Zašto dolazi do propadanja krumpira?

Na pitanje pretplatnika zašto su mu gomolji zdravstveno neispravni, unatoč tome što je tijekom vegetacije proveo sve preporučene mjere zaštite cime, odgovara naš stručni suradnik mr. sc. Milorad Šubić.

Mjere suzbijanja bolesti cime (Phytophthora, Alternaria) ne daju zaštitu protiv zemljišnih bolesti gomolja. Na gomoljima tijekom vađenja pronalazimo zemljišne uzročnike bolesti. Među njima su ove sezone najčešće krastavosti i različite vrste truleži (npr. početkom jeseni u 2021. suha trulež). Meteorološki uvjeti u 2021. nisu bili optimalni za uzgoj krumpira. Najviše zbog visokih temperatura i ekstremno malih količina oborina u lipnju u kojem završava cvatnja i započinje intenzivan rast i razvoj gomolja, pa je upravo ovaj mjesec “odgovoran” za količinu prinosa.

U razdoblju od 16.6.-16.8. 2021. zabilježen je veći broj vrućih dana s temperaturama zraka u hladovini >31°C. Stoga ove jeseni na gomoljima krumpira ima manje ili nimalo “bijele noge” (Rhizoctonia) i vlažne truleži (Erwinia spp.), ali možemo očekivati skladišnu suhu trulež (Fusarium), a već kod vađenja gomolja ocjenjujemo stupanj krastavosti.

Najraširenija gljivična bolest gomolja

Suha trulež (Fusarium spp.) je najraširenija vrsta gljivičnog propadanja gomolja krumpira u skladištima. Uzrokuju je različite Fusarium vrste (npr. Fusarium solani var. coeruleum, Fusarium sulphureum, Fusarium avenaceum, Fusarium oxysporum i dr.). Ova vrsta truleži gomolja se često javlja sekundarno, gotovo uvijek na mjestima ozljeda prilikom vađenja, transporta i punjenja skladišta, i/ili naseljava gomolje koji su primarno zaraženi nekim drugim uzrocima (npr. plamenjača). Gljivice Fusarium su raširene u mnogim tlima kao sastavni dio mikroflore. Sorte krumpira se razlikuju svojom osjetljivošću na suhu trulež. Nažalost, malo proizvođača sjemena za svoje sorte krumpira naglašava osjetljivost/otpornost na suhu trulež gomolja. Primjerice, tvrtka “Agrico” naglašava bolju otpornost gomolja na suhu trulež kod sorata: Babylon, Kuroda, Lugano i Prince.

Obično se suha trulež razvija tek nakon što su gomolji u skladištu, ali s promjenom klime zadnjih sezona sve češće pronalazimo pojavu ove bolesti već u polju tijekom vađenja gomolja. Prve vanjske promjene se vide na površini gomolja u obliku manjih pjega smeđe boje. Vremenom zaraženi gomolji s jedne strane sve više smežuraju. Razoreno unutrašnje tkivo je “prašnato” i suho (nema neugodnih mirisa kao kod vlažne truleži koje uzrokuju Erwinia bakterioze). Na rubu oboljelog tkiva postoji barijera prema unutrašnjosti gomolja.

Zaraženi dijelovi gomolja u optimalnim uvjetima vlažnosti i topline postaju pokriveni bijelim, žućkastim, crvenkastim ili plavičastim, rahlim jastučićima (micelij uzročnika bolesti na kojem se formiraju infektivne konidije). Ovakav oblik suhe truleži često vidimo na uvoznom sjemenskom krumpiru. Ako se takve partije pripremaju rezanjem za sadnju kriške jače zahvati trulež. Kod vrlo jake zaraze majčinskih gomolja imali smo slučajeve slabijeg klijanja i nicanja, odnosnu pojavu 20-ak % praznih mjesta u sklopu usjeva.

Uvjeti koji pogoduju suhoj truleži

Fusarium gljive su prilagođene višim temperaturama (optimalno 25° do 31°C). Tako zadnjih desetak godina s globalnim klimatskim promjenama štete od suhe truleži vidimo već tijekom vađenja krumpira. Jače stradaju gomolji u suviše toplim skladištima, a gubitci se povećavaju s dugotrajnijim čuvanjem. Fusarium gljivice se u tlu održavaju nekoliko godina kao saprofiti. Latentno se mogu održati na nečistoćama u skladištima (npr. u vrećama za krumpir). U skladištu se šire kontaktom oboljelih gomolja sa zdravima. Optimalni uvjeti koji pogoduju suhoj truleži u spremištima tijekom zime su vlažnost 50 % i temperature 15°C.

Opće preventivne mjere zaštite protiv truleži gomolja u skladištu: Prilikom vađenja što manje ozljeđivati gomolje. “Skladište nije bolnica”, pa se inficirani gomolji tijekom čuvanja ne mogu izliječiti. Veće hrpe uskladištenih gomolja tijekom prva 2-3 tjedna čuvanja poželjno je propuhivati zrakom zasićenim vlagom barem 95 % uz postupno smanjivanje temperature do vrijednosti 12,8°C. Držanjem temperature u skladištu na 5° do 6°C može se značajno smanjiti pojava truleži gomolja krumpira.

Manjim proizvođačima krumpira koji ga uzgajaju samo za vlastite potrebe preporučujemo da prostorije za čuvanje gomolja budu dovoljno zamračene s poželjnim rasponom temperature od 4 do 20°C. Dobro je gomolje povremeno probrati i sortirati ih po veličini u manje drvene (npr. “letvarice”) ili prozračne plastične sanduke, pritom odbaciti oboljele i izdvojiti mehanički oštećene gomolje.

Krastavost gomolja i mjere sprječavanja pojave

Uzročnike krastavosti gomolja ubrajamo među ekonomski značajnije patološke poremećaje. Za razliku od svih drugih gljivičnih i bakterijskih bolesti gomolja, krastavost ne uzrokuje izravne gubitke zbog propadanja uroda, već je narušena prodajna ili tržna vrijednost gomolja. Gomolji koji pokazuju znakove krastavosti potpuno su uporabljivi za ljudsku ishranu nakon skidanja pokožice.

Na jačinu pojave krastavosti gomolja najviše utječu:

(a) uvjeti u vrijeme intenzivnog razvoja gomolja (visoke temperature nakon cvatnje krumpira);

(b) tip zemljišta i njegova kemijska reakcija (ili pH vrijednost);

(c) intenzivna gnojidba nezrelim stajskim gnojem neposredno pred sadnju krajem zime ili početkom proljeća;

(d) sadnja osjetljivih sorata;

(e) postojanje izvora zaraze (od ranije uzgajanog bolesnog usjeva, odnosno sadnjom zaraženog sjemena).

Razlikujemo dva osnovna uzročnika krastavosti gomolja krumpira: (1.) obična krastavost (Streptomyces scabies) i (2.) prašna krastavost (Spongospora subteranea). Uz njih se još najčešće na sjemenskim partijama krumpira pojavljuju srebrna krastavost (Helminhosporium solani) i prištičavost gomolja (Oospora pustulans). Naizgled su znakovi bolesti slični, ali se pažljivim pregledom gomolja mogu primijetiti razlike svojstvene svakom uzročniku krastavosti. Kraste su na gomolju najčešće nepravilno raspoređene, a izuzetno mogu prekriti cijelu površinu. Takvi gomolji se teže čuvaju i skladište, jer površinske kraste pogoduju mnogobrojnim gljivičnim i bakterijskim uzročnicima truleži ili gnjiloće gomolja.

Obična krastavost se dobro razvija na laganim, prozračnim, zemljištima u kojima ima nerazgrađene organske tvari (koja potječe od biljnih ostataka iz ranijeg uzgoja, npr. kukuruzovina, ili od nedovoljno zrelog stajskog gnoja razbacanog neposredno pred sadnju).  Na kiselim tlima je uzročnik obične krastavosti vrlo rijedak, naprotiv najbolje se razvija na zemljištu slabo kisele, neutralne  ili bazične (alkalne) reakcije (pH = 6,8 do 8). Stoga se obična krastavost uvijek javlja na površinama gdje je razbacana pretjerana količina vapnenog materijala radi popravka kiselosti zemljišta.

Mjerenjem reakcije zemljišta (ili određivanjem pH vrijednosti) pred sadnju krumpira može se  vrlo lako prognozirati pojava obične krastavosti gomolja. Od meteoroloških uvjeta običnoj krastavosti najviše pogoduje vrućina u vrijeme zametanja i porasta gomolja (tzv. “tuberizacija”). Uzročnik krastavosti je prisutan u području intenzivnog uzgoja krumpira gotovo na svim površinama, jer se može održati u zemljištu više godina bez krumpira.

Tablica 1. Osjetljivost nekih sorata krumpira na običnu i prašnu krastavost gomolja

Ako se na gomoljima primjeti “dublja” krastavost s pojavom prašine u pukotinama krasti, tada s razlogom treba sumnjati na tzv. prašnu krastavost (Spongospora subterranea). Rjeđa je u odnosu na običnu krastavost. Osim gomolja prašna krastavost napada i korijen krumpira. Na površini gomolja nastaju bradavičasti plikovi, čija se kožica kasnije zvjezdasto raspuca. Prašna krastavost se razvija na nešto težim zemljištima, odnosno u prohladno-vlažnom razdoblju. Odgovara joj izrazita kiselost zemljišta, s vrijednostima pH nižim od 5,5. Prema ekološkim zahtjevima prašna i obična krastavost se potpuno razlikuju. Na površinama gdje se pojavi krastavost u jačoj mjeri ne preporučuje se česta sadnja krumpira.

Redovito kontrolirati kiselost zemljišta, a pri kalcifikaciji se obavezno rukovoditi načelom primjene manjih količina vapnenih materijala tijekom više godina. U sadnji koristiti deklarirani sjemenski materijal, birati otpornije sorte bez znakova krastavosti. Iz opisanog se može zaključiti da direktnim zaštitnim mjerama u proizvodnji krumpira protiv uzročnika krastavosti ne možemo očekivati dobar uspjeh, a redovita kontrola plodnosti (pH vrijednost), plodored, zdrav sadni materijal, korištenje kvalitetnog (“zrelog”) stajskog gnojiva i izbor tolerantnijih sorata predstavljaju osnove preventivne mjere da bi krastavosti bilo što manje.