Kupus je jedna od glavnih povrtnih kultura. Po površinama i proizvodnji u svijetu je na četvrtom mjestu. Prosječni je prinos u svijetu 24,0 t/ha, u Europi 21,9. Najveći prosječni prinos imaju Njemačka 51,6 i Poljska 39,6 t/ha. Oko polovice te proizvodnje prerađuje se kiseljenjem. Što se tiče uzgoja povrća u Hrvatskoj, ako se izuzme krumpir, kupus je na prvom mjestu s oko 9000 ha. Velikim dijelom se uzgaja u Varaždinskom i Ogulinskom kraju gdje klima i okolišni uvjeti odgovaraju proizvodnji.
Kupus potječe iz Sredozemlja, a uzgaja se već više od 2500 godina. Upotrebljava se u svježem stanju kao salata ili u različitim kuhanim jelima. Osim konzerviranja biološkim načinom, kupus se konzervira i mariniranjem uz drugo miješano povrće. Hranidbena vrijednost može se najbolje ocijeniti iz njegova sastava u postocima jestivog dijela. Od važnijih minerala, u jestivom dijelu zastupljeni su u mg/100g natrij, kalij, magnezij, kalcij, fosfor, željezo i sumpor. Danas se sve više prepoznaje zdravstvena vrijednost kupusa još od različitih starih liječenja.
Priprema tla za sadnju kupusa
U kontinentalnom području najveći se dio kupusa uzgaja za jesensku berbu i preradu, kao drugi usjev bez navodnjavanja. Zato su prinosi po godinama vrlo varijabilni. Rani proljetni i zimski uzgoj u mediteranskom području uz navodnjavanje daje više prinose i značajan ekonomski doprinos gospodarstvima. Kupus uspijeva gotovo na svakom povoljnija su teža tla. Jesenski kupus obično dolazi nakon neke ozime ili rane proljetne kulture ili na oranicama. Biljne ostatke prethodne kulture treba što prije zaorati uz startnu gnojidbu, a zatim pripremiti površinski sloj za sadnju. Prije sadnje često je potrebno obilno navodnjavanje, naročito u mediteranskom području.
Izbor kultivara i sadnja
Dvije se osnovne grupe kultivara razlikuju po boji. Bijeli, s bijelim listovim unutar glavice i crveni s antocijanom i u unutrašnjim listovima. Rani kultivari dolaze za berbu 55 do 80 dana nakon sadnje. Srednje kasni i ljetni stignu za 81-100dana, kasni jesenski za 101-150 dana, a zimski i ozimi u mediteranskom području i za više od 200dana.
Zahvaljujući velikom izboru kultivara različite dužine vegetacije, sjetva i sadnja kupusa može se dobro uskladiti s planiranim razdobljem berbe.
U kontinentalnom području razdoblje berbe traje od kraja travnja za ozime kultivare. Odnosno za najranije proljetne od kraja svibnja do kraja studenoga. U mediteranskom području dobrim usklađivanjem rokova sjetve i sadnje kultivara u sustavu navodnjavanja, kupus se može brati cijele godine. Za razdoblje uzgoja odlučujuća je mikroklima proizvodnog područja. Razmak sadnje ovisi o habitusu kultivara, namjeni proizvoda i načinu međuredne obrade i drugih agrotehničkih mjera. Najraniji ozimi kultivari sitnih srcolikih glavica (0,7-1 kg) sade se na razmak 40-60cm red od reda i 30-40cm u redu.
Berba i prinosi
Kad se glavica potpuno ispuni i postane čvrsta, što se ocjenjuje pritiskom rukom, zrela je za berbu. Bere se ručno, rezanjem ispod glavice, a istovremeno se odstrane listovi koji je sasvim ne omataju. Na većim površinama bere se poluautomatski. Odnosno radnici režu glavice i stavljaju ih na prijenosnu traku koja ih otprema u bokspalete.
Primjenom kombajna za kupus sve su operacije mehanizirane, a potreba ljudskog rada se smanjuje za 90%.
U proizvodnji za tržište i preradu na većim površinama prednost ima jednokratna berba. To je moguće samo za hibridne kultivare, koji imaju dobru ujednačenost zriobe. Stariji kultivari iz slobodnog oprašivanja više su varijabilni, pa je potrebna berba u dva ili više navrata, da se postigne maksimalno mogući prinos.
Uz suvremene tehnologije prinos hibridnog kultivara kupusa u ranoj proizvodnji može biti 25-35, u ljetnoj 30-40, u jesenskoj 50-70, a u ozimoj 20-30t/ha.
U kontinentalnom području neki proizvođači nakon berbe ostavljaju biljke kupusa u polju. Kad malo zatopli, iz postranih pupova potjeraju sekundarni izboji koji se mogu koristiti kao rano povrće i prodaju se kao „prokulica“. Kupus se može skladištiti pri temperaturi od 0 do 1°C i pri relativnoj vlazi zraka 95%. Ekonomska isplativost uzgoja kasnog kupusa očituje se u prikazanim pokazateljima u tablici. Tu je vidljivo da ukupni godišnji prihod iznosi 97.500 kn, a sam dohodak 43.521,47 kune.
Troškovi vlastite mehanizacije uključuju: razbacivanje stajskog gnoja, oranje, raspodjeljivanje mineralnog gnojiva, tanjuranje, sjetvosprema, sadnja presadnica, kultivacija s prihranom, prskanje i prijevoz. Kao odgovor na pitanje iz naslova možemo zaključiti da se na temelju pokrića varijabilnih troškova proizvodnje: presadnica, mineralnog gnojiva, sredstva za zaštitu bilja i berbe, pokazuje isplativost uzgoja kasnog kupusa. Stoga u Hrvatskoj postoji mogućnost povećanja proizvodnih površina pod kupusom, uz suvremenu tehnologiju proizvodnje, privođenjem tla za optimalan uzgoj i posebice ako se iskoriste mjere Programa ruralnog razvoja i potpore za podizanje nasada kao poticaj poljoprivrednicima u svim segmentima.
Zaštita naziva „Varaždinsko zelje“
Republika Slovenija krajem prošle godine uložila je prigovor na zahtjev Hrvatske za registraciju naziva hrvatskog autohtonog proizvoda „Varaždinsko zelje” oznakom izvornosti. Hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir uputila je Europskoj komisiji dopis i zastupničko pitanje s jasnim argumentima koji upućuju da je „Varaždinsko zelje“ hrvatsko. Kako je navela, „Varaždinsko zelje” povrtna je kultura dobivena od autohtone čuvane sorte „Varaždinski kupus”. Ona se tradicionalno proizvodi unutar zemljopisnog područja oko grada Varaždina u Hrvatskoj. Sorta je registrirana je 1994. g. na službenom popisu starih čuvanih sorti RH. Od 21. srpnja 2011.g.priznata je i kao čuvana sorta na Sortnoj listi RH. Postaje dio Sortne liste EU-a pristupanjem Hrvatske Uniji.
Republika Slovenija upisala je 23. travnja 2012.g. na svoju sortnu listu nove sorte kupusa pod nazivima Varaždinski 2 i Varaždinski 3. Ured EU za zaštitu novih sorti stava je kako Varaždinsko 2 i Varaždinsko 3 nisu primjereni nazivi. Zato jer upućuju na vezu s geografskim područjem s kojim nemaju izravne veze te na taj način zbunjuju potrošače. U odgovoru na postavljeno pitanje zastupnice Marijane Petir, povjerenik je utvrdio kako je hrvatska sorta „Varaždinski kupus” registrirana u Zajedničkom katalogu sorata povrtnih vrsta kao čuvana sorta. Također Ured Zajednice za biljne sorte koji je odgovoran za upravljanje sustavom oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice može dati savjet o primjerenosti naziva sorti koje predloži država članica.
Kako konačnu odluku o nazivu sorte donosi nadležno tijelo države članice, Komisija će raspraviti o tom pitanju sa slovenskim i hrvatskim nadležnim tijelima. Petir je istaknula kako je evidentno da je Komisija postala svjesna problema nakon argumenata koje su podastrle obje strane i nada se da će problem zaštite naziva hrvatskog autohtonog proizvoda „Varaždinsko zelje” oznakom izvornosti biti riješen dogovorom obje strane. Na zadovoljstvo hrvatskih uzgajivača Varaždinskog zelja.
