Pir jednozrnac i dvozrnac
Pir jednozrnac (Triticum monococcum) i dvozrnac (Triticum dicoccum) porijeklom su s Bliskog istoka, gdje su se počeli uzgajati nekoliko tisuća godina prije Krista. Bile su dominantne žitarice u ljudskoj prehrani (najčešće su se koristile kao kaša), sve dok se početkom prvog tisućljeća nakon Krista nisu počele uzgajati kultivirane vrste pšenice, čije je zrno u žetvi ispadalo iz pljevica.
U Hrvatskoj se u Lici do Drugoga svjetskog rata mjestimice mogao naći jari pir dvozrnac, dok se u Hercegovini i Bosni sijao ozimi pir jednozrnac (ozimi šilj). Uglavnom se radilo o osjatim formama s lako lomljivim klasnim vretenom, što je predstavljalo veliki problem u žetvi. Jari pir se većinom uzgajao na poplavnim tlima, a šilj na slabim, ekstenzivno obrađenim brdskim poljima. Zbog visokog udjela pljevica (20-40%), uglavnom se koristio kao krmivo za hranidbu stoke (posebice konja).
Pirevi jednozrnci i dvozrnci danas se većinom mogu naći na gospodarstvima koja se bave ekološkom proizvodnjom, zbog toga što dobro uspijevaju i u ekstenzivnijim uvjetima proizvodnje. U Europi organiziranu proizvodnju pira dvozrnca najviše nalazimo u susjednoj Italiji, gdje zauzima nekoliko tisuća hektara. U trgovinama možemo naći različite proizvode od pireva, i to najčešće u obliku tjestenine.Od brašna pireva može se napraviti i kruh koji je po kakvoći ipak lošiji od onog dobivenog od obične pšenice, pogotovo kod pira jednozrnca koji sadržava vrlo slabi gluten.
