Prema navodima objavljenim u jednom radu američkih stručnjaka koji detaljno obrađuje posljedice iz domene ekonomskih šteta i implikacije vezane uz ljudsko zdravlje (troškovi liječenja, prevencije…) vidljivo je da je ekonomski aspekt štetnog djelovanja mikotoksina vrlo značajan.

Ekonomski utjecaj mikotoksina ljudskom društvu može se zamisliti u dva načina: (i) izravni tržišni troškovi povezan s izgubljenom trgovinom ili smanjeni prihodi zbog kontaminirane hrane ili hrane za životinje, i (ii) gubitak zdravlja ljudi od povezanih štetnih učinaka uz konzumaciju mikotoksina. Javljaju se gubici povezani s tržištima unutar sustava u kojima mikotoksini se prate u hrani i opskrbu stočnom hranom. Hrana koja ima razine mikotoksina iznad određene najveće dopuštene razine je ili zabranjena za daljnju distribuciju i prodaju ili je odmah povučena s tržišta ili opozvana od potrošača (ako je procjenom rizika utvrđen rizik) ili je već prodana po nižoj cijeni za drugačiju upotrebu.

Takve se transakcije mogu odvijati na lokalnim razinama ili na razini trgovina među zemljama. Ponekad to može rezultirati teškim ekonomskim gubitkom za proizvođače hrane, ali prednosti takvih sustava praćenja i kontrole  je manji rizik od mikotoksina u opskrba hranom a time i zaštita zdravlja potrošača. Gubici povezani sa zdravljem nastaju kada su prisutni mikotoksini u hrani na razinama koje mogu uzrokovati bolest.

Mikotoksini i međunarodna trgovina

Iz pozicije međunarodne trgovine, kontaminacija mikotoksinima nanosi teška ekonomska opterećenja i gubitke. Smanjuje cijenu koja se plaća za usjeve i može uzrokovati odlaganje velikih količine hrane. U SAD-u gubici od mikotoksina se procjenjuju u stotinama milijuna američkih dolara godišnje što predstavlja značajnu ekonomsku štetu.

Razne studije su pokušale kvantificirati potencijalne tržišne gubitke povezane s mikotoksinima u usjevima. U SAD-u su tako procijenjeni ukupni godišnji gubici zbog tri mikotoksina – aflatoksina, fumonizina i deoksinivalenola –dosegli čak 1 milijardu američkih dolara prema navodima američkog stručnjaka Varadona 2003. godine. Gotovo sav ovaj gubitak snosio je kukuruz, te uzgajivači kikirikija i pšenice.

Međutim, mali dio ovog gubitka imali su i proizvođači stoke zbog nepovoljnog utjecaja na zdravlje životinja. U tri azijske zemlje – Tajlandu, Indoneziji i Filipinima – ukupni procijenjeni godišnji gubitak zbog aflatoksina je bio oko 1 milijarde australskih dolara kako prema podacima objavljenim u radu Lubulwa i Davis, 1994. Ovaj gubitak bio je kombinacija tržišnog utjecaja, kao rezultat odbijanja grupe (lotova) proizvoda s utvrđenim visokim vrijednostima mikotoksina i štetnim učincima na zdravlje.

Glavne gospodarske posljedice kontaminacije

Glavne gospodarske posljedice kontaminacije mikotoksinima su:

  • gubitak usjeva i hrane zbog kontaminacije
  • potreba za analizama i dekontaminacijom hrane
  • ograničenja izvoza i povlačenje proizvoda s tržišta

Država (vlada), znanstvenici, međunarodne organizacije, poljoprivrednici i potrošači moraju surađivati kako bi se prevladali izazovi u provedbi i implementaciji mjera učinkovite prevencije i suzbijanja mikotoksina te smanjio njihov štetan utjecaj na zdravlje i tržište.

Metode prevencije, utvrđivanje i smanjenje rizika

Sprječavanje porasta plijesni u proizvodnji hrane svakako smanjuje mogućnost kontaminacije mikotoksinima. Osobito je to važno za organski/ekološki uzgoj jer proizvodi od cjelovitih žitarica iz takve proizvodnje imaju povećan rizik od kontaminacije mikotoksinima.

Integrirani sustav kontrole sigurnosti hrane u svim fazama proizvodnje i distribucije koji uključuje dobru skladišnu praksu, dobru higijensku praksu i dobru proizvođačku praksu pouzdana je metoda u prevenciji sinteze mikotoksina.

Budući da su neki od najznačajnijih rizika nastanka mikotoksina, osim klimatskih uvjeta, i obrada zemlje, plodored, zaštita žitarica, hranidba biljaka i slično, osobito je važno provođenje preventivnih mjera na poljoprivrednim površinama i pravilno skladištenje žitarica. Kod žitarica prije žetve treba obratiti pažnju na: odabir sorti za sjetvu koje su otporne na plijesni, zaštita od insekata, praćenje parametara (temperatura, relativna vlažnost, sadržaj vode, kakvoća i vrsta tla); u tijeku žetve: sušenje i pročišćavanje; nakon žetve: pravilno uskladištenje, suzbijanje rasta plijesni, dekontaminacija.

Potrebno je poduzimati preventivne mjere još od izbora sjemena, pa do nadzora usjeva, berbe ili žetve i kontrole uskladištenih proizvoda, kako bi se spriječila pojava mikotoksina Foto: Shutterstock

Pri samoj preradi žitarica potrebno je obratiti pažnju na količinu dodane vode i eventualno nastalu kondenzaciju. Proces peletiranja uvelike smanjuje nastanak pljesnivosti, ali ga ne može u potpunosti zaustaviti jer se pri povoljnim uvjetima i u peletama mogu razviti toksikogene plijesni. Skladišni prostori moraju se redovito kontrolirati na količinu vlage te se mora onemogućiti svaki kontakt hrane svodom. I u nastambama za životinje treba obratiti pažnju na količinu vlage u prostoru i mogućnost kontakta hrane s vodom.

Kontrola svježine hrane je sljedeći ključni čimbenik. Hrana se mora redovito mijenjati i ne smiju zaostajati količine stare hrane jer je na njoj veća mogućnost razvoja plijesni. Slično je i kod držanja hrane u silosima. Hrana koja je najbliže stjenkama silosa najkasnije se prazni i najviše mijenja ovisno o temperaturi pri slaboj izolaciji, pa je i pogodnija za migraciju vlage i rast plijesni. Održavanje čistoće opreme je također vrlo značajan čimbenik u prevenciji stvaranja plijesni. Sva stara hrana koja onečišćuje opremu je podložna rastu plijesni i može kontaminirati hranu.

Ključne mjere u poljoprivrednoj proizvodnji

Ako hrana ipak sadržava mikotoksine, za smanjenje količine mikotoksina primjenjuju se metode redukcije (kemijske, biološke i fizikalne).

Mjere za učinkovito sprečavanje rasta i razvoja mikotoksina i smanjenje rizika:
  • Kontrola razvoja plijesni na usjevima, odnosno kontrola okolišnih uvjeta: relativna vlažnost, sadržaj vode u supstratu, temperatura i koncentracija kisika. Ključni je korak sušenje usjeva nakon žetve kojim se sprječava pljesnivost.
  • Primjena fizikalnih metoda, kao što je npr. čišćenje, mehaničko uklanjanje, pranje zrnja. U nekim slučajevima može se koristiti obrada visokom temperaturom, UV zrakama, X zrakama, mikrovalovima i dr. Ekstrakcija mikotoksina otapalima također daje po- voljne rezultate. U hranu za životinje mogu se dodati i tvari koje vežu mikotoksine, koje će smanjiti njihovu biološku raspoloživost za životinje. To su npr. kalcijev-aluminosilikati filosilikat iz prirodnoga zeolita (koriste se za smanjenje koncentracije AFB1 i ZEA, ali nemaju moć vezanja drugih mikotoksina). Bentonit je isto jedan od primjera spojeva koji vežu mikotoksine, a uspješan je u vezanju AFB1, T-2 toksina, ali ne ZEA i NIV. Kaolin, sepiolit i montmorilonit također vežu AFB1, ali su manje učinkoviti nego kalcijev-aluminosilikat.
  • Kemijske metode uključuju upotrebu kiselina, lužina, oksidansa, reduktivnih tvari, kloriranih supstanci i formalina, u cilju razgradnje mikotoksina u kontaminiranom krmivu i krmnim smjesama. Međutim, zbog visoke cijene i njihovih rezidua u hrani, te se metode rijetko upotrebljavaju.
  • Biološke metode uključuju korištenje sredstava za apsorpciju te enzime i mikroorganizme. Od mikroorganizama koji prevode toksički spoj u manje toksičan oblik, a ponekad ga uz nazočnost određenog enzima i razgrade, uključene su neke bakterije, posebice iz skupine bakterija mliječne kiseline, propionibakterija i bifidobakterija u hrani, s ciljem smanjenja koncentracije mikotoksina. Mikrobiološke metode uključuju i kontaminaciju biljnoga supstrata sa sojevima plijesni A. fl avus i A. parasiticus, koji će u međusobnome nadmetanju prerasti toksikotvorne sojeve plijesni.
  • Postupcima prerade: sušenjem, pasterizacijom i sterilizacijom može se smanjiti razina aflatoksina  (poglavito AFM1 u mliječnim proizvodima ne i potpuno ukloniti.
  • Primjena eteričnih ulja i bakterija mliječne kiseline kao inhibitornih tvari na rast toksikotvornih plijesni u čistoj i mješovitoj kulturi i biosintezu mikotoksina (npr. OTA i ZEA).
Svaka od navedenih metoda poskupljuje proizvodnju hrane. Stoga treba primijeniti sve mogućnosti prevencije kako bi se u samom početku rizik od nastanka mikotoksina sveo na najmanju moguću mjeru. Također je bitna spoznaja da ne postoji metoda istovremenog uklanjanja svih vrsta mikotoksina.

Upravljanje rizikom

Primjenom i korištenjem dobre poljoprivredne prakse (Good Agricultural Practices, GAP) kao prvoga koraka, potom dobre proizvođačke prakse (Good Manufacturing Practices, GMP) za vrijeme uskladištenja, obrade, prerade i distribucije te uključivanje HACCP sustava (Hazard Analysis Critical Control Point; analiza opasnosti kritičnih kontrolnih točaka) u čitavome lancu proizvodnje, od polja do stola moguće je uspješno vladati rizikom. Glavni problem u procjeni rizika mikotoksikoza za zdravlje ljudi i životinja je mnogobrojnost čimbenika koji utječu na proizvodnju i prisutnost u hrani za ljude i životinje. Sama izolacija i potvrda prisutnosti vrste plijesni koja može stvarati mikotoksine nije i dokaz prisutnosti mikotoksina. Osim toga, subjekt u poslovanju s hranom obvezan je provoditi interne kontrole poslovanja prema procjeni opasnosti, uključujući i izradu plana uzorkovanja na kontaminante propisane Uredbom (EZ) br. 1881/2006, sukladno opsegu i vrsti svog poslovanja. U Hrvatskoj se na temelju godišnjeg plana uzorkovanja provodi sustavna kontrola namirnica biljnog i životinjskog podrijetla na mikotoksine.

Najbitnije je učinkovito i kvalitetno planiranje i djelovanje

S obzirom na veliki broj raznih mikotoksina i širok dijapazon proizvoda koje kontaminiraju, te posebnu opasnost od njihove prisutnosti u ekološkoj proizvodnji i velike ekstreme i odstupanja od uobičajenih klimatskih uvjeta tijekom zadnjih godina što ima direktan utjecaj na razvoj mikotoksina, potrebno je učinkovito i kvalitetno planiranje i djelovanje i u svim fazama sustava „od polja do stola“.

Važno je nastaviti kontinuirane kontrole, kako samih subjekata u poslovanju s hranom, tako i svih nadležnih tijela povezanih sa sustavom kontrole. Znanstvena i stručna zajednica treba i dalje uz potporu države i proizvođača nastaviti provoditi istraživanja o uvjetima razvoja toksikogenih gljiva i njihovu produkciju mikotoksina, kao i kontaminaciji sirovina i gotovih proizvoda istima, te razvijati i pravilno koristiti analitičke metode koje ih mogu otkriti i kvantificirati. Kako bi se izbjegli mogući negativni učinci mikotoksina po zdravlje, nužno je uz organiziranu kontrolu hrane provoditi i navedene preventivne mjere u svim fazama proizvodnje i tijekom skladištenja biljnih proizvoda i proizvoda životinjskog podrijetla.

Pročitajte još:

Mikotoksini – uzroci i posljedice

Utjecaj mikotoksina na zdravlje ljudi

Zakonska regulativa i sustav kontrole