Mnogima su ukiseljeni cvjetni pupovi kapara sinonim za ukusan začin, dodatak jelima i gastonomsku deliciju, no jeste li ikad pokušali uzgojiti kapare?

Kapara ili kapari (Capparis spinosa L.) listopadni je grm iz porodice Capparaceae. Stabljika joj je razgranata, viseća, do 1. 5 metar dužine. Listovi su jednostavni, okruglasti, sjajni, mesnati, plavičasto-zelene boje. Cvjetovi su pojedinačni, krupni, mirisni, bijelih do svjetlo-ružičastih latica i s mnoštvom dugačkih, ljubičastih, dekorativnih prašnika. Cvate od travnja do rujna mjeseca. Plod je jajasta, sočna, mesnata boba, duga do 5 cm, maslinastozelena.

Vrsta dolazi na području južne Europe, sjeverne Afrike, jugozapadne i srednje Azije. Iako je rasprostranjena po cijelom Mediteranu, ostaje dvojba o njenom porijeklu budući da neki smatraju da je njeno porijeklo tropsko, a da se kasnije vrsta naturalizirala na području Mediterana. Kod nas dolazi duž Jadrana gdje je najčešća u pukotinama stijena ili zidova.

Rast na siromašnim tlima

Uzgaja se na nižim nadmorskim visinama iako dolazi i iznad 1000 metara n. v. Traži siromašna, kamenita, dobro drenirana tla te sunčani položaj. Ne voli teška tla. Otporna je na sušu, vrućinu i vjetar dok od jakih mrazeva strada. Na korijenu kapare dolaze kvržične bakterije pomoću kojih biljka veže slobodni dušik iz zraka pa joj ta sposobnost i omogućava rast na izrazito siromašnim tlima. Tolerira pjeskovita, kamenita tla s malim sadržajem organske tvari. Njena temperaturna amplituda je široka i kreće se od – 8 °C do 40 °C. Kišovito proljeće i vruća, suha ljeta se preferiraju za uzgoj kapare.

Kapara raste i na siromašnim tlima (www.plantea.com)

Za uspješan uzgoj traži srednju godišnju temperaturu zraka iznad 14 °C i srednju godišnju količinu oborina iznad 200 mm. Što se tiče pH vrijednosti tla, također podnosi široki raspon od 6.3 do 8.3 iako najčešće raste na blago alkalnim tlima. Otporna je na sol u tlu i zraku pa se često može vidjeti na starim zidinama okrenutim moru koje su izložene posolici.

Kapara ima dubok, dobro razvijen korijenov sustav koji čini čak oko 62 % ukupne biljne mase. Osim toga, korijenje izlučuje određene kisele spojeve koji mogu perforirati stijene i pukotine kako bi biljka došla do vode.

Pikantnog su i slankastog okusa

Najveći proizvođači kapara su Maroko, Španjolska, Grčka, Turska te talijanski otoci Pantelleria i Salina. Samo Španjolska i Turska proizvedu 1000 odnosno 4500 tona kapare godišnje. Na svjetskoj razini, ukupna proizvodnja kapara se procjenjuje na 15 -20 tisuća tona godišnje. Prinos raste s godinama, od 1 do čak 9 kg po biljci godišnje. Berba mora trajati barem tri mjeseca kako bi se osigurala profitabilnost. Maksimalni prinos se očekuje u četvrtoj godini proizvodnje, a nasad se može iskorištavati između 20 do 30 godina. Uzgaja se najviše zbog mladih cvjetnih pupova koji se sole ili ukiseljuju te koriste kao začin i dodatak umacima, salatama, pizzama i sl. Upotreba ukiseljenih kapara seže još u brončano doba. Okus im je pikantan i slankast. Mladi cvjetni pupovi se beru ujutro te se ostave da kratko venu, a zatim se sole i/ili ukiseljuju. Pupovi se kalibriraju ovisno o promjeru pupa koji se kreće od 7-17 mm. Komercijalno su najtraženiji najmanji pupovi koji se preferiraju jer imaju veći sadržaj flavonoida, lipida, proteina i minerala (Na, K, Ca, Mg). Osim cvjetnih pupova, i mladi plodovi te vrhovi grana se isto mogu kiseliti.

Kapara je izvanredno ukusna i tražena delicija

Imaju antikancerogeno djelovanje

Arheološki nalazi u Egiptu sugeriraju upotrebu kapare već 17000 godina. I u drugim dijelovima svijeta su pronađeni dokazi njene duge upotrebe, u Iraku iz 5800 godine prije Krista, a u Kini u grobnicama iz 2800 godina prije Krista. Osim u kulinarske svrhe, kapara se upotrebljava i kao ukrasna biljka. Zbog dobro razvijenog korijena, preporučuje se za kontrolu erozivnih tala, pješčanih dina, kamenitih strmina uz autoceste a česta je i u privatnim vrtovima kao ukras kamenjara, zidova i terasa izloženih suncu. Uz to, koristi se i u narodnoj medicini za veći broj bolesti. Stari Egipćani i Arapi koristili su korijen kapare za liječenje bolesti jetre i bubrega. U grčkoj narodnoj medicini, čaj od korijena i mladih izboja kapara se koristi protiv reumatizma. I u Kini se tradicionalno koristi za reumatoidni artritis i giht. Stari Rimljani su je koristili kod paralize. Za korijenovu koru te listove se smatra da imaju antikancerogeno djelovanje. Selen, prisutan u kaparama u većoj količini, u usporedbi s drugim povrćem, se također spominje kao razlog prevencije nekih oblika raka.

Razmnožava se sjemenom ili reznicama

Razmnožava se sjemenom koje se skuplja od zrelog ploda te se sije u dobro drenirani supatrat. U 1 gramu ploda prisutno je 150-160 sjemenki. Do nicanja dolazi za 2 do 4 tjedna. Sjeme zadržava klijavost 2 godine pri temperaturi od 4 °C i niskoj relativnoj vlagi zraka. Staro, skladišteno sjeme ulazi u stanje dormantnosti i zahtijeva hladnu stratifikaciju da bi došlo do klijanja. Osim sjemenom, razmnožava se i zelenim, poluzrelim i zrelim reznicama. Zrele reznice su od 15 do 50 cm dužine i 1-2.5 cm promjera. Poluzrele reznice se sakupljaju u kolovozu, rujnu mjesecu, ali je preživljavanje reznica nisko (ispod 30 %). Zelene reznice se skupljaju u travnju mjesecu. Dužina zelenih reznica se kreće od 6 do 10 cm i reznice trebaju imati barem dva nodija. Bazalne i subterminalne zelene reznice su se pokazale boljim od vršnih reznica. Ukorjenjivanje se poboljšava tretiranjem baze reznice hormonom za ukorjenjivanje, auksinom, u koncentraciji 1500-3000 mg/l.

Zbog svoje ljepote kapara je i čest ukras, (www.plantea.com)

In memoriam

Izv.prof.dr.sc. Ksenija Karlović (1969.-2021.)

Brojne kolege i prijatelje zatekla je nenadana, tužna vijest da nas je u 52. godini života zauvijek napustila Ksenija Karlović, profesorica na Agronomskom fakultetu u Zagrebu i dugogodišnja suradnica Gospodarskog lista. Ksenija Karlović rođena je 1969. godine u Zagrebu. Nakon završene srednje škole upisuje Agronomski fakultet u Zagrebu, smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža. Diplomiravši, zapošljava se na Agronomskom fakultetu, u Zavodu za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, u kojem je do prerane smrti sudjelovala u nastavi na predmetima vezanima uz tematiku jednogodišnjeg i dvogodišnjeg cvijeća, sobnog bilja te ukrasnog drveća i grmlja. 2002. godine na Agronomskom fakultetu je magistrirala na temu: Analiza raznolikosti bosiljka (Ocimum spp.), a doktorsku disertaciju na temu Raznolikost hrvatske žutike (Berberis croatica) obranila je 2006. godine. U znanstvenom radu objavila je samostalno ili kao koautor više od 90 radova i 3 knjige. Ksenija Karlović bila je i koautor vrlo čitanih priručnika “Vrtno cvijeće” i “Sobno i balkonsko cvijeće”, u izdanju Gospodarskog lista, čija je stalna suradnica od 1996. godine i za  koji je pisala teme vezane uglavnom uz ukrasno bilje. Stručne savjete osim u domaćim časopisima, davala je i u specijaliziranim radio emisijama.

Agronomi se u svom radnom vijeku često suočavaju s činjenicom da sve što se na ovom svijetu rodi, jednom i umire. Ksenijoj obitelji, prijateljima i kolegama, kao i mnogobrojnim generacijama studenata Agronomskog fakulteta kojima je predavala, sjećanje na Kseniju ostat će živo.

Neka joj je laka zemlja!

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2015. do 2019. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje