""U ljetnim rokovima sjetve, odnosno sadnje, nedostatak vode u tlu smanjuje prinos i pogoršava kvalitetu povrća, plodovi ostaju sitni, korijen odrvenjen, a listovi sitni i tvrdi s grubom nervaturom. Manjak vode u tlu može se nadomjestiti natapanjem.

Načini natapanja

Natapanje je agrotehnička mjera u biljnoj proizvodnji kojom se tlu dodaju količine vode potrebne za optimalan rast i razvoj biljke. U proizvodnji povrća najčešće se primjenjuje natapanje kišenjem i lokalizirano natapanje mikrorasprskivačima, te kapanjem. Najbolji rezultati se postižu u jutarnjim satima kad je razlika između temperature vode i zraka minimalna. Natapanje hladnom vodom (posebno kišenjem) za vrijeme visokih dnevnih temperatura izaziva šok kod biljaka i one su sklonije obolijevanju.

Prednost natapanja kapanjem je što nema vlaženja biljnih dijelova, čime se smanjuje mogućnost zaraze biljnim bolestima, kao i to što se voda dodaje blizu korijena, što osigurava dobru iskoristivost vode.

Kvaliteta vode za natapanje

Za natapanje je potrebno osigurati dovoljne količine kvalitetne vode, što je određeno njenim fizičkim, biološkim i Potrebe povrća za vodom kemijskim parametrima kvalitete. Voda treba imati nizak sadržaj krutih čestica i otopljenih soli. Osim fizičkih svojstava, pažnju je potrebno obratiti i na biološku kvalitetu, što znači da voda ne smije sadržavati patogene (uzročnike bolesti). Kemijska kvaliteta vode je bitna jer može utjecati na funkcioniranje sustava za natapanje, usvajanje hraniva, te u nekim slučajevima izazvati oštećenja na biljci, odnosno, raspadanje strukturnih agregata u tlu. pH-vrijednost vode bi trebala biti u granicama od 6 do 7, uz nizak sadržaj karbonata i bikarbonata. Budući da je optimalna vrijednost za većinu kultura 5,5 do 6,5 pH-vrijednost se može regulirati dodatkom kiseline. Električna vodljivost ili elektrokonduktivitet (EC) predstavlja ukupni sadržaj otopljenih soli u vodi i on najčešće iznosi manje od 0,75 dS/m. Otapanjem vodotopivih gnojiva (hranivih soli) u vodi elektrokonduktivitet raste. Problemi u uzgoju se mogu pojaviti pri porastu EC-vrijednosti iznad 2 do 3 dS/m, ovisno o kulturi. Korištenje zaslanjene i/ili alkalizirane vode za natapanje je često u priobalnom dijelu Hrvatske. Problem zaslanjivanja nastaje kad se koncentracije soli u tlu poveća do granice koja izaziva smanjenje primanja vode u biljku, što vodi smanjenju prinosa.

Voda za natapanje treba imati temperaturu 20 do 25 ºC.

Iz tog se razloga, posebno za natapanje većih površina grade lagune ili postavljaju rezervoari u kojima se voda iz arteških bunara temperira.

Koliko povrće treba vode?

Zahtjevi za vlagom u tlu su različiti za pojedine vrste povrća, a ovise o vremenu i načinu uzgoja, fazi rasta i razvoja te drugim uvjetima. Optimalan sadržaj vode u tlu za većinu povrćarskih kultura iznosi oko 60 do 90 % poljskog vodnog kapaciteta (PVK).

Najveće zahtjeve za vodom imaju paprika, rajčica, kupus, celer te krastavac, dinja i lubenica.

Voda se natapanjem dodaje obrocima u određenom vremenskom intervalu. Obrok natapanja predstavlja količinu vode koja se dodaje jednim natapanjem. Pravilno određen obrok osigurava racionalnu potrošnju vode, te visoke, stabilne i kvalitetne prinose. Obrok natapanje ovisi o dubini supstrata koju se želi navlažiti, značajkama tla (supstrata) i njegovoj trenutačnoj vlažnosti. Tlo je potrebno vlažiti do dubine u kojoj se razvija glavnina mase korijena, što ovisi o vrsti kulture i fazi razvoja biljke. Važno je poznavati i optimalni interval vlažnosti za uzgajanu kulturu. Potreba za natapanjem može se smanjiti na nekoliko načina: primjenom malčiranja (polietilenska folija ili organski malč) smanjuju se gubici vode isparavanjem iz tla; korištenjem sustava za natapanje kapanjem voda se dodaje uz biljku, čime se postiže bolje iskorištenje; natapanjem pri nižim temeperaturama tijekom jutarnjih ili večernjih sati smanjuju se gubici isparavanjem; izbalansiranom gnojidbom potiče se razvoj korijena koji će dobro koristiti vodu iz profila tla. Potrebe nekih povrćarskih kultura za natapanjem te kritična razdoblja tijekom rasta prikazan su u tablici 1. Pri uzgoju u zaštićenom prostoru potrebe su povećane u odnosu na vrijednosti navedene u tablici jer je sve potrebe potrebno podmiriti putem natapanja.

""

Natapanje u zaštićenom prostoru

Povrće koje se uzgaja u zaštićenom prostoru, zbog specifičnih uvjeta uzgoja, zahtijeva poseban režim natapanja. Optimalna vlažnost tla i zraka u zaštićenom prostoru jedan je od preduvjeta dobrog rasta i razvoja biljaka. Voda u zaštićenom prostoru se dodaje prema potrebi kulture koja se uzgaja: fazi razvoja, vlažnosti tla i zraka. Potreba za vodom je povećana, s obzirom da vrste koje se uzgajaju intenzivno rastu, postižu visoke prinose i imaju plitak korijenov sustav. Za rast i prinos troši se samo 0,2 do 0,3 % vode koje biljka potroši. Najveća količina se troši za isparavanje (transpiraciju), ali i isparavanje s površine tla (evaporaciju). U zaštićenim prostorima se ovisno o tehnologiji uzgoja i uzgajanoj kulturi primjenjuju različiti sustavi natapanja: kišenje, kapanje (kap po kap) i subirigacija. K""od natapanja kišenjem rasprkivači su postavljeni iznad biljaka tako da se zalijeva cijela površina. Natapanje kišenjem se primjenjuje u proizvodnji presadnica i u uzgoju kultura gustog sklopa (rotkvica, blitva, mladi luk). Uz natapanje, istim je sustavom moguće obaviti zaštitu od bolesti i štetnika, te folijarnu prihranu (preko lista). Kod natapanja kapanjem voda se dodaje lokalno uz svaku biljku zasebno. U zaštićenim prostorima se sustav za natapanje kapanjem postavlja ispod polietilenskog malča, jedna cijev za svaki red uzgajane kulture ili jedna cijev za dva reda. Zajedno s natapanjem može se provesti i prihrana vodotopivim gnojivima ili se može primijeniti hraniva otopina. U tom slučaju se govori o fertirigaciji. Pri provedbi fertirigacije treba biti oprezan, jer su uzgajane kulture osjetljive na previsoku koncentraciju hranjive otopine. Subirigacija se primjenjuje u proizvodnji presadnica na stolovima tako da se voda pusti u utore na površini stola odakle se kapilarnim silama diže do razine korijena. Značajke sustava za natapanje u zaštićenom prostoru su niski intenzitet natapanja (oko 5 mm/h); lokalno natapanje s mogućnošću definiranja veličine zone vlaženja (površinski i prostorno); određena veličina kapi i oblik mlaza (s mogućnošću promjene režima od kišenja do orošavanja i zamagljivanja); mobilnost i adaptabilnost (mogućnost premještanja i prilagođavanja obliku i veličini zaštićenog prostora) i mogućnost provedbe fertirigacije.

Za uzgoj povrća u zaštićenom prostoru biljci je potrebno stalno osigurati dovoljno vode u sloju tla u kojem se razvija glavnina korijena. Vlažnost tla treba održavati na 70 do 80 % PVK. Računa se da je godišnje potrebno oko 1,5 m3 vode/m2 površine.

Optimalna količina dodane vode pri natapanju iznosi 15 mm za laka tla, a 15 do 25 mm za teža tla. Za vlaženje površinskog sloja tla dovoljno je 2 do 3 mm. Za vlaženje suhih tala radi lakše površinske obrade ili bolje djelovanje herbicida preporuča se natapanje s 5 mm u obliku kišenja. Za sjetvu ili sadnju je potrebno 10 do 15 mm. Natapanje kišenjem se provodi tijekom dana (na u najtoplijem dijelu) kako bi se biljke osušile do večernjih sati, čime se smanjuje opasnost od zaraze bolestima. Sustav za natapanje kišenjem može se tijekom ljetnih mjeseci primijeniti i za snižavanje temperature u zaštićenom prostoru tako da se koriste mikrorasprskivači, koji daju fine kapljice u vidu magle.

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članak11. znanstveno – stručno savjetovanje hrvatskih voćara
Sljedeći članakObavijest o smrti
izv. prof. dr. sc. Božidar Benko
Docent na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: zaštićeni prostori (plastenici i staklenici), konvencionalni i hidroponski uzgoj povrća u zaštićenim prostorima. Božidar Benko rođen je 1977. Dodiplomski studij završava 2001. godine. Iste godine se zapošljava kao znanstveni novak u Zavodu za povrćarstvo Agronomskog fakulteta. Kao suradnik, sudjeluje u znanstvenim i stručnim projektima vezanima za hidroponski uzgoj povrća. Magistarski rad je obranio 2005., a doktorsku disertaciju 2009. godine. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 2012. godine. Koordinator je četiri modula na preddiplomskim i diplomskim studijima Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Pod njegovim mentorstvom dosad je izrađeno i obranjeno 40 diplomskih i završnih radova. Aktivno je sudjelovao na osamnaest međunarodnih i tri nacionalna znanstvena skupa, s cjelovitim radovima ili njihovim sažecima, a dosad je kao autor i koautor objavio 50-ak znanstvenih i stručnih radova. Član je International Society for Horticultural Science, Znanstveno se usavršavao na Mediterranean Agronomic Institute of Bari (CIHEAM-MAIB), a stručno u Izraelu.