Uvijek je zanimljivo pratiti događanja na robnim burzama, a pogotovo u zadnje dvije godine kada je globalna situacija, što ona geopolitička, što ona ekonomska potpuno drugačija. Odnosno, znatno je dinamičnija i volatilnija, nego što je to bilo u godinama prije Covida. Premda se situacija smirila u odnosu na vrhunce koje smo vidjeli tijekom 2022. godine i cijene su se koliko-toliko vratile na prihvatljvije i/ili normalnije razine za potrošače i kupce, ne možemo sasvim prihvatiti konstataciju da je vrijeme skupih poljoprivrednih roba iza nas. Kako se okolnosti mijenjaju na globalnoj razini, tako se i premija rizika povećava ili smanjuje. A to je samo jedan od faktora koji utječu na cijene roba.
U agri svijetu, nekoliko je čimbenika koji trenuto utječu na terminske cijene žitarica i uljarica na burzama. Glavni od njih su: eskalacija rata u Ukrajini smanjuje izvoz žitarica, rastući strahovi od dubljeg vojnog sukoba između Izraela i Irana potiču cijene sirove nafte, višak oborina u zapadnoj Europi, suša u Rusiji, Argentini i Australiji smanjuje procjene proizvodnje, preporuka cijene za izvoz iz Rusije, globalno proizvođači zadržavaju prodaju roba.
Uzmemo li za pretpostavku da širenja tenzija na Bliskom Istoku neće biti odnosno da će se situacija koliko-toliko normalizirati, vremenski uvjeti u tjednima pred nama imat će utjecaja na cijene žitarica i uljarica sljedeće godine. Odnosno, tržišta će u fokusu imati tijek sjetve pšenice na sjevernoj hemisferi i prve procjene koliko je ukupno zasijana površina pod tom važnom kulturom. Još je rano za špekulacije, odnosno za govorenje o konkretnim brojkama. Za sada se to kreće na sličnim razinama kao što je to bilo i ove godine.
Konkurentna ratarska proizvodnja
Često se postavlja pitanje koje su to ratarske proizvodnje sa kojima Hrvatska može biti konkurentna na svjetskom i europskom tržištu? Odmah da budemo jasni, u Hrvatskoj već postoje proizvođači koji imaju konkurentne proizvodnje. To su proizvođači koji su pronašli dobitnu formulu da postignu optimalnu profitabilnost na svojim površinama, uzevši u obzir veličinu površine koju obrađuju, mehanizaciju koju posjeduju, agrotehniku, klimat, pedologiju tla, ulaganja kroz inpute (koje sjeme, koja zaštita i koja kombinacija prihrane mineralnim gnojivima) kako bi se postigli optimalni naturalni prinosi i još važnije na kraju financijski pokazatelji. Ono što nam je kočnica da budemo relevantan faktor na globalnoj razini su male količine koje proizvodimo.
Ako netko misli da se u našem okruženju proizvodi nešto što donosi zlato, a da naši proizvođači ne znaju za to, vara se. Nema tu otkrivanja tople vode. To su sve manje više uobičajene ratarske kulture. Ono što trebamo raditi je kontinuriana edukacija proizvođača, usvajanje novih znanja i primjena novih saznanja u proizvodnji u ovom okruženju koje se mijenja (prvenstveno klimatski). Ono što čini razliku u pojedinim zemljama je koliko je razvijena i jaka povezana industrija koja se nastavlja na ratarsku proizvodnju. Kod nas to baš i nije slučaj. Generalno, ratarska proizvodnja je (u nekim kulturama i višestruko) veća nego što su to potrebe domaće industrije.
Korak u pravom smjeru su potezi poput Podravkinog otvaranja postrojenja za preradu rajčice. Takvi projekti na široj razini šalju poruku proizvođačima što da proizvode i u kojem smjeru da planiraju svoj budući rast i razvoj. Samim time će naša uvozno-izvozna bilanca izgledati drugačije nego što je to danas slučaj.
Regionalizacija i burza
S pravom je kritika u društvu usmjerena na poljoprivredu. Pogotovo je to u kontekstu novca odnosno subvencija koje se svake godine troše, a razina proizvodnje nije nam se pomakla zadnjih 30 godina. To je znak da u postojećoj politici nešto treba mijenjati i to pod hitno. Od načina na koji se te subvencije daju, do strateškog promišljanja i planiranja što želimo postići s našom poljoprivrednom proizvodnjom i kako to ostvariti, do definiranja regionalnih područja koja će se usmjeravati u ciljane proizvodnje s obzirom na uvjete za proizvodnju istih.
Da se ovisno o tradiciji, ali i budućem potencijalu formiraju regije za ratarstvo, za voćarstvo i povrćarstvo, za maslinarstvo i vinarstvo, pa za stočarstvo i sl. Da se odvoje poticaji za rast i jačanje proizvodnje od onoga što je u biti socijalna ili politička subvencija. Da se izbjegne ne mali broj subvencija koji se daju za hektare, bez uvjeta da se tamo išta i proizvodi (pa je zato moguće imati nasade oraha na plodnim ravnicama Slavonije i slične druge bisere).
A kad je cijena u pitanju, nerijetko se povede i rasprava o burzi poljoprivrednih roba u Hrvatskoj. Mnogi koji to zagovaraju zapravo niti ne razumiju što je to burza i čemu ona zapravo služi. Burza je prvenstveno mjesto na kojem se trguje financijskim derivatima, bilo u špekulativne svrhe ili s ciljem upravljanjem rizikom. Burza u roba u Hrvatskoj jednostavno bi imala premali broj aktivnih korisnika da bi mogla ispuniti svoj smisao.
Kompleksna kalkulacija finalnog proizvoda
Na kraju, uvijek se pokušava pronaći neka poveznica i/ili paralela između kretanja cijena burzovnih roba i kretanja cijena finalnih proizvoda na policama dućana. Sirovina je samo jedan dio troška u ukupnoj cijeni finalnog proizvoda. Njegova je kalkulacija mnogo složenija s više inputa koji utječu na formiranje cijene. I ono što je najvažnije, to na kraju nisu burzovne robe.
Neosporna je činjenica da su cijene finalnih proizvoda na policama dućana u zadnje dvije godine značajno porasle. Inflacija je u promatranom razdoblju za pojedine proizvode ili grupe proizvoda bila značajno veća nego što to službeni statistički podaci govore. Ali, nije Hrvatska bila izolirani slučaj. Slični su trendovi rasta bili i u zemljama okruženja, odnosno u EU. Posljedica su ukupnog okruženja u kojem smo se nalazili. Negativan osjećaj koji imamo kao potrošači, kada su cijene u pitanju, posljedica je naše slabe ili slabije kupovne moći u odnosu na razvijene zemlje Zapada. Tako su nam ta poskupljenja teško pala i nerijetko su dovela do promjene u našim potrošačkim navikama.
