Rast svjetske populacije dramatično će povećati potražnju za mesom peradi i jajima koji su cjenovno pristupačni i visokokvalitetni izvori proteina. Globalni trendovi ka učinkovitijoj proizvodnji hrane imaju značajan utjecaj na sektor stočarstva, a time i na peradarsku proizvodnju.
Prvenstveno se gleda na ekonomičnost proizvodnje mesa peradi i jaja, a s druge i na ekološki otisak te proizvodnje. I konačno, dobrobit i zdravlje životinja sve je veća briga, posebno u zapadnom svijetu. Ti se izazovi čine vrlo različitima, a ponekad čak i kontradiktornima te se predlažu različita rješenja za poboljšanje bilo kojeg od njih. Koncept “preciznog hranjenja peradi” ili formuliranje obroka što je moguće bliže potrebama pojedinoj vrsti i dobnoj kategoriji peradi postaje sve popularniji i mogao bi odgovoriti na više od jednog od ovih izazova.
Precizno hranjenje znači hranjenje svake životinje u skladu s njezinim individualnim potrebama. Ne samo u prosjeku, nego svaki dan, i to tijekom cijelog dana. Hranidba je najvažniji okolišni čimbenik koji utječe na razvoj, zdravstveno stanje, učinak rasta i profitabilnost peradarske proizvodnje. Hrana za perad čini od 65 do 75% ukupnih troškova proizvodnje.
Hranidba peradi je drukčija od hranidbe druge stoke
Hranidba peradi znatno se razlikuje od hranidbe ostale stoke, što je uvjetovano specifičnostima anatomije probavnog trakta. Energija, bjelančevine, masti, vlakna, minerali, vitamini i voda su od osnovne važnosti za hranidbu peradi. Njihov sadržaj u hrani mora pokriti potrebe koje se razlikuju ovisno o dobi i vrsti životinje. U pravom smislu, energija nije hranjiva tvar nego svojstvo hranjivih tvari koje daju energiju, prvenstveno ugljikohidrata i masti, ali i bjelančevina.
Ove hranjive tvari kad oksidiraju tijekom metabolizma, oslobađaju adenozin trifosfat (ATP), koji služi kao prekursor za sintezu kemijskih komponenti tijela koje tvore mišićno tkivo. Odavno je poznato da perad jede kako bi zadovoljila svoje potrebe za energijom, pod uvjetom da obrok sadržava dovoljne količine svih ostalih hranjivih tvari. Razina energije u hrani je stoga glavna odrednica unosa hrane za perad. S toga se razina energije u hrani često koristi kao polazište u formuliranju krmnih smjesa za perad.
Značaj bjelančevina i aminokiselina u hrani
Bjelančevine u krmnoj smjesi moraju imati odgovarajući sadržaj 20 aminokiselina koje sudjeluju u rastu i održavanju mišića te proizvodnji jaja kod peradi. Deset je aminokiselina esencijalno za perad. Lizin, metionin i treonin su aminokiseline koje su najviše ograničavajuće u praktičnoj hranidbi peradi. Na potrebe peradi za aminokiselinama utječe niz čimbenika, uključujući genotip, spol, fiziološki status, okoliš i zdravstveni status. Kako bi perad uspješno iskorištavala bjelančevine i energiju iz hrane, one se u hrani moraju nalaziti u određenom omjeru. Opskrba peradi bjelančevinama ne temelji se samo na količini sirovih bjelančevina u obroku, nego i na biološkoj raspoloživosti esencijalnih aminokiselina. Ona omogućuje opskrbu organizma prijeko potrebnim tvarima za sintezu tjelesnog i jajčanog proteina i čini proizvodnju ekonomičnom.
Masti sadrže veću količinu energije u usporedbi s ugljikohidratima i bjelančevinama te se obično uključuju u obroke peradi kako bi se postigla željena koncentracija energije u obroku, ali i kako bi se poboljšala ukusnost obroka. U većini krmnih smjesa, mast se dodaje u rasponu od 3% do ne više od 5%.
Minerali su potrebni za formiranje koštanog sustava, za opće zdravlje, kao komponente opće metaboličke aktivnosti i za održavanje acidobazne ravnoteže u tijelu. Kalcij i fosfor su najzastupljeniji mineralni elementi u tijelu i klasificirani su kao makrominerali zajedno s natrijem, kalijem, kloridom, sumporom i magnezijem. Makrominerali su elementi potrebni u hranidbi u koncentracijama većim od 100 mg kg−1.
Elementi u tragovima, uključujući bakar, jod, željezo, mangan, selen, cink i kobalt, djeluju kao komponente većih molekula i kao kofaktori enzima u raznim metaboličkim reakcijama. U krmne smjese za perad treba dodati makro i mikro minerale jer tipična prehrana bazirana na žitaricama ima manjak ovih minerala. Općenito se smatra da organski oblici minerala u tragovima imaju veću biološku dostupnost u usporedbi s anorganskim oblicima.
Foto: Shutterstock
Koja je uloga vitamina?
Metaboličke uloge vitamina su složenije od onih drugih nutrijenata. Vitamini nisu jednostavne jedinice za izgradnju tijela ili izvori energije, već su posrednici ili sudionici u svim biokemijskim putevima u tijelu. Vitamini se općenito dijele na topive u mastima (vitamini A, D, E i K) i topive u vodi (kompleks vitamina B i vitamin C). Za razliku od bjelančevina i energije čije su dnevne količine u hrani peradi vrlo određene, vitamini se dodaju u količinama.
One su dovoljne da osiguraju dobru opskrbljenost i pri povećanim potrebama organizma zbog više razloga: genetski uvjetovane visoke potrebe, neznatna mikrobiološka sinteza u probavnom traktu (osim vitamina C), velike aglomeracije životinja držanih u uvjetima koji im priječe samostalno uzimanje hrane bogate vitaminima iz prirodnih izvora, visoka produkcija, brzo širenje zaraznih i parazitarnih bolesti, stresne situacije te prisutnost specifičnih antimetabolita u hrani.
Hranidbom se moraju osigurati svi vitamini, osim vitamina C. Vitamin C se općenito ne klasificira kao esencijalni u hranidbi jer ga perad može sintetizirati. Međutim, u nepovoljnim okolnostima, kao što je toplinski stres, dodatak vitamina C u obrok može biti koristan. Prilikom izrade krmnih smjesa za perad, redovito dodajemo u hranu toliko vitamina i mineralnih tvari. Tako ni pri slabijem konzumiranju hrane uglavnom nema opasnosti od pojave simptoma nestašice.
Što s makroelementima?
Od makroelemenata, u krmne smjese se u većim količinama dodaju kalcij i fosfor. Kalcij se osigurava preko kalcij karbonata (vapnenac), a fosfor dodavanjem mono i dikalcij-fosfata. Kuhinjska sol je također obvezan dodatak hrani, a s obzirom da se sol jodira, ona je i izvor joda za perad. Mikroelementi se uglavnom dodaju preko mineralno – vitaminskih predsmjesa. Izvori mikroelemenata su uglavnom u anorganskoj formi oksida, a ako su vezani za organske nosače, npr. aminokiseline – nazivaju se kelati. Prednost korištenja kelata kao izvora mikroelemenata je u tome što se oni bolje apsorbiraju, pa se mogu dodavati u manjim količinama.
Također postoje dokazi da oni ispoljavaju veću biološku aktivnost na staničnoj razini nakon resorpcije. Nedostatak je njihova veća cijena u odnosu na anorganske izvore. Voda je najvažniji nutrijent u hranidbi peradi. Opskrba čistom vodom neophodna je u svakom trenutku. Uskraćivanje čak i na kratko razdoblje može nepovratno smanjiti stope rasta. I unos hrane i stopa rasta u velikoj su korelaciji s unosom vode. Precizne potrebe za vodom teško je navesti i na njih utječu brojni čimbenici uključujući uvjete okoline te dob i fiziološki status peradi. U većini uvjeta, pretpostavlja se da je unos vode dvostruko veći od količine unosa hrane.
