Permakultura – zatvoren krug s prirodom

Permakultura je naziv izveden iz pojmova permanentna – stalna(permanentna) (agri)kultura. To predstavlja oblikovanje vrta i njegovih elemenata potrebnih za život prema principima samoodrživosti. Bill Mollisnon zajedno s Davidom Holmgrenom razvija taj koncept na Tasmanijskom sveučilištu 1974.

Neki pretpostavaka na kojima se temelji permakultura:

• briga prema tlu i Zemlji kao planeti,
• osiguranja hrane i energije,
• stvaranje zaklona i smještaja,
• osiguravanje nematerijalnih potreba pojedinca i zajednice.

Permakulturna rješenja i principi

Permakultura podrazumijeva integraciju ljudi i okoline kroz korištenje lokalno dostupnih. Kroz ovakav način rada ne nameće se invazivan i iscrpljujući pristup poljoprivrednom uzgoju, već stvarajući zatvoren krug s prirodom koriste se viškovi koji se proizvedu na imanju. Također podrazumijeva i socijalni aspekt zajednice, odnosno organiziranje pojedinaca i grupa koji šire permakulturna rješenja i principe.

Prednosti permakulture

U današnjem svijetu gdje konzumacija fosilnih goriva i njihovih derivate došeže neviđene razine, kroz permakulturni uzgoj nastoji se reducirati konzumacija i do 40 % onoga što prosječni stanovnik troši. Etička načela permakulture odnose se na pojam u kojem je primarno istaknuta suradnja, a ne natjecanje. Kroz etička načela permakulture dolazimo do osnova ponašanja u materijalnom svijetu, kao i u ljudskom ponašanju.

Osnovnih pet pravila permakulture su:

1.         rad u skladu s prirodom, a ne protiv nje,

2.         problem je rješenje,

3.         najmanja moguća promjena za najveći mogući učinak,

4.         prinos sustava teoretski je neograničen,

5.         sve vrtlari.

U permakulturi se koriste biološki potencijali kako bi se očuvala energija i što bolje obavio posao na farmi. To su biološki potencijali biljaka i životinja korz koje dolazi do ključne strategije za recikliranje energije. Biljke se koriste za zelenu gnojidbu kao i životinjski gnoj, predatorski se kukci koriste u zaštiti bilja, i sl.

Na taj način stvaramo male ekosustave na manjim površinama koji koriste više ručnog rada. No to znači da je teren, odnosno uzgojno tlo, dobro iskorišteno i proizvodnja je “pod kontrolom“.

Jeste li znali?

U permakulturnom uzgoju kombiniraju se i različite poljoprivredne vrste koje svojim obilježjima omogućavaju duže uživanje u plodovima, i to na način:

• odabirom ranih, srednjih i kasnih sorti,
• sadnjom istih vrsta s ranijim i kasnijim dozrijevanjem,
• povećanjem ukupnog broja vrsta,
• odabirom vrsta biljaka koje nije potrebno posebno skladištiti,
• različitim tehnikama produljiti vrijeme upotrebe proizvoda – konzerviranje sušenjem, smrzavanjem te čuvanjem u trapu,
• trgovinom regionalno ili lokalno.

Temeljna etička načela permakulture

Prilikom rada na određenim prostorima, u obzir se uzimaju različite specifičnosti lokacije i iz njih se nastoji izvući maksimum u oblikovanju permakulturnog prostora.

Tri su temeljna etička načela permakulture:

1. Briga o Zemlji

Odnosi se na brigu o proizvodnim površinama, te na brigu o samom planetu Zemlji. Bit je raditi na oplemenjivanju i obogaćivanju prirodnih zemljinih resursa kako bi se moglo provoditi nesmetano umnažanje odnosno razvoj i unapređivanje.

2.         Briga o ljudima

            Bit je omogućiti svim ljudima dostupnost svih resursa na zemlji za normalan život.

3.         Granice potrošnje i populacije

            Postavljanje granica u širenju populacije, odnosno, kontrola svake populacije, biljne       ili životinjske, s obzirom na njihovu brojnost.

Zone u permakulturi

Permakulturni vrtovi uvijek su smješteni u području oko kuće, a podijeljeni su u zone.

1.         Zona: kuća.

2.         Zona: u neposrednoj blizini kuće, 20- ak metara od kuće.

Iz njega beremo najviše hrane pa je logično smjestiti ga najbliže domu. Vrt se dimenzionira prema potrebama ukućana i vremenu koje je potrebno izdvojiti za njegovo održavanje.

3.         Zona: male voćke na rubu šume, štale za blago.

4.         Zona: šuma za biomasu.

5.         Zona: šuma oraha za kvalitetnu građu.

6.         Zona: raznovrsna šuma.

Zone 2 – 6 predstavljaju permakulturni šumski vrt koji je kultivirana forma održivog uzgoja u kojem se osiguravaju resursi za nesmetan život.

Elementi urbanog vrta i permakulture

Dizajn vrtova u urbanim sredinama zasniva se na istim principima permakulture, samo što imamo na raspolaganju manje površine. To podrazumijeva prostor za biljke, životinje i objekte pogodne za zonu 0 i djelomično zonu 1.

Mali gradski prostori

Hranu možemo uzgajati na prozorskim klupčicama, krovovima, verandama i balkonima. Biljke koje uzgajamo traže minimalno šest sati sunčeve svjetlosti dnevno. Posude za uzgoj ovise o biljkama koje njima uzgajamo. Za korjenasto povrće posude moraju biti dublje, a za krumpir obično drvene kutije jer se krumpir zastire. Posude možemo i objesiti kako bismo maksimalno iskoristili prostor.  Kuhinjske otpatke kompostiramo sa zelenim otpadom iz vrta.

Prigradski vrtovi

Većina prigradskih kuća nalazi se na parcelama koje ujedno mogu biti vrtovi. Tu se mogu postaviti staklenici ili sjenice, a uzgajati voće, povrće i male životinje poput peradi. Voćke koje koristimo u izradi vrta mogu rasti u tlu ili u velikim loncima. Treba birati stabla proporcionalne veličine prostoru vrta kako prevelika krošnja ne bi zasjenjivala vrtne gredice. Vrtne gredice mogu biti svih oblika i veličina. Ako je tlo iznimno tvrdo, povišene gredice punimo rahlim supstratom i kompostom. Kružni je oblik optimalan jer štedi vodu budući da se zalijeva jednim kružnim zaljevačem.

Šumski vrt kultivirani je ekosustav za proizvodnju hrane.

Postiže se zamjenom stabala voćkama, grmolikim voćkama, začinskim biljem i povrćem za ljudsku ishranu. Stvara se kombiniranjem međusobno podržavajućih vrsta. Prema Robertu Hartu, šumski se vrt sastoji od sedam slojeva proizvodnje hrane, a to su:

1.         krošnje visokih voćaka,

2.         krošnje nižih voćaka,

3.         grmolike voćke,

4.         nadzemni sloj višegodišnjih povrtnih vrsta i začinskog bilja,

5.         zemljani pokrov od jestivih biljaka koji se širi horizontalno,

6.         podzemni sloj (gomoljasto i korjenasto povrće),

7.         okomiti sloj penjačica.

Kod odabira stabala uzima se u obzir njihova puna veličina. Niža stabla, uglavnom voćke nižih krošnji (marelica, jabuka), u manjim šumskim vrtovima mogu zamijeniti velika stabla. Grmlje uključuje bobičasto voće, cvatuće grmove i grmove koji privlače insekte. Sloj višegodišnjih zelenih biljaka i povrća – uzgaja se povrće, cvijeće, začinsko bilje, trajnice, mahunarke (fiksatori dušika) i dr. U vrt ih se raspoređuje ovisno o potrebama za svjetlom. Zeleni pokrov tla čine: niske zelene biljke, puzavice, širokolisne i ostale pokrovne biljke tla. Glavna im je funkcija potiskivanje trava i korova, ali mogu biti i jestivi te poslužiti kao hrana ljudima ili fiksirati dušik u tlo. Podzemne biljke vrta najčešće su plitke podzemne kao češnjak i luk, a od dubljih podzemnih, to su: mrkva, celer, peršin, batat i sl.

Izvor: Gospodarski kalendar

Foto: Amalka Vukelić