojim sekretima i dobiju materijal koji je sličan papiru. Zbog toga je osjetljiv na kišu i gnijezda su uvijek od nje zaštićena. Svoje proždrljive ličinke hrane pčelama. Zbog svoje veličine bez problema hvataju pčele na pojilicama, na letu i najčešće u zraku ispred leta. Kad pronađu pčelinjak obavijeste i druge tako da pčele napadaju u velikom broju.
Ose i stršljeni razvijaju se na sličan način. Oplođene ženke (matice) samostalno prezimljuju na skrovitim mjestima. Kad u proljeće nastupi toplije vrijeme one se bude i počnu letjeti u potrazi za pogodnim mjestom na kojemu će napraviti novo gnijezdo. Nikada ne nastanjuju stara prošlogodišnja gnijezda nego uvijek rade nova. Zato u proljeće, što ranije, kad ih primijetimo moramo postaviti zamke za hvatanje ili ih pojedinačno uništavati jer svaka uništena matica predstavlja jednu buduću koloniju.
Na ovaj način smanjujemo njihov broj u okolini pčelinjaka. Kasnije tijekom godine kad su već formirale kolonije uništavamo njihove kćeri koje hrane svoje sestre i dolaze u velikom broju. Zamke za hvatanje možemo nabaviti gotove u prodaji, a najjednostavnije izrađujemo sami. Uglavnom su to PET boce koje na razne načine pretvaramo u klopke za hvatanje osa i stršljena. Jedna od klopki radi se tako da većoj dvolitrenoj boci odrežemo gornji suženi dio, skinemo čep i tako dobijemo lijevak koji umetnemo u donji dio boce. Drugi način je da na boci izbušimo više rupa, dovoljno velikih da kroz njih uđu ose ili stršljeni. Njih bušimo u visini donje trećine boce. Kao mamac ulijevamo smjesu piva, nekog slatkog sirupa za pravljenje sokova i octa. Uloga octa je da odvraća pčele od ulaza u klopku. Kao mamci mogu poslužiti i hrana za pse ili mačke koju natapamo vodom. Ona privlači stršljene i ose, a pčele ne. Klopke postavljamo na sunčana mjesta oko pčelinjaka s time da prvu vrstu klopke moramo držati pod krovom jer kiša koja pada kroz lijevak razrjeđuje mamac.
Drugu možemo povješati na drveće ili stupove jer je čep na njoj. Dobro je da su na sunčanom i svjetlom mjestu jer ose i stršljeni ne vole ulaziti u mračne prostore. Kad se napuni dovoljno uhvaćenih insekata (često ima i muha) sadržaj izlijemo, bocu isperemo i napunimo svježim mamcem. U ljetnom razdoblju sve radove na pčelinjaku kao i samo otvaranje košnica najbolje je raditi rano ujutro ili kasno navečer. Za zamjenu matica u ovom razdoblju moramo zajednice obilno prihranjivati navečer, nekoliko dana prije i poslije dodavanja, uz poseban oprez od grabeži. Ako nije nužno, spajanje zajednica ostavljamo za jesen kad popusti vrućina.
Foto: Shutterstock
