Vrijeme je proljetne sjetve i važno razdoblje godine za ratare. U sljedećih nekoliko tjedana, hrvatska polja bit će zasijana novim usjevima. Usjevima od kojih se kao i svake godine puno očekuje, kako u smislu prinosa, tako i možda još i više u smislu cijene svake zasijane kulture. Potrebe proizvođača su velike, obveze ih pristižu, trebat će osigurati sredstva za novu sezonu, a bilo bi poželjno od sveg tog rada nešto i zaraditi.
Nedavno završen proljetni sajam u Gudovcu, potaknuo me na razmišljanje o proizvođačima i mehanizaciji. I ove godine, kao i svake do sada, na sjamu se veliki dio ponude odnosi na mehanizaciju. Izloženi su bili milijuni eura raznoraznih traktora, kombajna, priključaka i ostalih čuda moderne mehanizacije koja se koristi danas u poljoprivrednoj proizvodnji.
Svladani izazovi za budućnost ratarstva
Međutim, za razliku od prije dvije ili tri godine, danas navala na kupnju istih gotovo da i ne postoji. I dok se 2022., pa možda i većim dijelom 2023. moglo prodati što god da se ponudilo na tržištu, danas je situacija dijametralno suprotna. Danas prodaja mehanizacije ide dosta teško i sporo. Proizvođači se više ne odlučuju olako na kupnju kao nekada. Ne zato jer ne bi htjeli kupiti, već zato jer si većina to danas teško može priuštiti.
Naravno da se to ne odnosi na sve proizvođače i ratare. Veliki je broj onih koji dobro razumiju financijsko poslovanje, cash-flow, knjigovodstvene pozicije i dobit i znaju to povezati s veličinom svog imanja, s tržišnim i poslovnim rizikom kojem se izlažu, s potrebama koje imaju za pokretanje i završavanje proizvodnog ciklusa i slično. Poprilično izazovno i kompleksno, ali tako je to u današnjem svijetu. Povrh svega, dio proizvođača uspješno koristi razne mjere koje su im na raspolaganju pri kupnji mehanizacije, zbog kojih je sam povrat investicije puno kraći, a ukupan trošak ne tako velik da ugrozi poslovanje.
Svima onima koji te sve izazove savladali, čestitam i nadam se da će se nastaviti i dalje razvijati i rasti, jer oni su budućnost ratarstva i poljoprivrede u Hrvatskoj. Na takve se proizvođače ova priča niti ne ne odnosi. Ovo se odnosi na one koji ove i slične izazove ne znaju ili jednostavno ne mogu savladati, jer će takvi kroz godine pred nama biti prisiljeni odustati od (ratarske) proizvodnje. Proces konsolidacije na strani proizvodnje o kojem se govori i koji se i kod nas događa. Jednostavno, takvim proizvođačim neće biti isplativo proizvoditi, problem je samo što će im za to biti svi drugi krivi, osim njih samih.
Duša hoće, al’ traktor klopoće
Odavno je poznata ta ljubav ratara prema mehanizaciji. Običnom čovjeku se to može najbolje objasniti kao usporedba s ljubavlju običnog čovjeka prema automobilima. Razumljiva je želja proizvođača da ima novi, veći, jači, bolji traktor ili kombajn ili neki treći stroj/priključak. Stroj koji mu omogućava da odradi isti posao kao i ranije, uz manje truda ili brže ili čak uz nominalno manje troškove. Jer, novi strojevi donose upravo to. Veću efikasnost i manju potrošnju.
Međutim, da bi ova jednadžba bila potpuna, potrebno je uključiti i ostale faktore. Prvenstveno, može li si određeno imanje ili OPG priuštiti ono što vlasnik želi i o čemu sanja?
Danas mnogi proizvođači imaju problem likvidnosti, između ostalog zbog odluke da spomenute 2022. i/ili 2023. kupe novu mehanizaciju. Kupe je kako? Najčešće na leasing od 5 godina. I to je za neke, posebno za male OPG-ove, danas postao problem i veliki izazov jer su pod pritiskom leasing rata ili kredita, ostali bez likvidnosti potrebne za normalno poslovanje. I onda je problem tržišna cijena robe u nekom trenutku. Takve strateški loše poslovne odluke može danas pokriti samo iracionalna cijena žitarica ili uljarica, do koje se može doći samo u situacijama velike neizvjesnosti (kao što je to bilo s početkom rata u Ukrajini).
Koji je pravi trenutak za nabavu novog stroja?
Donošenje odluke o kupnji često se opravdava riječima kako je to nužno sredstvo za rad. I da i ne. Da banaliziramo i slikovito opišemo. Iz Zagreba do Vukovara se može ići i u starijoj Škodi Fabiji i u najnovijem Mercedesu. Oba automobila će vas dovesti na željenu adresu. Pravo pitanje koje se treba postaviti je koliko puta godišnje ideš na takav put. Ako se na toj relaciji putuje jednom godišnje, onda kupnja novog Mercedesa nije potreba već želja i nepotreban luksuz, a kupnja Fabije je optimalna. Međutim ako se na toj relaciji putuje jednom ili više puta tjedno, onda je kupnja Škode Fabije loša odluka, a kupnja Mercedesa opravdana i optimalna. Tako isto treba gledati na mehanizaciju i na konstataciju da je to nužno sredstvo za rad.
Ključno pitanje koje se treba postaviti je koji je to trenutak kada treba kupiti vlastitu mehanizaciju i što je optimalno za kupnu u usporedbi s površinom koja se obrađuje i prosječnu profitabilnost koja se na toj površini ostvaruje? Nemali broj puta, proizvođači imaju mehanizaciju koja je kapacitetom (a onda i nabavnom cijenom) višestruko veća od površine koju obrađuju. U konačnici, takva je mehanizacija skupa i vrlo vjerojatno jedan od glavnih razloga zbog kojega profitabilnost nije dostatna ili je možda čak i negativna. Velik je broj izazova i odluka koju svaki proizvođač i OPG treba donijeti, ali strateške i dosta važne odluke za budućnost samog proizvođača, posebice u ovim turbulentnim vremenim, treba donijeti lišen emocija, samo na bazi brojaka. Želje su jedno, ali realnost je nešto drugo.
Nameće se pitanje što je alternativa?
Dio onih malih proizvođača se naprosto mora početi povezivati i udruživati po nekom modelu kada je u pitanju i mehanizacija. Bilo da do takve odluke dođe svijesno ili će ih na to okolnosti natjerati. Tada kupnja određenog stroja ima veću isplativost i u konačnici košta manje po hektaru. Ili se okrenuti onima koji pružaju usluge za obradu tla ili kombajniranja. Oni nešto veći, trebaju prilagoditi svoje želje i mogućnosti kod kupnje mehanizacije, kako bi mogli nastaviti se razvijati, a da pritom ne ugroze samo poslovanje. Jer, nemojte nikada zaboraviti – gubitak je bolan, nelikvidnost je smrtonosna.
