Kukuruz šećerac (Zea mays var. saccharata Korn.) jednogodišnja je biljna vrsta. Potječe iz središnje Amerike, gdje se u početku koristio isključivo za proizvodnju alkohola za ritualne obrede. S vremenom je postao sve cjenjeniji kao povrće te se proširio po Južnoj Americi, Aziji, Novom Zelandu i Europi.
Radi se o varijetetu običnog kukuruza za zrno (Zea mays L.) od kojeg je vjerojatno nastao mutacijom, a njihove razlike očituju se u morfološkim karakteristikama i kemijskom sastavu ploda odnosno zrna. Cilj uzgoja je pšeno u fazi mliječne zrelosti, koja se prepoznaje po mliječnom soku koji na pritisak među prstima izlazi iz zrna.
Iako se može jesti u svježem stanju, najčešće se kukuruz šećerac konzumira kuhan i pečen te konzerviran sterilizacijom. Konzumira se kao prilog glavnom jelu, zelenoj salati ili čak kao desert. Zbog svoje slatkoće nerijetko se smatra da se radi o visokokaloričnoj namirnici, no sadrži tek četvrtinu količine šećera u odnosu na jabuku. U optimalnoj tehnološkoj zrelosti zrno sadrži 70 do 73 % vode te 27 do 30 % suhe tvari. Siromašan je mastima, ali zato bogat vlaknima, vitaminima i mineralima, a najbolje se može usporediti s mladim graškom.
Kukuruz šećerac uzgaja se kao ratarska kultura, no zbog kratke održivosti nakon berbe, fazi tehnološke zrelosti u kojoj se provodi berba, načina pripreme te prerade zrna, ubraja se u skupinu povrtnih kultura.
