Svake godine iznova u lipnju možemo vidjeti nezadovoljstvo, u prvom redu raznih udruga i proizvođača, oko otkupne cijene pšenice u Hrvatskoj. To je razdoblje kada razne interesne skupine koriste razne alate i medijske pritiske kako bi usmjerili pritisak na cijenu u smjeru vlastitog interesa. Razumljivo, proizvođači žele što veću otkupnu cijenu, jer za njih cijena nikada nije dovoljno visoka, dok otkupljivači i prerađivači žele postići što nižu otkupnu cijenu. Niti ova godina nije iznimka. Reklo bi se uobičajeni folklor koji gledamo svake godine.
Ono što iznenađuje više od svega je kontinuitet i konstanta u nerazumijevanju poljoprivrednog poduzetništva (businessa) kao takvog u kojem svi ti akteri godinama posluju i svi su redom nezadovoljni. Pa zašto se onda u Hrvatskoj proizvodi toliko žitarica i uljarica koliko se proizvodi (daleko više nego što su naše potrebe), na ograničenom resursu kao što je obradiva zemlja, ako su svi nezadovoljni? Dijelom smo nešto malo više o tome analizirali i komentirali u prošlom broju, pa ako još niste, slobodno pročitajte članak „Što hrvatski poljoprivrednici rade pogrešno da nisu konkurentni? (Gospodarski list broj 11, 15. lipnja).
Odnos ponude i potražnje
Vratimo se na pšenicu. Pšenica je burzovna roba i kao takvoj cijena joj je promjenjiva (na dnevnoj bazi), uz veću ili manju volatilnost, ovisno o vanjskim faktorima (makroekonomskim, geopolitičkim i drugim) i općenito fundamentima (odnos ponude i potražnje). To znači da cijena pšenice može i rasti i padati unutar promatranog vremenskog intervala, ovisno o tome prevladavaju li u tom trenutku bearish ili bullish faktori na tržištu.
Dakle, cijena po kojoj proizvođači prodaju svoju pšenicu ne ovisi o njihovim troškovima proizvodnje, već o stanju na tržištu na dan kada se odluče prodati svoju robu. Zato to i je burzovna roba. Zato je sasvim normalno i moguće da će cijena proizvodnje biti značajno manja od tržišne cijene i u takvoj situaciji proizvođači ostvaruju profit, ali je normalno i moguće da je taj trošak proizvodnje veći od cijene po kojoj se ta ista pšenica može prodati, pa će proizvođači uz sav uloženi trud prodati robu još i uz gubitak. To je prvi rizik s kojim bi svi proizvođači trebali biti upoznati, a kada negdje postoji rizik znači da postoje i alati kako se tim rizikom može upravljati.
Spomenut ću samo neke poput bazičnog forward ugovora ili nešto sofisticiranije kao što je trgovanje na burzama futuresima i opcijama.
Tržište određuje koliko vrijedi ono što ratari nude
U tom kontekstu treba promatrati i nedavne medijske napise kako ratari zahtjevaju otkupne cijene od 200 €/t za pšenicu 3. kvalitete. To što ratari misle da treba biti cijena je njihovo apsolutno pravo, ali realnost je takva da će jedino tržište pokazati što je cijena i koliko u tom trenutku vrijedi ono što ratari imaju za ponuditi tržištu. Na ratarima je na kraju da tu cijenu prihvate ili ne i da snose rizik svoje odluke. To je kapitalizam u cijeloj svojoj suštini. Svi proizvođači u Hrvatskoj mogli su u bilo kojem trenutku od sjetve do žetve unaprijed prodati svoj urod nekom od organizatora proizvodnje ili trgovcu ili mlinaru po cijeni koja se nudila na taj dan za isporuku nakon žetve i na taj način eliminirati rizik promjene cijene i zaključati svoju maržu. Zašto gotovo nitko nije?
U tom kontekstu, lako je sada biti general poslije bitke, no danas nitko ne spominje da je početkom ožujka indikacija za pšenicu novog roda bila 180 €/t, u odnosu na trenutnu indikaciju od 155 €/t. Nitko ne razgovara o toj propuštenoj prilici, o propuštenoj dobiti. Na rastućem tržištu nitko ne želi prodati robu jer misli da će ona sutra biti još veća, a na padajućem tržištu svi žele prodati, ali po onoj cijeni koja je bila prije. To je ljudska psihologija. Međutim, business i poduzetništvo zahtjeva donošenje odluka i one se moraju donositi. Da je lako, time bi se bavio svatko.
Isto tako, ratari ne trebaju prodati svoju pšenicu u vrijeme otkupa ako ih ponuđena cijena ne zadovoljava, nitko ih na to ne može prisiliti. Mogu čekati s prodajom nadajući se rastu cijene u budućnosti. No, moraju biti svjesni da time isto tako preuzimaju i rizik od pada cijene, kao i troškove poput skladištenja, kamata i slično.
Izvozna potražnja definira cijene
Kada bi se u Hrvatskoj cijena pšenice određivala na bazi domaće potražnje, onda bi cijena imala tendenciju prema nuli jer je proizvodnja više nego dvostruko veća od potražnje. Dakle, izvozna potražnja je ta koja zajedno s domaćom potražnjom definira cijene pšenice u Hrvatskoj, neovisno o tome kolika je proizvodnja. Zato je moguće da cijena u Hrvatskoj dosegne apsolutni rekord u godini kada imamo rekordnu proizvodnju (ekonomska logika bi rekla da bi cijena trebala padati kada je proizvodnja nečega rekordno velika). Međutim, to samo znači da će se prije ili poslije dogoditi situacija da će u Hrvatskoj jedne godine proizvodnja biti daleko ispod višegodišnjeg prosjeka, a istovremeno cijena otkupa rekordno niska.
Stoga umjesto da fokus usmjeravaju u stvari na koje ne mogu utjecati, ratari trebaju fokus usmjeriti na ono što mogu kontrolirati. Ključno je pitanje mogu li biti konkurentni u proizvodnji? Ako ne, zašto ne? Trebaju li mijenjati kulturu koju siju ili trebaju promijeniti djelatnost? Samo će oni koji se mogu prilagoditi i biti konkurentni opstati dugoročno. To je proces konsolidacije koji nam dolazi. Imaju li dovoljno zemlje da iskoriste ekonomiju obujma?
Mogu li biti dovoljno efikasni da snize varijabilni trošak proizvodnje? Rade li analizu tla i preciznu gnojidbu ili se razbacuju nepotrebno gnojivom koristeći krive formulacije? Možda griješe u odabiru sjemena? Što je s mehanizacijom i postizanjem optimalne troškovne efikasnosti po tom pitanju? Na kraju, moguće je da jednu godinu nemaju ni sreće (vremenske prilike ili slično). Jedne godine možda, nekoliko godina zaredom? Onda nije u pitanju loša sreća, već znak da se nešto pogrešno radi. Tu leže ključna pitanja na koja se treba fokusirati i odgovor o tome kakva će biti profitabilnost svakog pojedinog ratara.
Isplaćeno gotovo 15 milijuna eura za Program potpore male vrijednosti poljoprivrednicima za provedbu proljetne sjetve ratarskih kultura
Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju isplatila je 14.974.710,69 eura na račune 27 033 poljoprivrednika koji su podnijeli zahtjev najkasnije do 22. svibnja 2025. godine.
Cilj Programa bio je osigurati određenu nadoknadu porasta cijene gnojiva poljoprivrednim proizvođačima koji nastavljaju poljoprivrednu proizvodnju u 2025. godini i posebno su pogođeni porastom cijene gnojiva, a kako bi se osiguralo zadržavanje dosadašnje razine poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj. Jedinični iznos potpore iznosi 70,00 eura po prihvatljivom hektaru s time da ukupan iznos de minimis potpora po jednom poduzetniku ne smije prelaziti 50.000 EUR tijekom razdoblja od tri prethodne godine.
Foto: Shutterstock
