Kao odgovor na povećanu svijest potrošača o benefitima prirodno uzgojene hrane na ljudsko zdravlje sve veći broj obiteljskih gospodarstava orijentira se na slobodan uzgoj peradi u prirodnom okruženju na otvorenom, kako bi se zadovoljila porasla potražnja za mesom i jajima. Usto mnogi potrošači paze na dobrobit životinja i bojkotiraju industrijsku poljoprivrednu praksu držanja životinja u skučenim zatvorenim sustavima.
Očuvanje bioraznolikosti
Perad koja se drži na otvorenom je otpornija i manje podložna bolestima, ima ukusnije i nutritivno bogatije meso i jaja od one iz industrijske proizvodnje. Uzgojem starih, ugroženih pasmina kokica, pasionirani uzgajatelji i obiteljska gospodarstva daju neprocjenjiv doprinos očuvanju agrobioraznolikosti.
Baš u vremenima ekonomskih nesigurnosti, ratnih prilika i epidemija bolesti dolazi do izražaja kvaliteta starih gojidbi domaćih životinja. One predstavljaju dobar primjer svrhovitog korištenja lokalnih prirodnih resursa, uz duži vremenski raspon uporabe. Zbog optimalne kombinacije kvalitete mesa i nosivosti jaja, kokošje pasmine dvojakih svojstava uživaju veliku popularnost među uzgajateljima peradi.
Osim toga, radi se u pravilu o vitalnim i nezahtjevnim životinjama. U slučaju nedostatne hranidbe doći će do opadanja ili u nekim slučajevima potpunog prestanka nesenja jaja, a kad se hranidba poboljša, ubrzo se vraća nekadašnja produktivnost. U usporedbi s pasminama koje su specijalizirane samo za proizvodnju jaja ili mesa, kokoši dvojakih svojstava imaju uravnoteženiji metabolizam, a njihova jaja i meso bolji okus. U nastavku se možete upoznati s preporučenim pasminama koje su zastupljene u nas i njihovim karakteristikama.
Međimurska kokoš
Inicijator stvaranja ove pasmine bio je Alojzije Zvonar iz Donje Dubrave koji je uz pomoć brata Franje započeo 1992. godine križati običnu seosku kokoš starinskog tipa s welsumskom i talijanskom pasminom. Zatim su dobiveno potomstvo ponovno parili s kokicama starinskog tipa, a početkom 1998. dogodilo se jedno križanje s hibridnom grahorastom kokicom kako bi se dobio teži pomladak. Godine 2004. stvorena je lijepa i krupna pasmina kokica sa zadovoljavajućom nesivošću jaja. Službeno je priznata od Hrvatskog saveza udruga uzgajatelja malih životinja 29.1.2010. godine, i to u tri boje: jarebičastoj, narančastoj i pšeničnoj.
S tjelesnom masom od 3,5 do 4 kg za pijetla i 2,5 do 3,5 kg za kokicu, međimurska kokoš spada u skupinu pasmina kombiniranih svojstava. U tom smislu teško joj je naći manu, što nije moglo proći nezapaženo. Tako se ona u zadnjih desetak godina proširila diljem naše zemlje. Uz dobru hranidbu mlade kokice pronesu u dobi od 4 do 5 mjeseci. Godišnje nesu 180 do 210 jaja smeđkaste ljuske, težine oko 65 g. To je otporna pasmina kakvoćnog mesa, pogodna za držanje na većem ispustu gdje će sama pronaći jedan dio hrane.
Posavska kukmasta kokoš
spada u pasmine dvojakih svojstava, vrlo je prilagodljiva na sve uvjete držanja, a osobito se snalazi na većim ispustima gdje dobro iskorištava pašu. To su snažne i duboko građene kokoši, do srednje visokog stava, diskretno opuštenog perja, što ostavlja dojam nižeg stava. Tjelesna masa pijetla se kreće od 3,50 do 4,50 kg, a kokice teže od 2,50 do 3,50 kg. Uzgaja se u crvenoj, zlatnosmeđoj, žutoj, jarebičastoj, grahorastoj, prskanoj, crnoj i bijeloj boji perja. Zbijeno tijelo, boje perja i viša težinska kategorija posljedica su križanja s poluazijskim pasminama (orpington, plymouth rocks, rhode-island, new hampshire…), osobito između dva svjetska rata kad je državno poljoprivredno dobro Božjakovina pokraj Dugog Sela bilo „rasadnik“ uvezenih plemenitih pasmina.
Isto tako treba naglasiti da je kukma na glavi zapravo relikt križanja naših običnih seoskih kokica s huodanskom i padovanskom pasminom tijekom 19. stoljeća. Posavska kukmasta kokoš nije samo predmet interesa pasioniranih uzgajatelja rasne peradi, nego je također, s obzirom na tjelesnu masu i solidnu nesivost, gospodarski zanimljiva za držanje na seoskom gospodarstvu. Kokice godišnje snesu oko 160 jaja svjetlosmeđe ljuske, težine oko 60 g.
Golovrata kokoš
To je zanimljiva kokoš koja se vidno ističe među drugim ‘normalnim’ pasminama peradi. Smatra se da se ova spontana mutacija prvi put pojavila još u antičko doba u Maleziji, ali da su životinje s dominantnim genom raspršene diljem svijeta od davnina. Kao vjerojatno najstariji dokument o njezinu postojanju u Europi je zapis u jednoj austrijskoj knjizi tiskanoj 1702. godine. Kod ove pasmine neoperjani vrat je blago zakrivljen u obliku slova S. Punokrvne rasne životinje odlikuju se crvenom kožom. Glava također treba biti neoperjana. Trup je cilindrično izdužen s blago nagnutim držanjem.
Prsa su puna i mesnata te se na njima jasno ističu neoperjana područja kože. Općenito gledano golovratke su oskudno obrasle perje u odnosu na sve druge kokošje pasmine. Pijetao ima puni rep koji se malo uzdiže iznad sedlišta. Donja linija tijela se ističe sa širokim, dobro popunjenim, trbuhom. Na unutrašnjoj strani snažnih bataka vidljiva je neoperjana trokutasta površina kože. Noge također trebaju biti neoperjane, srednje dužine i finih kostiju. Uzgajaju se u crvenoj, crnoj, bijeloj, žutoj, jarebičastoj, grahorastoj i plavoj boji.
Težina pijetla iznosi 2,50 do 3 kg, a kokice 2 do 2,50 kg. Nesu 180 do 200 jaja žućkastobijele ljuske, težine 55 g. Iznenađujuće je da unatoč njezinu osjetljivom vratu ona dobro podnosi oštru zimu i iznimno brzo raste. Zahvalnog su temperamenta, a na ispustu marljivo traže hranu. Čvrste su i otporne na mnoge bolesti peradi.
New hampshire
Predstavlja jednu od najpopularnijih sjevernoameričkih kokošjih pasmina svih vremena. Ishodišne kokice u stvaranju ove pasmine bile su rhode island, tada još u zlatnosmeđoj boji, od kojih se od 1915. godine razvila nova pasmina kokoši. Američki Standard of Perfection službeno je priznaje 1935. godine. Ta novostvorena gospodarska pasmina odlikovala se otpornošću na hladnoću i na veliku vrućinu, vitalnošću, brzim i jednoličnim rastom pilića, ranom zrelošću i natprosječnim nesenjem jaja.
Nakon 2. svjetskog rata počinje se uvoziti u europske zemlje. Uz tjelesnu težinu od 3-3,5 kg za pijetla i 2-2,5 kg za kokicu, današnji tip new hampshirea se odlikuje godišnjom nesivošću od 220 jaja smeđe ljuske i vrlo ugodnom bojom. Razmjerno veliki pijetlovi djeluju također vrlo impozantno kao i topla zlatna nijansa tijela. U prednjem planu su bez sumnje izvrsna gospodarska iskoristivost nesilica i kokica za tov. Valja spomenuti da se radi kvalitetnog mesa i finog kostura ova pasmina dosta često koristila za proizvodnju brojlera.
Sussex
Ime pasmine posuđenica je od južnoengleske grofovije Sussex. Tamo i u grofovijama Kent i Surrey su se od početka 19. stoljeća provodila križanja prastarih domaćih kokica i svojedobno popularnih dorkinga s kokinkinama i brahmama, radi uzgoja nove mesnatije pasmine koja usto i nese veći broj jaja, a radi opskrbe londonskog tržišta. U početku se nije pridavala nikakva vrijednost jedinstvenom obliku i boji. Cilj je bio uzgojiti tovnu kokicu i dobiti finu kakvoću mesa. Pri tome se je u temeljnoj pigmentaciji i glatkim nogama provuklo naslijeđe dorkinga, dok su teške azijske pasmine potisnule peti prst na nogama. U svojoj domovini Engleskoj etablirana je kao pasmina od 1853. godine. U prvoj godini života kokice nesu 160 do 180 žutih do žutosmeđih jaja, a u drugoj godini oko 130 jaja, teških 55 do 59 g.
Pijetao teži oko 4 kg, a kokica 3 kg. To je pasmina mirnog temperamenta koja. Odlikuje se brzim rastom, izvrsnom kakvoćom mesa te otpornošću mladih životinja na nepovoljne vremenske prilike. Svojim skladnim oblikom i bojom sussexi danas privlače pozornost na izložbama peradi.
Danas se sussexi uzgajaju u porculanskoj (šarenoj), sivosrebrnoj (boja breze), tamnosmeđoj, žućkastosmeđoj, bijeloj i u nekoliko nijansi kolumbijske boje. Najčešća i najstarija boja je svijetla kolumbijska (hermelinska) koju karakterizira kombinacija bjelkastog trupa s tamnim repom i vratom. Ostale boje i crteži puno su rjeđi.
Australorp
Ova je kokoš pravi izbor za one koji traže pasminu visoke gospodarske vrijednosti. U njoj su objedinjena sva dobra gospodarska svojstva, a da se pri tome nije zanemarila ljepota oblika tijela i boja perja. Dobro iskorištavaju veće ograđene ispuste, primjerice vrtove i voćnjake. Na njima marljivo traži hranu i nema ambiciju da preleti čak ni preko niže ograde. Budući da je nekad bila uzgajana poradi ekonomske isplativosti, pilići australorpa brzo rastu. Malo sporije operjavaju, a dobro hranjene mlade kokice pronesu već u dobi od 5 do 6 mjeseci. Podaci o godišnjoj nosivosti se razlikuju. Neselekcionirana i slabije njegovana jata prosječno nesu oko 160 jaja, a u onih selekcioniranih nosivost je 200 do 220 jaja. Nesu jaja svijetlosmeđe boje ljuske, težine 55 do 58 g.
Radi se o relativno mladoj pasmini nastaloj ciljanim uzgojnim radom u prvoj četvrtini 20. stoljeća u Australiji. U razdoblju između 1890. i oko 1900. godine iz Velike Britanije su uvezeni crni orpingtoni. Tamošnji uzgajatelji križali su ih s langšanom, leghornom, minorkom i plymouth rockom. Naglasak je stavljen na nesivost jaja, dok je tip (eksterijer) bio na drugom mjestu. Tada su ove kokice bile poznate kao australski orpingtoni. Stoga je nastao međunarodno prihvaćen skraćeni oblik imena australorp. Dobro se etablirao u mnogim zemljama i od tada je podvrgnut oplemenjivanju u zapadnoj Europi, posebno u Njemačkoj. Australorpi se najviše uzgajaju u crnoj boji perja, a u nešto manjem broju u bijeloj, nastaloj 1981. godine u Njemačkoj, i u plavoj koja se pojavila 1988. godine. Jednogodišnji pijetlovi teže 3 do 3,5 kg, a kokice 2 do 2,5 kg.
Pročitajte još:
Što treba učiniti prije proizvodnje jaja?
OPG Bakmaz – nastaviti ili odustati?
OPG Poropat – sretne koke iz Istre
