Njihovu zatiranju uveliko je pridonijela suvremena stočarska proizvodnja, orijentirana na samo mali broj trenutno najproduktivnijih pasmina, pa su stare izvorne gojidbe potisnute u drugi plan s obzirom da nisu mogle izdržati sve veće gospodarske zahtjeve. Ako tome pridodamo masovne migracije seoskog stanovništva u gradove, te nebrigu i neznanje struke i odgovornih državnih institucija, njihovo trajno nestajanje postaje neizbježno. Međutim, baš danas ostaci tih starih gojidbi doživljavaju svoju pravu afirmaciju, zbog niza korisnih i poželjnih osobina kao što su otpornost, vitalnost, skromnost, dugovječnost i prilagođenost lokalnim uvjetima okoliša. Takve u prošlosti nedovoljno cijenjene populacije domaćih životinja sada se savršeno uklapaju u strategiju održivoga razvoja koja potiče obnovu tradicijskoga obiteljskoga gospodarstva i različite metode ekološki prihvatljivog poljodjelstva. Stoga sve naprednije zemlje već poklanjaju veliku pažnju zaštiti svojih starih pasmina. One su također odraz kulture naroda i neizmjerno bogatstvo svake zemlje. Odnedavno se i u nas sve veća pozornost pridaje toj problematici. Očuvanje i zaštita starih hrvatskih pasmina nije samo praćenje svjetskih kretanja, nego je i moralna obveza prema prošlim i dolazećim pokoljenjima uzgajatelja. šire odgovore o pitanjima važnosti zaštite, načina uzgoja i uporabne vrijednosti naših starih pasmina životinja zainteresirano čitateljstvo može dobiti u knjigama šandora Horvatha “Hrvatske baštinjene pasmine” (1996.) i “Staro blago, novi sjaj” (2003.), te u netom objavljenoj “Enciklopediji hrvatskih domaćih životinja”, skupine autora (Posavi, Ernoić, Ozimec i Poljak). Kako u spomenutim knjigama naša zametnuta pernata baština nije obrađena na primjeren način (povijesni podaci i morfološka obilježja), autor ovoga napisa osjeća obvezu da se temeljitije pozabavi tom temom. To više što su iz krugova uzgajatelja malih životinja autorima podastrijeti nepotpuni i netočni podaci. Spomenimo da u tome jedinu iznimku čini dobro istraženi zagorski puran, na kojem su uostalom obranjene i dvije doktorske disertacije (G. Kodinec 1938. i Z. Janječić 2001.) Premda uzgoj gusaka i pataka po našim ravničarskim selima ima dugu tradiciju, postojanje nekog posebnog oblika, tipičnog za hrvatsku gnojidbu, nije zabilježeno. Dakle, preostaju nam još kokoši kao gospodarski najznačajnija vrsta domaće peradi, ali povijesno i morfološki nedovoljno istražena. Kako starinski oblik domaće kokoši još nije potpuno nestao, a naši pasionirani uzgajatelji peradi tek posljednjih godina pokazuju zanimanje za svoju zametnutu pernatu baštinu, smatramo da je prevažno podsjetiti na sve što su o njoj zapisali peradarski stručnjaci prije pedeset i više godina. Bez obzira na sve lokalne nazive, oni su tu jednostavnu, lijepu i vitalnu kokicu prikladno nazvali živičarka jer “rado nesu skriveć po korovu, grmlju i živicama, pa ju u nekim krajevima zovu i živičarkom”.
Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje
Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
