Posebni prehrambeni značaj ove kulture je u tome što dospijeva u vrijeme kad je drugog povrća malo. Za hranu se rabi mlado lišće čija se hranjiva vrijednost visoko cijeni. Špinat sadržava značajne količine lakoprobavljivih bjelančevina, vitamina i mineralnih soli, osobito željeza, fosfora i kalcija.
Uzgaja se kao proljetni, jesenski i ozimi usjev. Postoje mnoge sorte špinata, ali se najčešće uzgajaju dvije sorte – Matador i Viroflay.
Matador razvija snažnu poluuspravnu rozetu s krupnim, ovalnim, lagano naboranim, mesnatim listovima na srednje dugim drškama. Srednjorana sorta s vegetacijskim razdobljem od oko 35 dana. Dobro podnosi niske temperature, pogodna je za jesensku sjetvu.
Viroflay je stara dobro poznata sorta, s poluuspravnom rozetom i jajolikim glatkim listovima šiljastog vrha, svijetlozelene boje. Rano kreće u stablo, rano stasava i također je otporna na mraz.
Kod nas se špinat uzgaja uglavnom u rano proljeće, izravno iz sjemena, kada prilike dopuste.
Uzgoj špinata
Špinat uspijeva na svim vrtnim tlima. Nužno je tlo za špinat obraditi neposredno poslije skidanja prethodnog usjeva. Ako prethodna kultura nije gnojena stajnjakom, dobro je pod špinat zaorati 0,3 – 0,4 tone po hektaru dobro zagorjelog stajnjaka, jer špinat na njega dobro reagira, a ako je prethodna kultura gnojena stajnjakom, količinu stajnjaka smanjiti, a može se dodati i mineralno gnojivo. Špinat se sije na međuredni razmak 20 – 30 cm i na dubinu 3 – 4 cm. Treba posijati 0,20 – 0,25 kg sjemena po hektaru. Zasijana parcela mora se povaljati.
Na velikim površinama, osobito ako se špinat uzgaja za industrijsku preradu, sije se gusto – 0,80 – 1,00 kg sjemena po hektaru. U tako gustom usjevu listovi stoje uspravno pa se usjev može pokositi strojno. Na taj način dobiva se znatno veći prinos, osobito ako se siju hibridi snažnijeg rasta. Špinat posijan sredinom listopada (ozimi špinat) dospijeva za oko 180 dana. Od mjera njege primjenjuje se: prihranjivanje, suzbijanje korova uz održavanje povoljne vlažnosti tla. Ozimi špinat prihranjuje se u rano proljeće. Dušično gnojivo (5 – 10 grama po m2) unosi se između redova, a poslije gnojenja špinat treba zaliti.
Berba špinata započinje kad biljke imaju 5 – 6 dobro razvijenih listova, i traje sve dok ne potjeraju u cvjetonosna stabla. Usjevi iz jesenske sjetve – ozimi špinat obično dospijevaju u ožujku i travnju. Bere se trganjem listova, kad je berba dulja, ili čupanjem cijele biljke. Obavlja se za svježih sati dana – ujutro kad je rosa i predveče. Usjevi iz jesenske sjetve daju prinos 10 – 15 kg na 10 m2.
Većinu povrća najbolje je brati dok je još mlado, no, za špinat to ne vrijedi. Osim toga, špinat se često koristi za pripravljanje dječje hrane, ali on svojim kemijskim sastavom može utjecati na metabolizam i ljudsko zdravlje. Dva su problematična sastojka koje sadrže list i peteljka špinata, nitrati i oksalna kiselina. Zato je potrebno znati koliko i kojim gnojivom je potrebno gnojiti špinat, kada ga ubrati i kakav položaj za sjetvu odabrati.
Upravo zbog štetnosti po ljudsko zdravlje, osobito djece, prerađivačka industrija postavila je stroge granice u koncentraciji tih tvari sadržanih u špinatu. Tako je dopuštena količina nitrata 200 – 300 mg po kilogramu svježeg lišća. Treba napomenuti da nitrati ne utječu izravno na ljudsko zdravlje, već su štetni nitriti koji nastaju oksidacijom nitrata. Upravo zato je vrlo strogi vremenski rok unutar kojeg ubrani špinat mora biti dostavljen industriji, a dva do tri sata nakon berbe on već mora biti u procesu prerade, kako oksidacija ne bi napredovala i time rasla količina štetnih nitrita. Spomenimo da se jednom termički obrađen špinat ne smije ponovno zagrijavati, jer se također stvaraju nitriti koji se djelovanjem bakterija u debelom crijevu pretvaraju u nitrozamine koji djeluju kancerogeno.
Druga štetna tvar u lišću špinata je oksalna kiselina. Od svih organskih kiselina najviše je sadrži špinat, 0,12 – 0,77% od svježe tvari. Štetnost se očituje u tomu što se veže s kalcijem i tvori teško topljive soli, kalcijev oksalat. Ovako vezani kalcij ne može se više otpustiti, pa je za organizam praktički izgubljen. Na ovaj način, veće količine oksalne kiseline mogu izazvati nedostatak kalcija u organizmu, na što su djeca u razvoju osobito osjetljiva.
