Posljednjih dvadesetak godina bilježimo nagli porast brojnosti i učestalosti pojave u hortikulturnoj proizvodnji (povrćarstvu, voćarstvu, vinogradarstvu, cvjećarstvu) od fitofagnih stjenica (vrste koje mogu izazvati oštećenja na biljkama).

Stjenice su kukci trouglaste glave i nejednake strukture krila. Prednji par krila ima donji dio očvrsnut, preostali (vršni) dio prednjih krila i cijela stražnja krila su opnenasti. Usni ustroj je pretvoren u bodlju (rilo) kojim stjenice bodu i sišu. Ličinke su izgledom slične odraslim oblicima, samo su veličinom manje i nemaju krila.

Zelena štitasta stjenica (Nezara viridula) se često poistovjećuje sa “smrdljivim martinom i gretom” (Raphigaster nebulosa, Dolycoris baccarum). Štetnik je prisutan u našoj zemlji već duže vrijeme. Zadnjih godina se dojavljuju sve veće štete na različitim biljkama u kontinentalnom dijelu naše zemlje. Predstavlja sve veći problem u proizvodnji rajčice, paprike, graha, uljne tikve i soje. Javlja se na brojnim drugim biljnim vrstama različite gospodarske vrijednosti. To su krumpir, patlidžan, batat, grašak, pšenica, kukuruz, suncokret, stočni grašak, ricinus, djetelina, malina, breskva, orah, limun, jorgovan, kalina, pasiflora i paulownia.

Smatra se da povećanju brojnosti i štetnosti zelene štitaste stjenice pogoduje više činitelja: klimatske promjene (vrućina i sparina); povećanje površina s uzgojem nekih usjeva (soja) gdje zelena štitasta stjenica značajno utječe na smanjenje kvalitete i prinosa, ali kao polifagna vrsta naknadno se širi na druge osjetljive biljke koje rastu u blizini.

Stručnjaci smatraju da širenje soje u sjeverno-zapadnim dijelovima naše zemlje omogućuje prekomjerno množenje zelene štitaste stjenice; u soji nema drugih štetnih kukaca, pa tijekom vegetacije ne koristimo insekticide. Zelena štitasta stjenica (Nezara viridula) je opće raširen štetnik u većini svjetskih područja gdje klimatološki dominiraju toplina i sparina (tropska područja): npr. Srednja i Južna Amerika, Mediteran, Bliski Istok, Afrika, Malezija, Filipini, Indonezija, Japan i Pacifik. Prezime obično odrasli oblici stjenica na skrovitim mjestima, odakle u proljeće prelijeću na osjetljive usjeve. Stjenice su vrlo pokretljive, a godišnje ova vrsta razvija do pet generacija. Ovisno o toplini, razvoj jedne generacije traje 35-70 dana.

Odrasle stjenice su veličine 11-15 mm, mutno-zelene boje, a krila potpuno pokrivaju zadak. Jaja odlažu u jajna legla na naličju lišća. Jedna ženka odloži do 130 jaja. Bijele su do svijetložute boje, bačvastog oblika, a na njihovim vrhovima se nalaze poklopci. Prije izlaska ličinki jaja postaju ružičaste boje. Ličinke prolaze kroz pet razvojnih stadija i različite su boje. Prvi stadij je svijetložuti, drugi stadij ličinki je crne boje, a treći i četvrti stadij postaju zelenkaste boje.

Štete pričinjavaju ličinke L2-L5 i odrasli oblici bušenjem biljnog tkiva i sisanjem sokova. Hrane se svim biljnim dijelovima na više od 100-ak vrsta, a posebno mladim zelenim tkivom, plodovima i sjemenom. Sisanjem sokova u biljno tkivo slinom luče toksine, pa svojom ishranom smanjuju prinos i kvalitetu. Mogu biti prenositelji drugih patogena. Napadnuti plodovi povrća i voća gube prirodnu boju kožice, dobivaju gorak okus i tržno se ne mogu iskoristiti. Brojna istraživanja primjene prirodnih neprijatelja još uvijek ne navode ovu ekološki vrlo prihvatljivu metodu kao dovoljno učinkovitu protiv zelene štitaste stjenice. Primjerice korištenje jajnih parazitoida – osica Trissolocus basalis).

Važno je suzbijati prvu generaciju!

U godišnjoj strategiji kontrole zelene stjenice u povrtnjacima vrlo je važno na vrijeme uočiti i suzbijati prvu ili prezimljujuću generaciju zelene stjenice. Na manjim se površinama preporučuje ručno skupljati i uništavati prva jajna gnijezda, ličinke i odrasle kukce.

Registriranih insekticida za suzbijanje zelene stjenice i drugih fitofagnih vrsta stjenica u našoj zemlji nema! Višegodišnjim pokusima potvrdili smo bolju posrednu djelotvornost nekih djelatnih tvari. Među insekticidima koji se s ograničenjima smiju koristiti u integriranoj proizvodnji povrća dobar posredni učinak na biljne stjenice pokazuju acetamiprid u pripravku Mospilan. Također, u literaturi se među botaničkim (biljnim) insekticidima za ekološko suzbijanje nekih fito-fagnih stjenica navodi prirodni piretrin (npr. u pripravcima Direkt Green, Asset, Krisant, Piretro natura) i azadiraktin (NeemAzal). Npr. ove pripravke na naše tržište stavljaju tvrtke “Pro-eco”, “BIOinput”, Novag.

Tablica 1. Neki kemijski i biljni (botanički) insekticidi koji se preporučuju za primjenu kod pojave zelene štitaste stjenice (prikladno za “amatersku” i ekološku primjenu)

Djelatna tvarPripravakPrimjenaKarenca u danima
acetamiprid*Mospilan SP i SG125-400 g/hanajčešće 3-14 dana
biljni piretrinKrisant, Pyregard, Asset Five, Direkt Green EC0,75 lit./hanajčešće 1-3 dana
azadiraktinNeemAzal T/S0,3 %najčešće 1-3 dana
*Pripravak Mospilan (0,025 %) je dopušten za amatersku i profesionalnu primjenu u različitim kulturama za suzbijanje različitih štetnika (najčešće protiv lisnih uši, lisnih minera, štitastih uši, uši šiškarica, tripsa, voćnih osica, štitastih moljaca, krumpirove zlatice, obične kruškine buhe, štetnih pipa, buhača, nekih štetnih gusjenica, cvrčaka ili cikada i poljske stjenice). Dopušten je za primjenu se u voćarstvu (jabuka, kruška, , trešnja, višnja, šljiva, breskva, nektarina), krumpiru, povrću (paprika, rajčica, patlidžan, krastavac, tikvice, kelj pupčar) te začinskom i ukrasnom bilju. Karenca u plodovitom povrću je 3-7 dana, u krumpiru 7 dana, a u voćnim vrstama 14 dana.

Biljni piretrin je dobiven iz biljke dalmatinski buhač (Chrysanthemum cinerariaefolium) i često se primjenjuje u ekološkoj proizvodnji povrća (0,06-0,075 %). Dopušten je za primjenu u povrćarstvu (rajčica, patlidžan, paprika, krastavac, tikvica, salata, matovilac, špinat). Također i u voćarstvu (breskva, nektarina, marelica, šljiva trešnja). Registriran je za suzbijanje lisnih uši, cvrčaka ili cikada i štitastih moljaca. U literaturi se navodi i njegova djelotvornost na gusjenice, kornjaše i stjenice. Azadiraktin (NeemAzal) (0,3 %) je biljni pripravak koji sadrži djelotvorne tvari iz koštice tropskog neem drva. Dopušten je u ekološkoj proizvodnji, a distributer navodi da suzbija stjenice u nasadima lijeske.

Osim navedenih pripravka koji se nabavljaju na tržištu, moguće je pripremati domaće biljne pripravke na osnovi češnjaka, chilli papričica, komorača i gorušice. Oko vrta je moguće sijati “biljke mamce” (npr. soja i druge mahunarke, paukov cvijet). Tada se većina populacije zelenih stjenica zadržava na njima i čini manje štete u vrtu.

Zelena štitasta stjenica sve masovnije primjećujemo zadnjih sezona na povrću koje uzgajamo uz okućnice: izgled prvih šteta na krumpiru (fotografija 1) i tikvicama (fotografija 2). Mjere zaštite poduzeti protiv prezimljujuće populacije, jer suzbijanje nametnika u berbi nije najčešće moguće radi pridržavanja propisane karence. Ličinke (fotografija 3) su oblikom slične odraslom kukcu (fotografija 4), samo nemaju krila. Manje su i izgledom se doimaju šarene (različiti razvojni stadiji ličinki su drugačije boje, a kod manjih stadija dominiraju crvena i crna)

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakSunčane elektrane osvajaju međimurske farme
Sljedeći članakSolarni kolektori i njihova upotreba
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.