Zaslanjivanje tla u proizvodnji povrća

Intenzivan uzgoj povrća u zaštićenim prostorima (kod nas prvenstveno u plastenicima) temelj je moderne proizvodnje povrća koji omogućuje stabilne prinose i proizvodnju izvan sezone. Međutim, intenzivan uzgoj u takvim uvjetima nosi specifične rizike. Jedan od najznačajnijih je zaslanjivanje tla (povećanje zaostale količine „soli“ u tlu), mjereno kao električna provodljivost tla (EC).

Visoka EC vrijednost tla ukazuje na prekomjernu koncentraciju topljivih soli te moguće probleme u uzgoju povrća. U zatvorenim sustavima poput uzgoja u plastenicima, visoka temperatura i intenzivna evapotranspiracija potiču snažno isparavanje vode s površine tla i kroz lisnu masu biljaka. Voda isparava, a u tlu dolazi do gomilanja soli. U kombinaciji s često prekomjernom (iako dobronamjernom) gnojidbom, plastenici postaju idealna “tvornica soli”. Zaslanjivanje je prvenstveno problem povišene koncentracije kationa kao što su natrij (Na⁺) te anioni klorida (Cl^–), sulfata (SO₄^2-) i nitrata (NO₃^–).

Kad EC vrijednost tla poraste iznad kritične točke (koja varira ovisno o kulturi, npr. iznad 2 dS/m za osjetljive kulture), nastupa osmotski stres. Biljka teže usvaja vodu, iako je fizički prisutna, jer je osmotski potencijal tla, koji veže dostupnu vodu na sebe veći od potencijala korijena. To je razlog zašto biljka u „zaslanjenom“ tlu često izgleda kao da pati od suše.

Specifični uzroci zaslanjivanja tla u plastenicima

• Loša voda za navodnjavanje. Ako voda za navodnjavanje već u startu ima visok EC (npr. iznad 0,7 dS/m), problem zaslanjivanja je neizbježan.
• Primjena gnojiva s visokim indeksom soli. Korištenje jeftinijih gnojiva poput kalijevog klorida (KCl) umjesto kalijevog nitrata (KNO₃) značajno ubrzava akumulaciju soli, pogotovo kloridnog aniona (Cl^–)
• Nedostatak drenaže. Za razliku od otvorenog polja gdje se soli prirodno ispiru oborinama, u plasteniku nema prirodnog ispiranja, već se voda primjenjuje u vrlo malim dozama

Tablica 1. Pojava viška soli u vodi za navodnjavanje je primarni izvor zaslanjivanja u plastenicima

Utjecaj zaslanjivanja na biljku i tlo

Povećani EC prvenstveno utječe na prinos i kvalitetu. Rajčica, paprika i krastavac pokazuju smanjenje rasta, tamniju boju listova i, u ekstremnim slučajevima, nekroze rubova listova (izgledaju “spaljeno”).

Tablica 2. Pragovi tolerancije EC tla za neke povrtne kulture

Utjecaj na svojstva tla

Visok sadržaj natrija (Na⁺) ima razarajući učinak na strukturu tla. Ion natrija (Na⁺) dispergira (razdvaja) čestice gline, što dovodi do zbijanja, stvaranja tvrde površinske kore i drastičnog smanjenja prozračnosti. Tlo postaje nepropusno za vodu i zrak – idealan recept za propast korijena.

Iako je ulaganje u plasteničku proizvodnju skupa investicija, tlo je neprocjenjivo i mora se održavati u optimalnom stanju. Prevencija pojava viška soli, uvijek je jeftinija od naknadne sanacije tla.

Prevencija – kako spriječiti nagomilavanje „soli“ u tlu?

Redovna analiza tla i vode je ključ u preventivnom djelovanju. Poljoprivrednik mora znati EC vode koja se koristi za natapanje i fertirigaciju i EC svog tla na početku i tijekom vegetacije kulture.

Preventivne mjere koje mogu spriječiti nagomilavanje „soli“ u tlu:

• Pravilna gnojidba. Usvojiti princip “fertirigacije” – primjene hraniva putem sustava za navodnjavanje. Gnojiti u manjim dozama, a češće, i koristiti isključivo gnojiva s niskim indeksom soli i nižim EC vrijednostima.
• Navodnjavanje. Primijeniti višak vode za ispiranje soli. To znači dodavanje 10-20% više vode od stvarne potrebe biljke. Taj višak ispire soli van zone korijena, pod uvjetom da plastenik ima funkcionalnu drenažu.
• Primjena tekućih organskih gnojiva na bazi huminskih kiselina. Jednostavna i praktična mjera koja se provodi tijekom uzgojnog ciklusa. Primjenjuje se u dozama od 5-10 lit/ha odnosno 0,5-1,0 lit/1.000 m², kroz sustav fertirigacije. Huminske kiseline imaju mogućnost puferiranja viška soli u tlu, i time sprječavaju porast zaslanjivanja tla.

Puferni efekt huminskih kiselina na zaslanjivanje tla

Ovo je vrlo važan učinak u intenzivnom uzgoju povrća u zaštićenim prostorima. Sam puferni učinak, djeluje kroz nekoliko mehanizama: Povećanje retencijskog kapaciteta tla za vodu. Humusne kiseline iz organske tvari poboljšavaju vodni kapacitet tla, što znači da tlo može zadržati više vode. Ova zadržana voda ima nižu koncentraciju soli od vode koja se brzo drenira, čime se biljkama daje stabilnija zaliha vode i smanjuje se osmotski stres. Ionska izmjena. Organska tvar ima visok kationski izmjenjivački kapacitet. Može vezati natrijeve ione, čime ih privremeno drži dalje od korijena, sve dok ne budu isprani iz sustava. Poticanje mikroorganizama. Primjena huminskih kiselina potiče rast korisnih mikroorganizama, uključujući mikorizne gljive. Mikoriza stvara simbiotsku vezu s korijenjem biljke i povećava efikasnost usvajanja vode i mineralnih tvari, što je od presudne važnosti kad je usvajanje blokirano stresom soli.

Sanacija – kako popraviti „zaslanjena“ tla?

Kad je EC tla previsok (EC>5,0 dS/m), potrebno je ispiranje tla i/ili primjena posebnih preparata za smanjenje zaslanjenosti tla ili primjena gipsa.

1. Ispiranje. Potrebno je tlo natopiti velikom količinom čiste vode niske EC vrijednosti. Primjenjuje se od 100-150 mm/m² vode u jednom tretmanu. Voda se pušta polagano kako bi se osigurala vertikalna drenaža i izbjeglo bočno širenje soli.
2. Korekcija natrija. Ako je problem u visokom natriju u tlu, primjenjuje se gips (CaSO₄). Kalcij iz gipsa istiskuje natrij s kompleksa tla, natrij se ispire kao NaSO₄ (lako topivi Na-sulfat) a struktura tla se obnavlja djelovanjem iona kalcija (Ca²⁺). Doza primjene gipsa određuje se prema agrokemijskoj analizi.

Primjena gipsa (CaSO₄) u popravku zaslanjenih tala

Gips (sadra, kalcijev sulfat dihidrat, CaSO₄x2H₂O) je neutralna sol koja se primjenjuje kao kemijski poboljšivač, a ne primarno kao gnojivo ili vapneni materijal (iako sadrži kalcij i sumpor). Njegova glavna uloga je popravak zaslanjenih tala. Gips djeluje na principu ionske zamjene. Kada je tlo zaslanjeno natrijem (Na⁺), natrij se veže na negativno nabijeni adsorpcijski kompleks tla, uništavajući njegovu strukturu. Primjenom gipsa uvodi se velika količina topljivog kalcija (Ca²⁺). Kalcij ima mnogo jači afinitet vezivanja od natrija i brzo zamjenjuje natrij na adsorpcijskom kompleksu tla. U toj kemijskoj reakciji u tlu nastaje lako topivi natrij-sulfat koji se vodom lako ispire iz zone korijena.

Primjenom gipsa dolazi do poboljšanja fizikalnih svojstava tla, kao što su:

• Poboljšana struktura. Kalcij stabilizira agregate tla, sprječavajući disperziju čestica (deflokulaciju) koju uzrokuje ion natrija.
• Povećana infiltracija i drenaža. Popravljena struktura omogućuje vodi da bolje prodire kroz tlo (infiltracija), čime se omogućuje ispiranje viška soli i sprječava se nastanak nepropusne površinske kore.
• Smanjeno zbijanje. Tlo postaje prozračnije i manje sklono zbijanju, što je ključno za rast i razvoj korijena

Preporuke za primjenu gipsa

• Vrijeme primjene. Kasno ljeto ili početak jeseni, kad je tlo suho, kako bi se gips mogao dobro umiješati u obradivi sloj za otvorena tla. U plastenicima se može primijeniti u pripremi tla između sezona.
• Brzina djelovanja. Zbog relativno spore topljivosti gipsa (oko 2,5 g/litri vode), primjetni učinak se očekuje unutar 6 do 8 mjeseci, a produženo djelovanje može trajati 3-5 godina.
• Određivanje doze. Potreba za gipsom i točna doza moraju se odrediti isključivo na temelju agrokemijske analize tla. Osnovni parametar je vrijednost SAR (Sodium Adsorption Ratio / vrijednost adsorpcije natrija),te se bez poznavanja vrijednosti ovog parametra ne može provesti učinkovita primjena gipsa. Radi se o vrlo specifičnom agrotehničkom zahvatu, te se doza potrebne količine gipsa ne može odraditi „napamet“.

Učinkovito gipsanje zahtijeva naknadno intenzivno ispiranje (navodnjavanje) čistom vodom (niske EC vrijednosti) kako bi se nastali topljivi natrijev sulfat fizički uklonio iz korijenove zone. Bez naknadnog ispiranja, natrij ostaje u zoni korijena kao topljiva sol i čini štete biljkama. Zaslanjivanje je trajan i neizbježan izazov intenzivne moderne i intenzivne plasteničke proizvodnje, a zanemarivanje ovog problema dovodi do zastoja u rastu, drastičnog pada prinosa i, u konačnici, do ekonomske neisplativosti proizvodnje povrća. Jedino proaktivan, agrotehnički utemeljen menadžment (redovne analize tla i vode, kontrolirana fertigacija i izbor vodotopivih gnojiva i osigurana drenaža) može držati ovaj “tihi problem” pod kontrolom. Tlo u plasteniku je resurs koji traži ne samo hranu, već i redovnu “higijenu” u obliku ispiranja viška soli, kako bi se ostvarili visoki i kvalitetni prinosi povrća.

Tekst i foto: dr. sc. David Gluhić