Za uspješnu proizvodnju povrćarskih kultura potrebno je uzgajanim biljkama osigurati vegetacijske čimbenike kao što su voda, hranive tvari, toplina, svjetlost i zrak. Bez ovih čimbenika ne samo da se ne može ostvariti planirana proizvodnja, već u nedostatku bilo kojeg od njih biljka ne može živjeti. Važnost vode za biljku nije teško objasniti. Voda nije samo osnovni građevni element svake biljke (povrće sadrži od 65 do 97 % vode) nego je i neophodna za najvažnije fiziološke procese tijekom vegetacije. Ona regulira režim ishrane biljke na način da su u njoj otopljene hranive tvari u tlu koje se putem korijenovih dlačica usvajaju u biljku i transportiraju kroz nju, isparavanjem regulira toplinski režim biljke (transpircija) i tla (evaporacija), sudjeluje u procesu fotosinteze, regulira fizikalne, kemijske i biološke procese u tlu.

Zahtjevi za vlagom u tlu su različiti za pojedine vrste povrća, a ovise o vremenu i načinu uzgoja, fazi rasta i razvoja te drugim uvjetima.

Voda u tlu

Optimalan sadržaj vode u tlu za većinu povrćarskih kultura iznosi između 70 do 90 % poljskog vodnog kapaciteta (PVK). Korijen povrćarskih kultura je slabe usisne moći i slabo razvijen. Glavna masa korijena razvija se u površinskom sloju gdje su rezerve vode nestabilne i nedostatne. Na početku vegetacije korijen se slabo razvija i nakon 40 do 50 dana najveća masa korijena nalazi se u sloju tla od 10 do 20 cm dubine, gdje je održavanje povoljne vlažnosti tla nesigurno i otežano.

Povrćarske kulture zahtijevaju veliku vlažnost tla i korijen je vrlo osjetljiv na prekid i promjenu u opskrbi vodom

Najveće zahtjeve za vodom imaju paprika, rajčica, kupus, celer te krastavac, dinja i lubenica.

 Iako se najčešće kao kritično razdoblje nedostatka vode navodi vrijeme cvatnje i zametanja plodova ili formiranja glavica, formiranja i zadebljanja korijena ili lukovice, vrlo je važno osigurati optimalnu vlažnost tla u vrijeme sjetve ili sadnje, naročito u kasno proljetnm i ljetnim rokovima uzgoja. Ovime se sjemenu osiguravaju povoljni uvjeti za klijanje i nicanje, a presadnicama za ukorjenjavanje i brzi nastavak rasta.

Prije sadnje

Navodnjavanje (1mm = 1 L/m2) prije sadnje ili predsjetveno navodnjavanje izvodi se samo onda kada je zbog nedostatka vlage u tlu otežana priprema tla za sadnju ili sjetvu, odnosno otežana sadnja presadnica. Najčešće je ovim navodnjavanjem potrebno navlažiti sloj tla do 20 cm dubine. Međutim, ako je tlo i ispod 20 cm suho, potrebno ga je navlažiti do veće dubine od 30 ili 40 ovisno od osobina tla i vrste presadnice. U svakom slučaju, prethodno treba ispitati fizikalne osobine tla i momentalno stanje vlage u tlu. Navodnjavanjem sa 15 do 20 mm može se navlažiti tlo do dubine od 12 do 15 cm. Za vlaženje suhih tala radi lakše površinske obrade ili boljeg djelovanja herbicida preporuča se navodnjavanje s 5 do 10 mm.

 Nakon sadnje

Navodnjavanje, odnosno zalijevanje prilikom i poslije sadnje presadnica ili sjetve zavisi od stanja vlažnosti tla. Ako u tlu nedostaje lako pristupačne vode, posađene mlade biljke će se teže primiti, kao i posijano sjeme niknuti.

Presadnice sa grudom supstrata iz kontejnera se pred samu sadnju ne navodnjavaju kako bi se lakše izvadile te kako bi stres biljaka uzrokovan presađivanjem bio manje izražen.

Nakon sadnje će voda iz okolnog vlažnijeg tla pritjecati u grudu supstrata i omogućiti korijenu opskrbu vodom. Ako je gruda vlažnija od okolnog tla, voda otječe iz grude, tj. iz neposredne blizine korijena, biljka ne dobiva vodu, gubi turgor i ako nije osigurano navodnjavanje može doći do venuća posađenih presadnica. Zbog toga je bitno odmah nakon sjetve ili sadnje tlo dobro navlažiti i biljkama osigurati dovoljnu količinu vode. Sa navodnjavanjem poslije sjetve treba biti oprezan kako nebi došlo do stvaranja pokorice, posebno kod fino pripremljenog tla. Stoga je, posebno za kulture sitnog sjemena, dobro da se tlo navlaži prije same sjetve. Za vlaženje površinskog sloja tla dovoljno je 2 do 3 mm, a za sjetvu ili sadnju je potrebno 10 do 15 mm vode.

Ako u tlu ima dovoljno vode, navodnjavanje može i štetiti, jer razrjeđuje koncentraciju hraniva i snižava temperaturu tla, a to su značajni faktori za startno vegetiranje mladih biljaka. Osim toga, može doći i do nedostatka kisika. U takvim se uvjetima korijen biljke slabije razvija i počinje trunuti, što može dovesti do ugibanja biljaka. Biljke u uvjetima nepotrebnog viška vode imaju bujan porast, nježnije su građe (tanje, izdužene), vegetacija se produžava i biljke postaju osjetljivije na bolesti.

Potrebe za navodnjavanjem po kulturama

Kulture koje za normalni rast i razvoj zahtijevaju stalno visoku vlažnost tla, odnosno češće navodnjavanje su krastavac, salata, kupus, špinat. Razlog za to je slab i relativno plitak korijenov sustav, kao i neekonomično trošenje vode preko velike lisne površine. Zbog vrlo slabo razvijenog korijenovog sustava luk i češnjak također zahtijevaju visoku vlažnost tla. Međutim, ove kulture troše znatno manje vode, jer imaju manju površinu lišća. Kulture koje imaju razvijeniji korijenov sustav kao rajčica i mrkva dobro koriste vodu i ekonomično je troše. Cikla i repa vrlo dobro koriste vodu iz tla i intenzivno je troše. U uvjetima navodnjavanja njihov uspjeh ne izostaje, ali dobro mogu podnijeti i nisku vlažnost tla.

U našim uvjetima najviše vode zahtijevaju, pa se i intenzivno navodnjavaju: paprika, patlidžan, rajčica (8-12 obroka), zatim kupus, poriluk, celer, krastavac, dinja i lubenica (6-8 obroka). Manje vode zahtijevaju luk, salata, rotkva, mrkva, mahuna, tikvica (4-6 obroka), a najmanje vode traže grašak, krumpir, špinat (2-4 obroka).

Prvo navodnjavanje rajčice obavlja se zajedno s presađivanjem, a drugo nakon tri do pet dana s popunjavanjem praznih mjesta. Navodnjavanjem se dodaje do 30 mm vode ovisno o vlažnosti tla pred navodnjavanje. Nakon primitka presadnica ne navodnjava se deset do petnaest dana, radi što boljeg ukorjenjivanja biljaka.

Poslije presađivanja paprike obavlja se prvo navodnjavanje, drugo navodnjavanje tri do pet dana kasnije s popunjavanjem praznih mjesta. Obroci navodnjavanja su mali (15 do 20 mm), vlaži se sloj do 30 cm dubine, ali je broj navodnjavanja i do dvanaest, što ovisi o klimatskim prilikama i kapacitetu tla za lakopristupačnu vodu.

Prvo se navodnjavanje kupusa obavlja prilikom presađivanja s obrokom od 15 mm do 30 mm ovisno o vlažnosti tla prije navodnjavanja. Obavezno je jer stvara bolji kontakt korijena i tla što omogućuje bolje primanje presadnica. Drugo navodnjavanje je poslije tri do pet dana kad se obavlja popunjavanje praznih mjesta, s obrokom 20 mm do 30 mm. Kad se presadnica primi, sljedećih deset do petnaest dana se ne navodnjava, radi što boljeg ukorjenjivanja biljaka.

Sjeme salate se sije vrlo plitko, pa mu treba pomoć pri klijanju i nicanju. Navodnjava se prema potrebi manjim normama do 10 mm. Ako se proizvodi iz presadnica, nakon presađivanja se obavezno provodi navodnjavanje manjom normom (10 do 15 mm) kako bi se presadnice bolje primile.

    Prihrana vodotopivim gnojivima

U drugom navodnjavanju, koje se najčešće obavlja 10-15 dana po primitku presadnica, može se obaviti i prva prihrana vodotopivim gnojivom formulacije s povećanom koncentracijom fosfora (11:44:11 ili sličnom), čime se potiče bolji razvoj korijena. Otapa se 100 g na 100 L vode. Kako vrijeme odmiče i poboljšavaju se vremenske prilike, biljka intenzivnije raste, tako da se skraćuje razdoblje između dva navodnjavanja. Nakon 5 do 7 dana obavlja se treće navodnjavanje i primjena gnojiva formulacije 20:20:20 (15:15:15). Ovo gnojivo s podjednakom koncentracijom glavnih hraniva ima za cilj razvoj zelene mase biljaka. Četvrto navodnjavanje ide u istom vremenskom razdoblju sa ili bez prihrane. Nakon toga se zbog veće lisne mase i početka razvoja plodova te viših temperatura zraka i tla razmak između dva navodnjavanja smanjuje na 3 do 5 dana.

Optimalna količina dodane vode pri navodnjavanju iznosi 15 mm za laka tla, a 15 do 25 mm za teža tla

Količina dodane vode se naravno povećava i odmicanjem vegetacije tako da u punoj vegetaciji može iznositi i 20 do 30 mm po obroku i to dvaput tjedno. Jednom tjedno ili jednom u 10 dana može se obaviti prihrana vodotopivim gnojivom sa povećanom koncentracijom kalija (9:12:36 ili 8:16:32) te odvojeno kalcijevim nitratom kako bi se smanjio intenzitet pojave vršne truleži ploda.

Ovo je naravno orijentacijski program navodnjavanja i ovisi prvenstveno o rasporedu i količini oborina tijekom vegetacije te o uzgajanoj vrsti povrća. Stoga ga je potrebno prilagoditi situaciji na određenoj mikrolokaciji.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakPjegavost lista šećerne repe
Sljedeći članakDo kad voćke mogu dati rod?
izv. prof. dr. sc. Božidar Benko
Docent na Agronomskim fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost: zaštićeni prostori (plastenici i staklenici), konvencionalni i hidroponski uzgoj povrća u zaštićenim prostorima. Božidar Benko rođen je 1977. Dodiplomski studij završava 2001. godine. Iste godine se zapošljava kao znanstveni novak u Zavodu za povrćarstvo Agronomskog fakulteta. Kao suradnik, sudjeluje u znanstvenim i stručnim projektima vezanima za hidroponski uzgoj povrća. Magistarski rad je obranio 2005., a doktorsku disertaciju 2009. godine. U znanstveno-nastavno zvanje docenta izabran je 2012. godine. Koordinator je četiri modula na preddiplomskim i diplomskim studijima Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Pod njegovim mentorstvom dosad je izrađeno i obranjeno 40 diplomskih i završnih radova. Aktivno je sudjelovao na osamnaest međunarodnih i tri nacionalna znanstvena skupa, s cjelovitim radovima ili njihovim sažecima, a dosad je kao autor i koautor objavio 50-ak znanstvenih i stručnih radova. Član je International Society for Horticultural Science, Znanstveno se usavršavao na Mediterranean Agronomic Institute of Bari (CIHEAM-MAIB), a stručno u Izraelu.