U nas se tradicionalno mladi krumpir proizvodi na otocima i priobalnom području (posebice u Istri), ali u posljednje vrijeme sve više i u unutrašnjosti.
Mladi krumpir iskapamo u tehnološkoj zrelosti dok je cima još zelena odnosno čim gomolji dosegnu tržišnu veličinu. Pokožica mu je tanka i nježna pa se zato lako skida. Veličina gomolja kreće se od oko 30 do 80 mm. Sam datum berbe mladog krumpira proizvođač određuje prema vlastitoj potrebi ili ako je za prodaju očekivanoj cijeni i potražnji na tržištu.
Pri ranijoj berbi dobije se manji prinos mladih gomolja, ali u pravilu ostvaruje veća tržišna cijena. Nasuprot tome, kasnije iskapanje mladog krumpira rodi nešto višim prinosom gomolja veće krupnoće, ali najčešće uz niže prodajne cijene.
Proljetni i ljetni uzgoj mladog krumpira
Pod proizvodnjom mladog krumpira najčešće podrazumijevamo vrlo rani proljetni uzgoj iz kojeg na tržište gomolji dolaze tijekom lipnja pa sve do kraja srpnja. Međutim, tehnološki postupak proizvodnje mladog krumpira moguć je i nakon tog razdoblja pa je tako, primjerice, moguća i ljetna sadnja. Takav usjev za namjensku proizvodnju mladog krumpira iz ljetne sadnje postiže tehnološku zrelost odnosno dospijeva za potrošnju oko božićnih blagdana.
Pri ljetnoj sadnji proizvođač se susreće s dva velika problema, a to je kvaliteta sjemena i odgovarajuća vlažnost tla. Svakako je najveći problem čuvanje sjemena do trenutka sadnje. Stoga se najčešće uzima sjeme usjeva od rane proljetne sadnje koje se naklijava pod difuznim svjetlom.
Pri izboru sorata iz vlastite proljetne proizvodnje za dobivanje sjemena za ljetnu sadnju poželjno je birati sorte koje karakterizira izrazito kratki period dormantnosti gomolja. Kao što su to, primjerice, sorte Berber, Liseta i Primura. Sjeme za ljetnu sadnju se također može čuvati u rashladnom skladištu sve do trenutka sadnje, ali je to jako skupo za proizvođača.
Naklijavanje gomolja
Gomolji se u polju mogu saditi nenaklijali, ali je tada klijanje i nicanje sporije. Nadalje, pri nepovoljnim zemljišnovremenskim uvjetima (sjetva u vlažno hladno tlo) klice mogu lako biti napadnute od rizoktonije i drugih mikroorganizama tla.
Naklijavanjem gomolja skraćuje se duljina vegetacije u polju jer se prvenstveno skraćuje period od sadnje do nicanja usjeva. Nadalje, sadnjom naklijalih gomolja dobije se ujednačenije nicanje i ujednačeniji usjev u polju, te ranije zametanje gomolja. Za naklijavanje gomolje treba istresti iz vreća u kištrice ili na pod do dva sloja debljine.
Prva faza je prednaklijavanje koje treba biti u potpunom mraku na temperaturi od oko 15-20 °C. Kako bi se što prije na gomoljima dobile klice duljine od pola do jednog centimetra. Nakon što su klice postigle tu dužinu, postepeno se smanjuje temperatura zraka u prostoriji na konačnih 8-10 °C.
Gomolje istovremeno treba započeti osvjetljavati difuznom svjetlošću ili fluorescentnim lampama oko 12 sati svaki dan. Ta druga faza „očvršćivanja“ gomolja na svjetlu i temperaturama od oko 10 °C traje i do nekoliko tjedana. Na kraju procesa naklijavanja klice trebaju biti dugačke 1-2 cm, zelene boje i čvrste, sa ili bez korjenčića. Proces naklijavanja gomolja može se lagano usporiti odnosno prema potrebi zaustaviti jednostavnim snižavanjem temperature na oko 5 °C. Time će se učinkovito zaustaviti daljnji rast klica pa sjeme može čekati dok ne nastupe optimalni uvjeti za sadnju u polju.
Poželjno je da se naklijavanjem ostvari što manji broj klica jer se tako dobije samo jedna glavna stabljika koja ima svega nekoliko gomolja. Time usjev krumpira prije dođe u tehnološku zrelost za iskapanje mladog krumpira. Naklijavanjem gomolja ostvaruje se i bolja fiziološka starost sjemena.
