Danas je u svijetu poznat velik broj pasmina kokoši čija je klasifikacija moguća na više načina, ovisno o tome s kojeg se gledišta promatraju pojedine skupine pasmina. Tako pasmine kokoši možemo razvrstati prema geografskom podrijetlu, uporabnosti, težini ili prema eksterijeru.

Klasifikacija koja uzima u obzir više ovih faktora je sljedeća: teške ili azijske pasmine, lake ili mediteranske, kombinirane, borci, ukrasne i patuljaste. Glede boje perja treba istaknuti da se većina pasmina javlja u više boja perja. Samo neke imaju točno određenu boju i oblik perja.

Teške ili azijske pasmine

Ova skupina pasmina kokoši svoje podrijetlo ima u Aziji. S obzirom da su to izrazito teške životinje, odnosno kokice su teške 4-5 kg, pijetlovi 5-9 kg, nazivamo ih još i teškima. Masivan dojam ovim kokošima daje i rastresito perje. To su kasnozrele životinje (7-9 mjeseci), mirnog temperamenta i slabe nesivosti (90-150 jaja godišnje). Zbog sporog rasta, velikog udjela kostiju u trupu i mesa slabe kakvoće, ove kokoši nemaju nikakve gospodarske vrijednosti. Međutim, zbog krupnoće su sudjelovale u stvaranju kombiniranih pasmina. Najpoznatije pasmine iz ove skupine su: cochinchina, brahma i langshan.

Cochinchina

Lake ili mediteranske pasmine kokoši

Skupina pasmina koje su podrijetlom s Mediterana, odlikuju se malom tjelesnom masom, živahnim temperamentom, dobrom nesivošću, slabo izraženim nagonom za sjedenjem na jajima, ranozrele su (4-5 mjeseci). Mogu poslužiti i za ekonomski opravdanu proizvodnju konzumnih jaja u ekstenzivnim uvjetima držanja. Zajednička fenotipska oznaka svim pasminama iz ove skupine su bijeli podušnjaci na glavi. Najpoznatiji predstavnici ove pasminske skupine su: leghorn, talijanka, minorka i plava andaluzijska.

Talijanska pasmina – jedna od predstavnica mediteranskih pasmina

Kombinirane pasmine kokoši

U ovoj pasminskoj skupini nalazi se najveći broj pasmina kokoši. Nastale kao uporabne (ekonomski korisne) životinje koncem 19. i u prvoj trećini 20. stoljeća u Europi i SAD-u, bile su do šezdesetih godina 20. stoljeća jedini ozbiljni proizvođači kokošjih jaja i mesa.

Kokoši iz ove pasminske skupine mogu nesti jaja i u zimi. Relativno brzo rastu pa služe i za tov mlađih pilića (10-12 tjedana) i imaju dosta ukusnog mesa. Prosječna masa im se kreće: pijetlovi od 3-5 kg, kokice 2,5-3,5 kg. Iz kokoši ove pasminske skupine, uz manje sudjelovanje teških pasmina i boraca, stvorene su linijskim uzgojem i selekcijom najznačajnije linije i hibridi suvremnih kokoši za proizvodnju smeđih jaja i brojlerskog mesa. Najtipičniji predstavnici ove skupine kokoši su: Rhode Island Reds, New Hampshire, Plymouth Rocks, Wyandottes, Australorp, Cornish, Orpington i Sussex. U ovu skupinu bi se djelomice mogla ubrojiti kokoš hrvatica. Iako, po nekim svojstvima bi ova kokoš mogla spadati i u lake pasmine.

Plymouth Rocks kombinirana pasmina

Borci

Ova skupina već po imenu ukazuje na njihovu svrhu za koju su u prošlosti stvorene, borbu pijetlova. Podrijetlom su iz Azije, ali većina danas živućih ih je nastala u Europi (Engleskoj). Kako su borbe pijetlova zabranjene u čitavom svijetu, danas su to isključivo hobi i izložbene životinje. U povijesti stvaranja mesnatih pasmina kokoši, neki borci su imali važan utjecaj (indijski, malajski). Njihove gene imaju i suvremeni hibridni tovni pilići. Borci se dijele na moderne i borce starih tipova. Sve ih krasi izrazita individualna netrpeljivost, borbenost, loša nesivost (50-60 jaja) i malo nekvalitetnog mesa. Najvažniji predstavnici ove pasminske skupine su: indijski borac, malajski borac i moderni engleski borac.

Ukrasne pasmine

Kokoši, koje su tijekom stvaranja isključivo izabirane na osnovu što atraktivnijeg i rjeđeg (nesvakidašnjeg) izgleda i bile su isključivo ukras raznih parkova i vrtova, svrstavamo u ukrasne. U procesu nastajanja ovih pasmina išlo se u dva pravca glede njihove veličine. Jedan dio tih pasmina ima normalnu veličinu i nije ih se nastojalo smanjiti. Drugi dio tih pasmina u stvaranju je za prvi cilj imalo smanjivanje tijela, pa su nastale mnogobrojne patuljaste pasmine. Neke od njih su izvorno patuljaste, a neke su samo umanjene inačice normalnih velikih pasmina. Od ukrasnih pasmina normalne veličine spomenuti ćemo one nastale u Japanu: Jokohama i Phőnix. Poznate su po izuzetno dugim repnim perima (i do desetak metara).Valja izdvojiti i svilastu kokoš, nizozemsku bijelu čubatku, sultansku kokoš itd.

Jokohama (Yokohama) pasmina

Hibridi za proizvodnju jaja i mesa

Hibridne kokoši nesilice i tovni pilići ili takozvani linijski hibridi su osnovica suvremene intenzivne proizvodnje kokošjih jaja i mesa brojlera. Ove su životinje nastale iz potrebe za ogromnim brojem vrlo ujednačenih jedinki visokih proizvodnih osobina, nastalih uzgojnim i selekcijskim radom iz prethodno spomenutih čistih pasmina kokoši.


Osnivači linija su pijetlovi s odabranim povoljnim svojstvima koje sigurno prenose na potomstvo. Parenjem grla, koja pripadaju različitim linijama, dobiva se potomstvo koje sjedinjuje povoljne osobine roditelja, a kod toga se iskorištava poznati efekt heterozisa ili luksuriranja, odnosno potomstvo nadmašuje roditelje u poželjnim proizvodnim svojstvima. Na taj način dobivamo krajnji proizvod selekcije i križanja takozvane hibride, koji mogu biti dvolinijski, trolinijski ili četverolinijski. Ove se životinje ne mogu koristiti dalje za reprodukciju jer dolazi do cijepanja osobina i vrlo brzo se dobiva jedna šarolika skupina životinja koja ni po čemu više ne nalikuje roditeljima.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakVlakna u hranidbi svinja
Sljedeći članakRazlika između acidofila i kefira
Avatar
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu zaposlen na Agronomskom fakultetu Zagreb od 1994. godine. Kao autor ili koautor objavio je pedesetak indeksiranih radova, te tridesetak stručnih i popularnih članaka, sveučilišni udžbenik i jednu monografiju. Voditelj nekoliko znanstvenih i stručnih projekata. Već dvadeset godina radi na zaštiti hrvatskih izvornih pasmina peradi, kokoši hrvatice i zagorskog purana. Zlatko Janječić rođen je 21. studenoga 1969. godine u Sisku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1994. godine na smjeru Stočarstvo. Tijekom studija sudjelovao je u obrani Domovine. Magistrirao je 1998. godine, a doktorsku disertaciju obranio 2002. godine. Od 1994. godine radi kao znanstveni novak u Zavodu za specijalno stočarstvo, te od 1997. godine do danas na Zavodu za hranidbu životinja. U znanstveno-nastavno zvanje asistenta izabran je 1998. godine, u zvanje višeg asistenta 2002. godine, u zvanje docenta 2005. godine, a u zvanje izvanrednog profesora 2009 godine. U znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika izabran je 2011. godine, a u nastavno zvanje redovitog profesora 2014. godine. Do sada je objavio pedeset znanstvenih radova, od kojih je 11 radova iz skupine a1, 38 radova iz skupine a2 i 1 rad iz skupine a3. Uz navedeno, dr. sc. Zlatko Janječić autor je ili koautor 3 znanstvena rada objavljena u nacionalnim znanstvenim časopisima koji nisu svrstani u skupine a1, a2 i a3, te 17 znanstvenih radova recenziranih i objavljenih u zbornicima radova s domaćih znanstvenih skupova. Dr. sc. Zlatko Janječić aktivno je sudjelovao na 13 međunarodnih i 29 nacionalnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj jednog i suradnik na šest nacionalnih znanstvenih projekata. Član je međunarodnog znanstvenog društva – WPSA. Uvođenjem novog programa bolonjskog studija nositelj je jednog i suradnik na šest modula preddiplomskog studija (Bs), te nositelj dva modula i suradnik na dva modulu diplomskog studija (Ms), od kojih se većina izvodi na više različitih studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Koordinator je na dva modula koje predaje na Veleučilištu Marko Marulić u Kninu. Na poslijediplomskom doktorskom studiju Poljoprivredne znanosti nositelj je jednog modula. Bio je mentor jednog doktorskog rada i 38 diplomskih radova. Koautor je jednog sveučilišnog udžbenika i jedne monografije. Stručna djelatnost ogleda se u tridesetak članaka objavljenih u domaćim časopisima. Bio je suradnik na jednom tehnologijskom projektu. Trenutno je voditelj jednog VIP-projekta, a bio je voditelj tri i suradnik na tri nacionalna stručna projekta. Od 2007. godine je član stručnog Savjeta za provedbu uzgojnog programa za male životinje pri Hrvatskom stočarskom centru. Član je nekoliko stručnih Povjerenstava osnovanih od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Od 2011. godine je glavni urednik časopisa Krmiva. Trenutno je član Fakultetskog vijeća, Povjerenstva za savjetovanje dekanice, Odbora za znanost i Povjerenstva za strateško planiranje Agronomskog fakulteta u Zagrebu, te obnaša dužnost Predstojnika Zavoda za hranidbu životinja. Član je Vijeća biotehničkog područja Sveučilišta u Zagrebu. Aktivno govori engleski i služi se njemačkim jezikom. Znanstveno se usavršavao u Izraelu, Sloveniji i SAD.