Kad pričamo o poljoprivrednoj proizvodnji, gledajući samu vrijednost proizvodnje, proizvodnja žitarica, svinja i goveda čini najveći udio u istoj, više od 40 posto ako je za vjerovati podacima iz godišnjeg izvješća o stanju poljoprivrede u 2023. A jeste li znali da je, gledajući vrijednost proizvodnje, proizvodnja povrća četvrta u strukturi proizvodnje hrvatske poljoprivrede s udjelom od više od 7 posto? Međutim ono što stvarno (negativno) fascinira je činjenica da koristimo manje od 1 posto ukupno korištenog poljoprivrednog zemljišta za proizvodnju povrća.
Glavnina proizvodnje povrća dolazi iz intenzivnog uzgoja, a jedan od izazova rastu ovog sektora predstavlja smanjenje površina namjenjenog uzgoju povrća. Proizvodnja povrća je očito dosta važna. Opet, teško je za povjerovati da kod nas u toj grani poljoprivrede stvari ne funkcioniraju onako kako bi trebale.
I kad se zagrebe malo dublje ispod površine, dođe se do spoznaje da je izazova podosta, kako na strani same proizvodnje, tako i na samom tržištu. Sukus svega može se podvući pod heterogenost sektora, nepovezanost proizvođača, veliki postotak uvoza, a pitanje svih pitanja je kako povećati proizvodnju?
Povrćari prvenstveno trebaju krenuti od sebe
Na strani proizvodnje podosta je izazova. Klimatske promjene i ovdje uzimaju svoj danak, a tradicionalni pristupi proizvodnji ne mogu odgovoriti tom izazovu. Nekad se točno znalo kada po regijama (od Neretve, pa preko Ravnih Kotara pa sve do Slavonije) dospijeva pojedina kultura. To je značilo da bi se berba razvukla i do dva ili tri mjeseca. Time bi se izbjegla prekomjerna ponuda na tržištu. Sada to više nije slučaj i danas gotovo sve dozrijeva u isto vrijeme. Posljedično, to znači da se na tržištu u jednom trenutku pojavi prevelika količina određene robe. Zbog toga pada cijena iste i/ili proizvođači imaju veće otpise jer ne mogu prodati sve što su proizveli.
Ili zbog promjene klimata imaju puno lošije prinose po kulturama, daleko manje od nekih višegodišnjih prosjeka. Zbog toga, proizvođači moraju propitkivati sve one ustaljenje procese koje su do sada radili i pronaći adekvatne kulture pogodne za ove nove vremenske prilike. Dakle, opet sve ispočetka na neki način za proizvođače, da pronađu optimalne rokove sadnje i kulture koje će se pokazati više profitabilnim u ovim novim okolnostima.
Što trebaju poduzeti „mali“ proizvođači?
Mali proizvođači nemaju budućnost ako stvari ostanu ovakve kakve jesu. Jednostavno neće moći biti konkurentni na tržištu ako ne poduzmu nešto po tom pitanju. Organski rast nije lako postići, odnosno potrebno je vremena, ali i podosta investicija da mali proizvođač postane veliki proizvođač. Ali zato je puno lakše i jednostavnije da se mali proizvođači udruže. Udruživanje može biti ključ njihovog opstanka. Najveći izazov u svemu tome je da mali proizvođači dođu do spoznaje da se trebaju udružiti.
Udruživanjem bi proizvođači mogli ostvariti dodatne benefite, ponekad ključne. Zbog njih može ovisiti odluka o nastavku proizvodnje ili odustajanju od iste. Iskorištavanje ekonomije obujma (i u nabavi i u prodaji), jačanje pregovaračke pozicije, povećana vidljivost na tržištu, olakšana logistika i sl. Samo su neki od tih benefita.
Banalan primjer iz stvarnog života
Nemali broj puta je pojedini proizvođač imao robu koju je tržište trebalo, ali zbog premale količine (primjerice samo 1 paleta robe) naprosto je bio logistički neinteresantan i nije uspio istu plasirati na tržište. Udruživanjem bi porasla vjerojatnost plasmana robe na tržište. Velikim kupcima, bilo trgovačkim lancima ili trgovcima, puno je lakše pregovarati i dogovarati se s jednim većim partnerom, nego s desetak malih dobavljača, naprosto zbog nedostatka vremena.
Svatko tko se ikad bavio trgovinom voća i povrća, zna da je to jedna od najtežih burzovnih roba za trgovinu, a sve zbog činjenice da je vremensko razdoblje u kojem je roba svježa i kao takva interesantna za krajnje potrošače, vrlo kratak. Ponekad je to samo nekoliko dana od trenutka berbe do trenutka kad roba mora ići u otpis. U međuvremenu je toliko postupaka koje treba ta roba proći – od pakiranja, preko transporta do izlaganja na prodajnom mjestu.
Niz problema koje treba riješiti
Problem kod proizvodnje povrća je i činjenica da se tu radi u radno intenzivnoj proizvodnji, s malim udjelom mehanizacije koja može tu pomoći, a istovremeno je to proizvodnja koja ne trpi skupu radnu snagu. To je izazov koji ćemo morati organizirano riješavati ako želimo stvoriti potencijal za rast proizvodnje. Pored toga, tu je i vječito pitanje navodnjavanja. Koliko još tekstova treba napisati da se po tom pitanju počne nešto ozbiljnije događati u Hrvatskoj? Nedostatak znanja u proizvodnji i skladištenju robe je također prisutan. Generalno, infrastruktura poput hladnjača postoji na tržištu, ali moramo ovladati znanjem kako da u njima proizvodnja koja ima mogućnost skladištenja ostane duže razdoblje u stanju potrebnom za plasman na tržište.
Cijelom sektoru ne pomaže baš ni vrlo indiferentno Ministarstvo poljoprivrede, koje bi trebalo imati jasnu viziju što želi ne samo od proizvodnje povrća, već generalno od cijele poljoprivrede kao takve. Potrebno je kroz sustav poticaja jasno usmjeriti proizvođače prema robama koje želimo da proizvode u svakoj regiji, a ovisno o tradiciji, pedologiji tla, klimatu i sl. Kako potaknuti plasteničku/stakleničku proizvodnju, za koju su potrebna ne mala početna ulaganja? Ili, što država u širem smislu treba napraviti da potakne privatni kapital na ulaganja u povećanje industrijskog preradbenog kapaciteta?
Primjer Podravke i pogona za preradu rajčice, korak je u pravom smjeru, ali nedostatan ako se stvari gledaju iz konteksta potencijala primarne proizvdnje. Takvu razinu upravljanja i promišljanja, bojim se nećemo baš skoro vidjeti od naših birokrata. Zato i imamo strukuturu proizvodnje takvu kakvu imamo, gdje su najzastupljenije povrtne vrste bile kupus, rajčica, lubenica te luk i češnjak (ove kulture čine više od polovice ukupne proizvodnje povrća). Ono što bi trebao biti najveći alarm jest činjenica da proizvodnjom povrća podmirujemo manje od polovice ukupnih potreba domaćeg tržišta, pa smo u konačnici neto uvoznik povrća. Prošle smo godine uvezli više od 147 tisuća tona povrća. Najviše uvozimo luk, paprike i rajčice, dok na strani izvoza dominiraju krastavci, rajčice i kupus.
Je li uvoznički lobi prejak?
Upravo tu dolazimo do najvećeg izazova u svijetu povrća, a to je uvoz. Razumljivo je da uvozimo povrće za koje nemamo odgovarajuće uvjete za proizvodnju ili potrebnu infrastukturu, ali da baš sve moramo uvoziti isto ne može biti ispravno. Pitanje za Ministarstvo – imamo li uopće želju tu nešto promijeniti li je uvoznički lobi naprosto prejak? Smanjenje uvoza povrća teško će biti moguće bez značajnijeg poticanja rasta vlastite proizvodnje. To je začarani krug iz kojeg trebamo izaći, ako treba i uz poneke bolne rezove. Samo tako možemo napraviti korak naprijed. Ovako, konstantnim uvozom nečijih tržišnih viškova, radimo pritisak na cijenu i konkurentnost domaćih proizvođača, koji gube korak u toj utakmici. Zato nam na tržnicama i prevladavaju trgovci i uvoznici, umjesto stvarnih domaćih proizvođača.
Na kraju, tu su i potrošači. Svi skupa smo se u ovom globalizacijskom svijetu podosta razmazili, pa tako više ne postoje gotovo pa nikakve sezone, odnosno manje-više nam je sve dostupno uvijek i odmah tijekom cijele godine. U takvom potrošačkom društvu, najvažnije je imati traženi proizvod, dok je manje važno pitanje od kuda je on, kakva mu je kvaliteta i od kuda je uopće dospio u naše potrošačke ruke. Jasnije i vidljivije isticanje i označavanje proizvoda iz domaće proizvodnje zasigurno bi utjecalo i na veću potrošnju. Tu postoji dosta prosotra na kojem se treba raditi. Sve skupa, nešto na čemu kao društvo trebamo raditi, za veću dobrobit šire lokalne zajednice. U suštini, potrebni su pozitivni pomaci u svakom od gore navedenih područja kako bi proizvodnja povrća u Hrvatskoj imala svijetliju budućnost. U suprotnom, ostaje nam samo entuzijazam pojedinaca u borbi s vjetrenjačama.
