Upotreba certificiranog sjemena još uvijek nije postala standard u našoj proizvođačkoj kulturi. Kad se dogodi sezona koja nije ispunila očekivanja proizvođača, bilo da je u pitanju prinos ili cijena, gotovo uvijek u sljedećoj sjetvi proizvođači krenu s „uštedama“ baš na sjemenu.
Pretpostavljam da je većina proizvođača svjesna da sjetva nedeklariranog sjemena u pravilu završava s manje prinosnom proizvodnjom i pojavom mnogih bolesti i zaraza, od kojih je najopasnija smrdljiva snijet. Dakle, zbog primarnog cilja da se na početku sjetve uštedi na kupnji sjemena, proizvođači riskiraju da na kraju proizvedu znatno manje robe na svojim hektarima, a u najgorem slučaju da ostanu bez ukupnog uroda i još k tome budu prisiljeni platiti troškove zbrinjavanja robe zaražene smrdljivom snijeti. Potencijalni trošak i gubitak može biti višerestruko veći od uštede na sjemenu.
Najgore je što takvim svojim ponašanjem, mogu ugroziti i susjedne parcele, zasijane kvalitetnim sjemenom, zbog prijelaza gljivica i ostalih uzročnika bolesti na okolne površine. Osim što nedeklarirano sjeme ima upitnu zdravstvenu ispravnost, velika je nepoznanica i čistoća takvog sjemena koje može sadržavati i sjeme drugih žitarica. Sjetvom nedeklariranog sjemena širimo sjeme korova koje se prilikom žetve pomiješalo sa sjemenom žitarica. Ipak, pozitivno je što mnogi ozbiljniji i veliki proizvođači razumiju koliko je to pogrešan korak u samom startu procesa proizvodnje. Trend za koji se nadam da će se proširiti među sveopćom zajednicom, pogotovo malih proizvođača. Prepoznala je to i država koja se trudi pokrenuti stvari u pravom smjeru.
Program potpore sjetve certificiranog sjemena
Tako je pokrenut program potpore sjetve certificiranog sjemena strnih žitarica, čije je cilj pružiti financijsku potporu proizvođačima koji provode sjetvu s certificiranim sjemenom kako bi se ublažili ekonomski gubitci koji utječu na održivost proizvodnje te osigurati dostatne količine sigurne i kvalitetne sirovine za domaću stočarsku i peradarsku proizvodnju. Kroz potporu se nastoji nadoknaditi dio porasta troškova proizvodnje u dijelu sjetve certificiranim sjemenom, osigurati likvidnost poljoprivrednih gospodarstava, čime se posljedično nastoji zadržati postojeća razina zaposlenosti i spriječiti poremećaji u opskrbi, kako prerađivačkog sektora, tako i krajnjih potrošača. Minimalna prihvatljiva površina po korisniku je veličine 1 hektara, a maksimalno 50 hektara uz primjenu nominalnog jediničnog iznosa potpore do 50 eura/ha. Ukupan iznos de minimis potpora po jednom poduzetniku ne smije prelaziti 50 tisuća eura tijekom razdoblja od tri prethodne godine.
Ovako na prvu, pozitivno. Ima tu stvari na kojima se treba dodatno raditi, ali ovo je svakako mjera u pravom smjeru. Neke od stvari koje bi za ubuduće trebalo doraditi je da ova mjera postane višegodišnja mjera i da se odnosi na sve ratarske kulture. Čemu ograničenje samo na strne žitarice? Također, ne vidim razloga da se potpora ograniči na 50 ha jer se na taj način isključuju veći proizvođači. Naravno, osim ako je budžet taj ograničavajući faktor. Ako i je tako, na tom se budžetu treba raditi i on svakako mora biti veći, da pokrije potrebe za sve proizvođače. Stvari su to na kojima sam siguran da će u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i ribarstva poraditi, a sve s ciljem da se stvari po tom pitanju poslože na način na koji svi koji se ozbiljno bave sjemenarstvom misle da moraju biti.
Tržište sjemena
Zadnjih nekoliko godina, tržište sjemena se dosta razvilo i promijenilo u odnosu na situaciju s početka prošlog desetljeća. Danas, uz tradicionalne domaće sjemenarske kuće, na tržištu egzistiraju i vodeće inozemne sjemenarske kuće, sa svojim najboljim sortama. Iza sjemena kao takvog stoji mnogo truda i ulaganja od strane sjemenarskih kuća, a napredak tehnologije pomaže im da kreiraju sorte koji će se najbolje prilagoditi promjenama u klimi kojima smo svjedoci. Pa ipak, unatoče svemu tome, postoji još uvijek jedan dio proizvođača koji se odlučuju na sjetvu tzv. tavanuše. Tavanuša nije stručni pojam, nego pogrdni naziv pa ga je teško stručno odrediti. Odnosi se na zaraženo, neočišćeno i nekvalitetno sjeme žitarica koje su proizvođači sami uzgojili od sjemena sorata zaštićenih pravima oplemenjivača i nisu platili naknadu oplemenjivaču.
Glavni razlog za to je želja da na taj način minimiziraju svoje troškove sjetve ne kupujući sjeme, već upotrebljavajući vlastito merkantilno zrno koje su s tom namjerom ostavili. Realno, to je dosta porazno za našu poljoprivredu i našu proizvodnju te nas kontinuirano vraća nekoliko koraka unatrag. Stvara se negativna spirala koja na kraju samo vodi u krivom smjeru. Očekivano i potpuno normalno, veliki sustavi i ozbiljni proizvođači davno su napustili upotrebu tavanuše i okrenuli se isključivo sjetvi certificiranog sjemena. To treba biti smjer i za sve ostale.
Razlika između „tavanuše“ i farmerskog sjemena
U EU, upotreba tavanuše nije dozvoljena. Osim deklariranog i certificiranog sjemena, dozvoljena je još samo upotreba farmerskog sjemena. Kao što je više puta objavljivano u Gospodarskom listu, u važećim propisima u Hrvatskoj nema odredbe o zdravstvenom stanju farmerskog sjemena. Ipak, farmersko sjeme nije nedorađeno, naturalno sjeme zvano “tavanuša”. Stručno je neopravdano sijati “tavanušu”, jer tada u usjev i tlo unosimo uzročnike bolesti i korove pa možemo imati probleme u proizvodnji. Sukladno EU propisima i Zakonu o dopunama zakona o zaštiti biljnih sorti u Republici Hrvatskoj (NN 124/11, Članak 2.), od 21. listopada 2011. godine na gospodarstvima se smije sijati tzv. “farmersko sjeme”. To je sjeme poznate i zaštićene sorte samooplodne vrste bilja proizvedeno na vlastitom imanju, a poljoprivredni proizvođač ga smije sijati isključivo na vlastitim površinama.
Ovim zakonom dozvoljava se poljoprivrednim proizvođačima da ponovno koriste požeti materijal na vlastitom poljoprivrednom imanju, ali ga ne smiju stavljati na tržište. Razlika između farmerskog sjemena i tavanuše je u tome što je farmersko sjeme ispitano i dorađeno te je prošlo provjeru kvalitete u laboratoriju. Sjetva “farmerskog sjemena” je dopuštena pod posebnim uvjetima, a među važnijima je zahtjev da poljoprivredni proizvođač obavezno mora postupiti u skladu s propisima iz područja biljnog zdravstva, posebno vodeći računa o sprječavanju pojave štetnih organizama na usjevima zasnovanim korištenjem tog materijala. Stoga u nekim zemljama članicama EU farmersko sjeme mora proći laboratorijsku provjeru kakvoće i zadovoljiti iste standarde kao i certificirano sjeme.
U EU postoji vrlo striktna kontrola proizvođača upravo kako bi se izbjegla proizvodnja i sjetva tavanuše. Kazne za one koji se odluče sijati tavanušu su tolike da im to niti ne pada na pamet (primjerice trajni gubitak prava na poticaj). Nešto što bi i mi trebali razmisliti da uvedemo ili još bitnije, da nadležna institucija kontrolira poštuje li se. Rješenje je s jedne strane kontinuirana edukacija malih proizvođača, a s druge strane regulativa koja bi u potpunosti eliminirala mogućnost sjetve tavanuše i usmejrila tržište u sjetvu certificiranog sjemena. Ovakve teme će nadam se u skorije vrijeme postati prošlo svršeno vrijeme, a standard u proizvodnji sjetva certificiarnog sjemena. Ne samo za žitarice, već za sve ratarske kulture.
